Direktor Aluminija otvoreno o poslovanju, državnim vlastima, cijeni struje

Razgovor prenosimo u cijelosti:

Kako je Aluminij poslovao u prvih devet mjeseci ove godine i s kakovim će ishodom okončati 2012. poslovnu godinu?

Još je suviše rano govoriti o brojkama, napose jer je cijena aluminija na Londonskoj burzi metala odavna nepostojanom i doslovce varira iz dana u dan. Ono što je sigurno jest kako smo, početnim Planom poslovanja za 2012. godinu, planirali ostvariti gubitak od deset milijuna KM na kraju godine, uzevši u obzir pretpostavljeno kretanje cijene električne energije i svih ulaznih sirovina odnosno cijene našega metala, ali će gubitak ipak biti daleko veći. Naime, u mjesecu veljači pogodilo nas je snježno nevrijeme koje je utjecalo na proizvodni proces, cijena metala ostala je izrazito niskom, a regulatorna povjerenstva odnosno agencije za električnu energiju u RH i u BiH nepredviđeno su nam i drastično povisile cijene za električnu energiju koju kupujemo od obaju elektroprivrednih kuća (Elektroprivreda HZ HB - 125 MW i Hrvatska elektroprivreda - 100 MW godišnje). Bili smo primorani, stoga, smanjiti proizvodne kapacitete za 12,5% i pojačati ionako snažne mjere štednje unutar Tvornice, sve kako bismo, u najvećoj mogućoj mjeri, smanjili konačan gubitak na kraju godine.

Kolika je vrijednost izvoza Aluminija u ovomu razdoblju 2012. godine, u odnosu na isto razdoblje 2011. godine?

Vrijednost Aluminijeva izvoza na dan 30. rujna 2011. godine iznosila je 182.624.296,00 eura, dok je na isti nadnevak 2012. godine bila 173.510.524,00 eura.

Prema kojoj cijeni Aluminij ove godine kupuje električnu energiju i o kolikomu je poskupljenju riječ, u odnosu na lanjsku godinu? Konkretno, koje su posljedice toga poskupljenja?

Pretpostavljam kako Vas ovdje zanima kupovina struje unutar BiH, odnosno od EP HZ HB, na čijemu se potrošačkomu prostoru mi nalazimo, kao jedini veliki potrošač, koji struju troši 24 sata na dan, 365 dana u godini, bez odstupanja, jer to proces proizvodnje aluminija traži. Aluminij je prošle godine plaćao 48 €/MWh za 125 MW, koliko godišnje kupi od EP HZ HB, i to je bila najskuplja cijena struje u aluminijskoj industriji na cjelokupnomu europskom kontinentu, zbog koje smo ostvarivali značajne gubitke po svakoj proizvedenoj toni metala. No, namjesto da državna tijela poslušaju naša upozorenja i argumentirane analize stručnjaka, Ferk naprasno i jednostrano u veljači ove godine povisuje ionako enormnu cijenu na vrtoglavih 54 €/MWh. Dostatno je kazati kako Aluminij svakoga mjeseca na račun EP HZ HB uplati iznos od oko 9 milijuna €, na ime potrošnje električne energije. Posljedice te cijene više su nego jasne, dovedena je u pitanje isplativost naše proizvodnje, jer sada cijena struje ima čak 49,5% udjela u burzovnoj cijeni tone našega metala (bazna cijena od 2050 USD/t). Podsjećam, na to treba dodati cijene i drugih ulaznih sirovina koje su, također, jako visoke, pa kada sagledate cijenu uloženoga i prodajnu cijenu našega metala, jasno vam je zašto Aluminij posluje s gubitkom, a cijena struje tu je presudnim čimbenikom.

Što će se dogoditi ukoliko uskoro dođe do novoga podizanja cijene električne energije? Koji je Vaš plan kao menadžera?

Elektroprivredne se kuće ograđuju od odgovornosti ponavljajući kako Ferk određuje cijene električne energije, a ne oni. No, upravo je za Vašu agenciju glavni direktor EP HZ HB Nikola Krešić jasno kazao kako Ferk određuje cijenu struje na osnovu parametara koje im dostave iz EP HZ HB. Također je kazao kako u predstojećemu razdoblju ne očekuje nova poskupljenja, barem ne za Aluminij, pa je za očekivati kako, valjda, ne će biti novih zahtjeva za poskupljenjima od strane EP HZ HB pa tako niti novih naprasnih i jednostranih odluka Ferka. No, nas iskustvo uči biti nepovjerljiv i biti na oprezu i sve svoje snage upinjemo u trajno rješenje pitanja opskrbe Aluminija energijom, i to izgradnjom svoje energane, kako bismo konačno stekli potpunu neovisnost na tomu planu i počeli razmišljati samo o onomu o čemu bismo trebali, a to je gospodarstvo.

