DOLINA NERETVE PRESUŠUJE Hidroprojekti u BiH 'kradu' vodu i prijete opstanku cijelog kraja

"Iskorištene vode Trebišnjice iz turbina odlaze u kompenzacijski bazen Svitava, a odatle kontrolino preko ustave Krupa otiču u Neretvu. Na ovaj način vode Trebišnjice povećavaju male vode rijeke Neretve. To ima višestruki značaj za korištenje voda u donjem toku sliva. Kad se završi sustav hidroelektrana na Trebišnjici neprekidni vodeni tok će se prostirati od Gacka i Nevesinja preko Dabarskog, Fatničkog i Popovog polja do ušća u Neretvu pa će tako biti ostvaren osnovni cilj ovog hidrosistema – da se voda što duže zadrži na površini kako bi što više služila čovjeku".

Gubitak potencijala

Tako završava propagandni dokumentarac Sutjeska filma nakon završetka projekta Donji horizonti, kojim je četiri milijarde prostornih metara vode iz sliva rijeke Neretve prevedeno u sliv Trebišnjice, piše Dubrovački vjesnik.

Mediji u posljednje vrijeme opširno izvještavaju o projektu Gornji horizonti kojim se iz Neretve planira "oduzeti" još dvije milijarde kubika vode. Neretva je već izgubila dobar dio svojih voda, a izvori lijevog zaobalja spali su na samo četvrtinu svoje izdašnosti koju su imali prije početka gradnje hidroenergetskih objekata u slivu Trebišnjice.

Trebišnjica kroz Popovo polje - zabetonirana

Od Bileće preko Trebinja Trebišnjica je tekla kroz Popovo polje koje je također zimi plavilo. Kroz krške ponore napajala je mnoga vrela istočno i zapadno od Dubrovnika te, na kraju, sva vrela koja su izvirala na istočnom zaobalju rijeke Neretve, od jezera Kuti preko Metkovića do Deranskoga jezera u BiH iz kojega izvire rijeka Krupa, kao i izvore u spomenutom Malostonskom zaljevu koji su važni za školjkarstvo. To znači da je prirodno jedan velik dio voda Trebišnjice završavao u dolini Neretve napajajući brojne izvore o kojima mogu svjedočiti nešto stariji Vidonjci, Bjelovirci i drugi žitelji lijevoga zaobalja rijeke Neretve. Priča o vodama Neretve i Trebišnjice zamršenom hidrologijom istočnohercegovačkoga krša više ne drži vodu", kaže Puljan. Trebišnjica kroz Popovo polje više ne teče kao prirodna rijeka nego betoniranim kanalom. Gotovo svi ponori su betonirani, što se odrazilo na izvore u dolini Neretve i priobalju. Zbog toga nisu rijetke poplave Popova polja. Razina vode prelazi i deset metara te čini velike štete tamošnjim nasadima.

Gornji horizonti su, u stvari, samo nastavak davno započetog megaprojekta na području sadašnje Republike Srpske. Točan naziv projekta je Gornji i donji horizonti, a da bismo bolje razumjeli problem, potrebno je opisati prostor na kojem su već realizirani Donji horizonti. Ivica Puljan, novinar – istraživač iz Metkovića ovom se problematikom bavi dugi niz godina, bio je dva desetljeća glavni urednik metkovic.hr i pet godina urednik Metkovskog vjesnika, te dio desetočlane delegacije Regionalnog centra za zaštitu okoliša koja je na terenu utvrdila što je napravljeno u prvoj fazi ovoga projekta i koje opasnosti prijete dolini Neretve i Malostonskom zaljevu.

Naime, već pedesetih godina 20. stoljeća započela su opsežna istraživanja istočnohercegovačkoga podzemlja radi utvrđivanja podzemnih veza za iskoristivost hidroenergetskih potencijala toga kraja, te sprečavanja poplava krških polja čime bi se lokalnome stanovništvu omogućilo bavljenje poljoprivredom i spriječilo iseljavanje.

Geobombe u ponorima

"Primijenjene metode gotovo da spadaju u znanstvenu fantastiku. U 20 godina izbušeno je više od 500 istražnih bušotina, od kojih je blizu 400 pijezometrijskih (mjernih). Geofizičkim ispitivanjima zahvaćano je više od 300 četvornih kilometara terena. Na ispitivanje oko 110 podzemnih veza utrošeno je 5,5 tona boje Na-fluoresceina. Za prikupljanje hidroloških podataka organizirano je 75 meteoroloških i 60 vodomjernih postaja. Prijašnja predviđanja spominjala su troškove projekta od 668 milijuna američkih dolara, koja su, prema nekim javnim tvrdnjama, premašena.

