Zločini Armije BiH: Gledala sam kako mi Zolja ubija muža

Ipak, Zolja je izgleda "zaboravila" spomenuti još neke detalje koji su vezani izravno uz njezinu ulogu u zločinu u Trusini. Obitelj Krešo i nakon 20 godina osjeti velike posljedice onoga što im je uradila Handanović i njezini zločinački suborci. Mara Krešo je taj dan ostala bez muža, sina, sama je ranjena u napadu zločinaca na Trusinu, kao i još nekoliko članova njezine obitelj. Ova žena danas s onim što je ostalo od njezine obitelji živi u Mostaru, a bol koju i dalje osjeća je nemoguće opisati.

Ubojstvo muža

- Moj muž Smiljko je bio došao iz Njemačke, gdje je radio. Došao je zbog blagdana Uskrsa, a dvojica sinova su bili u HVO-u. Kada je napad počeo, mi smo bili u kući. Pretrčavali smo iz jednu u drugu prostoriju, nismo znali gdje bi se sakrili. Pobjeći nismo mogli jer su nas okružili - počinje svoju priču Mara. U međuvremenu, u kuću, kroz prozor im je ušla susjeda s malim djetetom, koja također nije znala gdje bi se sakrila. Mara je svom mužu Smiljku govorila da se sakrije na tavan, ali on to nije htio. U kući nije bilo oružja. - Kada je Smiljko krenuo iz jedne prostorije u drugu, kroz ulazna vrata je ušlo dvoje ljudi. Bio je jedan muškarac i žena, odnosno Rasema Handanović Zolja. Njih dvoje su ispalili tri rafala i Smiljko je bio na mjestu mrtav. Pucali su bez ikakva razloga ili upozorenja. Onda su počeli pucati po sobi gdje smo se mi ostali skrili. Ja sam tada ranjena, kao i beba koja je bila u sobi, a imala je svega nekoliko mjeseci - prepričava nam Mara događaje iz Trusine jedva susprežući suze. Kada je pucnjava stala, Zolja i još jedan muškarac su naredili preživjelima da izađu iz kuće. - Neću prijeći preko mrtvog tate - rekla je tada Anka, Marina i Smiljkova kći, na što su je zločinci počeli udarati i natjerali da izađe iz kuće.

Žene i djeca koji su preživjeli prvi nalet zločinaca iz Armije BiH su bili izvedeni iz svojih kuća. Svi muškarci koji su bili tada u selu su pobijeni, kao i nekoliko žena. Nitko od njih nije bio naoružan niti je predstavljao bilo kakvu prijetnju. Zarobljene žene i djeca su odvedeni u jednu kuću. Svi su plakali za pobijenim članovima obitelji, bili su u šoku i nisu znali kakva ih sudbina čeka. - Kada su nas odveli u jednu kuću, više nismo smjeli ni plakati. Na svaki naš jecaj nam je stavljana puška na vrat i govorili su kako će nas pobiti ako čuju još jedan zvuk - sjeća se Mara. Ona tada još nije znala kako joj je sin Pero strijeljan po naredbi Nihada Bojadžića. I u ovom zločinu je sudjelovala Rasema Hadanović Zolja, ali za razliku od upada u kuću obitelji Krešo, zloglasna Zolja je otvoreno na sudu govorila o strijeljanju. - Tek treći dan sam doznala kako mi je sin ubijen, odnosno, strijeljan. Opet sam pala u šok, ali nam nisu dali da plačemo. Za sina Dragana nisam tada znala. I on je bio u HVO-u, ali je bio jedan od dvojice koji se nisu željeli predati. Inače, oni su prijetili kako će nas sve pobiti ako se vojnici koji su čuvali selo ne predaju. Dragan se ipak odlučio za probijanje, dok se Pero predao i nedugo zatim je i strijeljan - s tugom se sjeća Mara. Dan-dva poslije preživjeli su odlučili krenuti prema teritoriju koji je kontrolirao HVO. Zločinci su se već bili povukli iz Trusine, ali Mara i ostali nisu znali što se događa na putu kojim su trebali proći. Dolaskom na područje koje je kontrolirao HVO preživjeli ljudi iz Trusine tek postaju svjesni onoga što se dogodilo i prave razmjere zločina.

Potraga za kostima ubijenih

- Kuća nam je spaljena, u njoj je ostao ubijeni Smiljko. Ni danas ne znamo što je s njegovim tijelom, a voljela bih samo da ga mogu pokopati. Nitko neće da nam kaže što se dogodilo s njegovim posmrtnim ostatcima. Moj sin i nakon 20 godina traga za kostima svoga oca, ali nitko ni od Bošnjaka koji su tada bili u Trusini neće da nam kaže gdje su tijela bačena. Tijelo sina Pere smo morali identificirati nakon što je obavljena zamjena. Tada su sve kosti stavili u jednu garažu i mi smo morali doći na prepoznavanje. Ja sam ga prepoznala po kutiji Plivadona koju je uvijek imao u džepu jer je često imao glavobolje. Kad sam to preživjela, sve ću preživjeti u životu - zaključuje Mara svoje svjedočanstvo. Inače, ona je svoj iskaz dala i Tužiteljstvu BiH, ali zbog zdravstvenih razloga nije mogla svjedočiti predmetu protiv zločinaca iz odreda "Zulfikar" Armije BiH. To su učinili članovi njezine obitelji, koji su kao i Mara prošli sve strahote rata, a ožiljci koje nose već dva desetljeća će ostati na njima vjerojatno do kraja života. Nakon svega proživljenog Mara, njezin sin Dragan i kći Anka imaju samo dvije želje - pronaći kosti njihovog muža i oca Smiljka kako bi ga mogli dostojanstveno pokopati. Druga želja je oštra kazna za one ljude koji su osmislili, planirali, naredili i proveli da se Hrvati Trusine pobiju u svega sat vremena. Njihov dom u Trusini, kao i domovi ostalih Hrvata, još uvijek nije obnovljen. Pitanje je hoće li se Hrvati Trusine ikada vratiti na svoja ognjišta zbog strahota koje su proživjeli na ovom mjestu, ali i činjenice da sve do prije nekoliko mjeseci svijet nije znao istinu o strahotama koje su počinili Zolja i ostali zločinci u Armiji BiH.

Iako su Mara i ostali preživjeli godinama prepričavali strahote koje su učinjene i koje su doživjeli, sve donedavno u Bosni i Hercegovini ova istina nikoga nije zanimala. Sada se već ova situacija promijenila, a preživjeli u Trusini se nadaju kako će pravda na kraju biti zadovoljena, te kako zločinci koji su im pobili obitelji neće moći slobodno hodati ovom zemljom, kao što je bio slučaj posljednjih 20 godina.

Izvor: vecernji.ba