Kako ocjenjujete suradnju s JP Elektroprivreda HZHB?

Naše su dvije kuće naslonjene jedna na drugu odnosno mi smo potrošačem na potrošačkomu prostoru EP HZ HB, a ta elektroprivredna kuća, ne ustručavam se kazati, nikako ne može opravdati svoje postojanje bez potrošača kakov je Aluminij jer naša tvornica, trošeći neprestanu istu količinu i snagu električne energije, poravnava njihove grafikonske vrške odnosno odstupanja u proizvodnji. To što kolega Krešić izjavljuje kako smatra da cijena struje za Aluminij u ovomu trenutku ne može biti nižom, ne može naići na razumijevanje kod nas, jer ako su poskupljenje iz veljače pravdali nepovoljnim klimatskim prilikama (kada se već izbjegava iznijeti pozadinske, političke razloge odnosno pritiske na Aluminij) pa evo, posljednjih je dana hidrološka slika izvanredna za proizvodnju struje.

Osim cijene električne energije, s kojim se najčešće poteškoćama u poslovanju susreće Aluminij?

Ako zanemarimo da živimo u državi u kojoj politički interesi odnosno interesi političkih skupina i istaknutih pojedinaca uvijek imaju primat nad zdravim gospodarskim interesima i ponašanjem, onda možemo kazati kako Aluminij uglavnom trpi tehničke poteškoće kod izvoza, a koje država može tako lagano otkloniti, samo da hoće odnosno da nije onih interesa koje spomenuh. Upravo sam o tomu prije nekoliko dana govorio u uvodnoj riječ, na otvorenju skupa nazivlja Uklanjanje preprjeka izvozu, održanoga u Sarajevu, u organizaciji Vanjskotrgovinske komore BiH. Govorio sam o poteškoćama pri uvozu industrijske opreme i zamjenskih dijelova, ulaganjima u nove pogone, uvozu sirovina i reprograđe za proizvodnju, carinskim jamstvima, plaćanju poreza na dodanu vrijednost u prigodi uvoza, nabavi energenata na domaćemu tržištu, financiranju i visokim kamatama na obrtna sredstva te o nepostojanju poticaja i drugih oblika olakšica za izvoznike. Ukratko, ova država višestruko pogoduje isključivo komercijalnim bankama, dok uto, primjerice, visoko oporezuje građu koja podiže razinu zaštite okoliša u tvornicama.

Što su predstavnici vlasti konkretno učinili kako bi podržali razvitak Aluminija i, uopće, kakov je njihov odnos prema velikim izvoznicima? Što Vi prioritetno od vlasti očekujete?

Ukratko, nisu učinili ništa. Ništa. Aluminij je prije rata bio najvećim izvoznikom u BiH i imao niz subvencija. Danas je, sam ustavši iz ratnih razvalina (država nikada nije uložila niti jednu marku u Aluminij), ponovno najvećim izvoznikom, a nema niti marke poticaja za izvoz. Ova država nikako ne bi smjela Aluminij promatrati jednodimenzionalno, nego bi ga morala gledati kao pokretača razvitka prerade na bazi aluminija, pokretača otvaranja manjih i većih tvornica, pokretača zapošljavanja, dodatnoga snaženja izvoza i stvaranja još boljih uvjeta za priljev novca u BiH. Od vlasti, u najkraćemu, jer se ničemu drugom uistinu ne mogu nadati, očekujem neka barem malo zamijene one interese koje spomenuh u uvodu odgovora na Vaš prethodni upit.

Koliko Aluminij ima zaposlenika i planirate li uskoro kadrovske izmjene (smanjenje broja zaposlenika ili nova zapošljavanja)?