Upotrijebljene su tzv. geobombe, lopte punjene plastičnim eksplozivom s vremenskim detonatorom, koje su u zamišljenim vremenskim intervalima puštane u ponore. Njihove detonacije bilježene su pomoću 24 geofona spojena na isto toliko seizmografskih uređaja. Tako se precizno moglo odrediti kuda kroz podzemlje teku ponornice", objašnjava Puljan.

Ta ispitivanja bila su podloga za provođenje projekta čija je prva faza započela 1959., a već 1965. završena je uzvodno od Trebinja gradnja brane Grančarevo visine 123 metra i koja je stvorila ogromnu akumulaciju od milijardu i 300 milijuna m3. Usporedimo to s 280 milijuna m3 Jablaničkog jezera. Uz nju je je 1968. izgrađena pribranska elektrana Trebinje I. u kojoj se vrte tri generatora od po 60 MW svaki. Otud Trebišnjica teče ka Trebinju, pred kojim je zaustavlja brana Gorica i tako tvori kompenzacijski bazen.

Za ovu priču važno je da je otuda prokopan 16 km dug tunel do mjesta Plat u Hrvatskoj čije vode pokreću dva generatora (ukupno 216 MW) hidroelektrane Dubrovnik I. U planu je bio i drugi tunel za drugu fazu te hidroelektrane, ali izgleda da su politička zbivanja u Hrvatskoj početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća te planove omela.

"Malo stariji Metkovci sjetit će se događaja iz sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća. U Metković je uplovio brod s kojega je velika dizalica podigla ogroman stator generatora buduće reverzibilne hidroelektrane Čapljina (u narodu poznatije kao Svitava) i utovarila ga na specijalno vozilo. Ta hidroelektrana snage od čak 420 MW bila je zamišljena kao vršna elektrana koja će se uključivati u sustav u trenutcima kad treba odgovoriti na povećanu potrošnju. Osim toga, mogla se koristiti i kao reverzibilna hidroelektrana koja će u vrijeme skuplje energije za proizvodnju koristiti akumulaciju Hutovo (tunelom spojena s Trebišnjicom), a u vrijeme jeftinije energije vode iz Svitavskoga jezera prepumpavati u hutovsku akumulaciju. Te 1979., kao nusproizvod HE Čapljina, uz branu Gorica izgrađena je i mala pribranska hidroelektrana Trebinje II. snage od 8 MW koja zadovoljava potrebe Trebinja i okolice. Malo stariji sjetit će se nestašice vode u Metkoviću koja je vladala nakon što je izgrađena HE Čapljina. Tako su mnogi izvori u priobalju i dolini Neretve izgubili dio vode. To se dogodilo i s izvorom u Doljanima otkud Metković dobiva vodu. Čini se da je problem riješen intervencijom na kaptaži u Doljanima koja sada vjerojatno dobiva dio procijeđenih voda rijeke Neretve. Razvoj Gornjih horizonata na neko vrijeme zaustavio je rat. Čim su se prilike smirile projekt je nastavljen, ali sad u igri više nije samo bivša država, tj. elektroprivrede bivših republika, nego neki novi igrači koji raspolažu sa stotinama milijuna, pa i više eura", istaknuo je Puljan i nastavlja.

Hrvatska šutnja

"Koliko sada pratim situaciju, u Dabarskom polju gradi se HE Dabar koja će vodu dobivati iz Nevesinjskoga polja u koje utječe rijeka Zalomka. Na jugozapadnom dijelu toga polja je ponor Biograd, otkuda se voda pojavljuje na izvoru već spomenute rijeke Bunice. U tome dijelu polja planirana je gradnja brane kraj sela Pošćenje, koja će stvoriti umjetnu akumulaciju te time zaustaviti vodu prema izvoru Bunice. Iz te akumulacije vodu će dobivati buduća HE Dabar te na koncu ona na izlazu iz Fatničkoga tunela u Bilećko jezero. Dakle, još jedan dio voda koje prirodno pripadaju Neretvi preusmjeravaju se u sliv Trebišnjice i na koncu dobar dio toga trebao bi završiti u Jadranu, ali bi prije toga trebao pokrenuti dva nova agregata u planiranoj HE Dubrovnik II. snage oko 300 MW. U to je bila uključena hrvatska strana pa bi jedan agregat radio za Hrvatsku, a drugi za Republiku Srpsku (kao što je bilo i sa dosadašnjim agregatima, čak i u vrijeme najžešćega rata). Sada se s hrvatske strane o tome šuti. Je li na to utjecala javnost, vidjet će se. Inače, HEP se dugo spori s ERS-om oko ugljikovodičnoga monstruma u Gackome. Hrvatska je svojedobno sudjelovala u izgradnji te ogromne termoelektrane snage 300 MW koja sagorijeva najlošiji ugljen. Ne spori se zbog onečišćenja nego oko raspodjele energije".

