FOTO  Zajednica koja vjeruje u drugu priliku svake osobe, a svaki dan je novo rađanje

U zajednicu 'Milosrdni Otac' otišli smo po božićnu priču, a dobili puno više od toga. Kada zakoračite na međugorsko tlo u koje vas uvodi vrt svetog Franje koji zasigurno bdije nad svojom manjom braćom koja desetljećima nadahnuto vode dvije zajednice, danas posebno ugroženih kategorija, onda znate da tu nisu potrebna božićna čudesa ni blještavilo jer je korisnicima svaki dan uspjeha jedno malo čudo koje znači puno njima i njihovim obiteljima.

Milosrdni Otac je, uz Majčino selo, jedna od dvije susjedne zajednice o kojima brigu vode franjevci. Dok je Majčino selo preuzelo brigu o nezbrinutoj djeci o kojoj se ipak s ljubavlju brinu zaposlenici, volonteri i dobročinitelji, Milosrdni Otac je za 'malo jače dečke'. Kao što sam naziv govori o jednoj od najupečatljivijih biblijskih prispodobi, ta muška zajednica koja živi od providnosti svesrdno prihvaća mladiće koji na svom životnom putu pokleknu pritiscima i kušnjama te svoj život usmjere prema porocima poput kocke, droge, alkohola, ali i sve češće 'novijih poroka' poput pornografije i videoigrica.

Možda bi bilo patetično reći da Božić slave svaki dan jer svakom novom zorom nastoje iza sebe ostaviti starog sebe i nastoje u sebi probuditi novo rađanje, no duboko uvjereni u Kristovu blizinu i božićnu poruku hrabro koračaju na teškom putu, odnosno programu koji traje tri godine. Tako ni proslava 25. prosinca ne predstavlja glamur kao u većini naših domova. Na sami Božić braća u zajednici se okupe na svetoj misi u 13 sati, a onda se podruže na malo svečanijem ručku nego inače, a obraduju se posebno kolačima koje svojevoljno ne konzumiraju većinu kalendarske godine.

"Zajednica 'Milosrdni otac' postoji od 1999. godine, a osnovao ju je pokojni fra Slavko Barbarić. On je kao vrsni pedagog, psiholog i poznavatelj ljudske duše radio je već ranije s tim kategorijama ljudi i zaželio je osnovati jednu takvu zajednicu u Međugorju kako bi dao onima koji imaju dvostruku dijagnozu da nađu neko boravište, neki smještaj i mogućnost rehabilitacije. Dvostruka dijagnoza znači da korisnik ima nekih psihičkih poteškoća i problem s ovisnošću. Mi danas primamo takve osobe, ali s manjim poteškoćama jer nismo osposobljeni za konkretniju skrb takvih osoba. Fra Slavko je govorio kako treba svakom čovjeku dati mogućnost novog početka i kako ne treba nikoga otpisati, da svi imaju pravo povratiti svoje dostojanstvo kada ga izgubi. Upravo zato se ova zajednica zove 'Milosrdni otac' po prispodobi iz Evanđelja kada mlađi sin uzima bogatstvo od oca, svega ga potroši u svojoj rastrošnosti, izgubi sve i onda čuvajući svinje i jedući s njima shvati da se kod oca bolje jede i bolje živi, a otac ga prima raširenih ruku. To je, naravno, slika Boga Oca koji uvijek prima nas raskajane i kada mu se želimo vratiti. Ovaj oporavak ovdje je jedna vrsta obraćenja, jedna vrsta promjene, vraćanje na postavke koje nam je Bog dao i usadio u nas, našu dušu i naš duh", kazao je na početku razgovora za hercegovina.info fra Dragan Ružić, ravnatelj zajednice, dok nas je na početku dočekao Andrija, jedan od dvojice voditelja zajednice i srdačno proveo po centru.

Planski rad

Korisnici nisu preušteni sami sebi tijekom boravka u zajednici, a trogodišnji program je itekako pod nadzorom dvojice voditelja koji su sada i zaposlenici zajednice te danonoćno brinu o svojoj braći.

"Nakon godinu i pol u zajednici imaju prvu provjeru, tada momak odlazi kući i mjeri sebe i svoju snagu s izazovima svijeta koji ga čekaju kada izađe. Nakon toga je dužan zajednici referirati što se dogodilo, kako je podnio taj boravak i je li bilo padova. Nakon dvije i pol godine izlazi drugi put na provjeru i onda se malo izbliže priprema za svoj izlazak. Nakon tri godine u zajednici bi trebali biti osnaženi da mogu odlučnije reći ne poroku koji ih je dotad držao ovisnima. Dakle, nema 100%-nog jamstva, nema sigurnosti da je netko izliječen i da ne može pasti. Zato je potrebna budnost, savjeti i da se momak ne vraća u sredinu gdje je bio. Također, preporuča se i da nastavi djelomično sa životom koji je imao u zajednici", kazao nam je domaćin fra Dragan.