Tijekom svih ovih godina, koliko nas potresaju učinci svjetske krize, Aluminij nikoga nije otpustio. No, s obzirom na to da nam je radnička populacija, za industriju, bila poprilično starom, s prosjekom od 47 godina života, poticali smo naše djelatnike na prijevremena umirovljenja, umirovljenja upisivanjem vojnoga staža, itd.. Na taj smo način značajno smanjili broj djelatnika, s oko 950, na ispod 830. Prije mjesec smo dana, raspisavši javni natječaj, primili nešto više od dvadeset mladića na obuku za rad u našim pogonima i oni će imati prioritet u zapošljavanju, sukladno ukazanim potrebama. Tako Aluminij sada ima oko 850 zaposlenih, a na ovaj ćemo način nastaviti pomlađivati naše kadrove, time i snagu naše tvornice. No, za neke veće projekte, poput izgradnje nove elektrolize, treba riješiti ova sudbinska pitanja, za koja nam treba razumijevanje i dobra volja države. Aluminij ima snaže svjetske partnere, spremne na ulaganja u naš razvitak, ali nemamo uvjete unutar BiH.

Jeste li ''za'' ili ''protivu'' privatizacije Aluminija? Što bi ona donijela dobro, a što loše Aluminiju i uopće FBiH?

Privatizaciju Aluminija zaustavile su državne strukture, razvlačeći iz političkih razloga taj postupak od 2006. do 2010. godine i neprestano produljujući onaj famozni Sporazum između Vlade Federacije BiH i Aluminija. Vidjevši kamo to vodi i prihvativši činjenicu da je privatizacijski proces potpuno propao, premda je konzorcij na čelu sa švicarskim Glencoreom nudio 300 milijuna eura gotovoga novca, Aluminij više nije htio produljiti Sporazum i krenuli smo registrirati svoje dionice i dioničare u Registar vrijednosnih papira (RVP) u FBiH, potpisavši s ravnateljicom RVP Ugovor i dostavivši im naše podatke iz pravomoćnoga sudskog registra, s vlasničkom strukturom u omjerima: 64 posto mali dioničari-djelatnici, 24 posto država, 12 posto strani kapital. Najvažnija obveza Aluminija iz toga ugovora jest da smo dužni u roku od 30 dana dostaviti istinite i točne podatke u pogledu dionica i dioničara, a najvažnija obaveza RVP je, nakon što mu dostavimo podatke, izvršiti registraciju dioničara i dionica. Ja sam dostavio podatke iz Sudskog registra jer je on najmjerodavniji kada je u pitanju istinitost i točnost podataka, a i javnom je knjigom. Međutim, tu je nastalo kompliciranje od strane RVP, jer je on zatražio podatke još i od Agencije za privatizaciju u Federaciji BiH, koja je odgovorila kako je struktura kapitala u Aluminiju 44 posto-44 posto-12 posto, a što je ustvari prema Sporazumu koji je istekao još prije dvije godine. Nakon toga je RVP zatražio da izvršimo usuglašavanje podataka, na što sam ja nekoliko puta odgovarao da su to dvije različite vrst podataka te ih nije moguće usuglašavati. S obzirom na to da se više nisam htio dopisivati, zatražio sam od direktorice RVP FBiH Marine Orlando postupiti prema zakonu ili odbiti registraciju. Nakon što je odbijena registracija, ja sam uložio žalbu Nadzornomu vijeću RVP FBiH, a zatim napisao tužbu protivu RVP FBiH na Općinskom sudu u Sarajevu, jer RVP nije ispunio svoju ugovornu obvezu. Jednostavno, kako RVP nije ispunio ugovornu obvezu i nije nas registrirao, povrijedio je zakonska prava naših dioničara, te smo ga tužili pred Općinskim sudom u Sarajevu. Glavna je raspra zakazana za 13. studenog 2012. godine.

Kakova su Vaša očekivanja u 2013. poslovnoj godini? Koji je ključni izazov pred Aluminijem?

Priznati svjetski stručnjaci za aluminijsku proizvodnju najavljuju veliku vjerojatnost konačnoga oporavka cijene metala na Londonskoj burzi metala u posljednjemu tromjesečju sljedeće godine i mi smo uvjereni kako za Aluminij svakako dolaze bolja vremena. No, Uprava Društva ne sjedi skrštenih ruku. Dapače, postavili smo si tri ključna, strateška cilja koja ćemo, ne dvojim, ostvariti. U prvomu redu, riješiti trenutačnu cijenu struje, potom riješiti proces registriranja naše vlasničke strukture i, na koncu, trajno osigurati opskrbu Aluminija energijom, izgradnjom svoje energane u tvorničkomu krugu. Za to smo stvorili i tehničke pretpostavke, u cijelosti uklonivši ratom razorenu Tvornicu glinice te imamo jako velik prostor s cjelokupno riješenom infrastrukturom. U tijeku su pregovori sa zainteresiranim ulagačima u taj projekt.

ONASA