Puljan se osvrnuo i na pregradu koja se treba graditi na Neretvi zbog zaustavljanja prodora slane vode: "Da ne ulazim u politička zbivanja, zamjetno je da se gotovo ciklički u javnosti počne govoriti o famoznoj pregradi na Neretvi između Opuzena i Komina. Nisam stručnjak, ali čitam stručnjake. Svojedobno sam puno toga prikupio, mislim da pregrada nije rješenje.

Pitanje opstanka

Pregrada će funkcionirati poput poznatog Mojsija (MOSE) u Veneciji. Riječ je o šupljim cilindrima u kojima može biti voda ili zrak. Cilindri leže na dnu Neretve napunjeni vodom, a kada je dotok vode Neretvom nedostatan ili je more visoko pune se zrakom te izdižu na površinu, stvarajući tako pregradu preko Neretve. Bez dodatnih detalja, uzvodno od pregrade rastao bi stupac slatke vode koja bi se gravitacijski upuštala u kanale za navodnjavanje.

Tu se može postaviti niz pitanja, a najvažnije je što će nam pregrada ako Neretvom ne bude dovoljno vode, ako je još završi u slivu Trebišnjice? Poznato je da se poljoprivredne površine u dolini ne sole samo prodiranjem mora koritom Neretve. Možda je to i manji dio. Dolina je aluvijalnoga postanka. To znači da je ispod nanosa Neretve krško tlo sa svim svojim značajkama. More u tlo prodire kroz mnogobrojne sifone. Zato su nam važni zaobalni izvori slatke vode koja dolazi iz Popova polja i koji sve više gube na izdašnosti, a još će gubiti. Ta voda potiskuje slanu vodu u tlu. Imamo konkretan primjer – poznati izvor u Bijelome Viru 1966. imao je srednji protok 1,02 m3/s, a 1980. 0,23 m3/s. Ne znam kako je sada, ali nije ništa bolje. Sljedeća važno pitanje je koliko će Hrvatska dobiti proizvodnjom dodatne električne energije, a koliko će narod u Neretvi izgubiti jer mahom ovisi o poljoprivredi. To je i pitanje opstanka našega naroda u ovome kraju."

Hidroenergetski potencijali Republike Srpske

"Točan naziv projekta je Gornji i donji horizonti s granicom na oko 400 m n/m, što se podudara s Bilećom. Priča o ogromnim hidroenergetskim potencijalima Republike Srpske počinje u Gackom na oko 950 m n/m. Iz Gatačkoga polja istječe rijeka Zalomka čije vode završavaju u Nevesinjskome polju koje u kišnoj sezoni plavi u svome južnome dijelu. Vode Neveseinjskog polja hrane izvore Bune i Bunice koje se, nekoliko kilometara južno od Mostara, sjedinjene ulijevaju u Neretvu. Poznatije i atraktivnije vrelo Bune (max. oko 130 m3/s) ipak zaostaje za vrelom Bunice na kojem je izmjeren protok vode od preko 200 m3/s. Uzrok tome je ponor Biograd u zapadnome dijelu Nevesinjskoga polja. Južno od Nevesinjskoga polja nalazi se manje Dabarsko polje (470 m n/m) okruženo visokim brdima s kojih se vode slijevaju u to polje i zimi ga plave. Kao i u slučaju Nevesinjskoga polja i vode iz Dabarskoga polja podzemnim vezama završavaju na izvoru rijeke Bregave, dakle u Neretvi. Istočno od Dabarskoga polja je Fatničko polje (450 m n/m). Manje je od Dabarskoga, također okruženo brdima s kojih se u kišnoj sezoni slijeva velika količina vode. No Fatničko polje preko izvora Obod prima i velike količine vode izravno s prostora Gatačkoga polja. Tako se zimi pretvara u jezero najveće izmjerene dubine 38 metara (Neretvanski kanal dubok je 28-30 metara). Fatničko polje je prirodni fenomen jer vode iz njegova zapadnoga dijela završavaju u Bregavi, a ostatak izvire podno Bileće na dva vrela (sada potopljena umjetnom akumulacijom Bileća) iz kojih nastaje rijeka Trebišnjica.