Tri stupa zajednice

Prvi od njih se temelji na fizičkom ili ručnom radu, upravo iz razloga jer su voditelji uvidjeli da većina momaka koja tu dođe ima problem vrednovanja vlastitog i tuđeg rada.

"Rad nije samo izvor samoodržanja, to je i čin Stvoriteljski. U radu čovjek sudjeluje u stvaralačkom činu koji je Bog započeo stvaranjem i povjerio čovjeku da nastavi. U radu čovjek ostvaruje sebe, promatra svoje mogućnosti i promatra rezultate. Kod nas se zna reći da je dokolica majka svih gluposti, a čovjek kada je zauzet i okupiran radom, ne misli na razne stvari nego se može usredotočiti na bitno. Kod nas korisnici nauče i druge vještine poput kuhanja, zanata i sl. Naša zajednica poznata je po izradi mozaika, a on je zapravo dosta pogodan alat za ozdravljenje jer zahtijeva strpljenje i koncetriranost, a na kraju se vidi jedan rezultat koji ima estetsku vrijednost i čovjek prepoznaje da vrijedi, da je važan i sposoban nešto učiniti", priča nam sugovornik.

Drugi stup je molitva, jer kako kaže fra Dragan Ružić, čovjek se ne može sam spasiti.

"Upravo u ovom blagdanu Božića osjećamo svoju nemoć i Bog postaje nemoćan, postaje dijete kako bi nas spasio. Baš zato i imamo taj spas da našoj nemoći dodamo i Božju nemoć, odnosno lakše prihvatimo spasenje. Danas u svijetu ima puno tehnika i samopomoći koje tvrde da je spasenje u nama i treba ga samo probuditi, mi kao kršćani vjerujemo da je samo u Isusu Kristu spasenje. To se najbolje očituje u molitvi, primanju sakramenata, ispovijedi, nagovora i kateheza koje korisnici ovdje imaju, tako da mogu reći sva braća imaju dosta intenzivan duhovni život", nastavlja.

Uzajamna pomoć kao treći stup u radu zajednice.

"Svaku večer se korisnici okupljaju i iznose svoj dan, kako su ga proveli, kako doživjeli i u tome doživljavaju korekcije od svoje braće, trude se rasti. Na taj način usmjeravaju svoj život i svoj rad. Terapija nije samo apstinencija, ona se sastoji u promjeni mentaliteta, načina razmišljanja koji ih je doveo do ovisnosti i toga stanja. U narodu bi se reklo 'potrebno je promijeniti glavu'. Zajednica svesrdni pomagač i uistinu ima snagu koja može voditi izliječenju jer čovjek individualno puno teže prolazi taj proces", pobliže nam pojašnjava fra Dragan Ružić i naglašava da među korisnicima dominiraju osobe koje imaju problem s 'vječnim porocima' poput droge, alkohola i kocke dok u zadnje vrijeme imaju i slučajeve s ovisnošću o pornografiji i videoigricama.

Stigme

"Vjerujem da u obiteljima ima stida, srama, straha od tuđih mišljenja i komentara, ali je potrebno reagirati kada se uoči problem bez obzira na sve jer ako se pusti ovisnik će propasti ili zaglaviti skroz. Naravno da je obitelj bitna i potpora obitelji je važna, ako je obitelj odlučna i stoji iza odluke, taj mladić će to sve puno lakše iznijeti. Mi imali susrete s obiteljima i onda se tu može često vidjeti šira slika i da nije uvijek samo do djeteta nego i da se obitelji teško nose sa svojim problemima, odsudstvo oca, kočnica i šumovi u komunikaciji sa sinovima", ističe fra Dragan te dodaje da posebno trebaju raditi na ozdravljenu obitelji i pripremati ih da prihvate jednog novog čovjeka u toj obitelji i da budu pomoć.

Uloga oca u obitelji

U razgovoru s fra Draganom dotaknuli smo se teme koju je sam spomenuo ili detektirao kao problem, a sve češće se i izvan vjerskog diskursa spominje, a to je - kriza očinstva. 

"Otac je veoma važan u obitelji, pogotovo za mušku djecu jer ona traže identifikaciju, neki model na koji bi se ugledali. Recimo, muška djeca u nekoj dobi uzmu tatin pribor za brijanje jer bi se brijali kao otac. Ta uloga je važna, bitno je koga djeca imitiraju. Možda je ta figura ugrožena, malo feminizirana, gurnuta u stranu i možda se otac svakodnevnice pogubio u tom rascjepu uloga. Onda dolazi do poteškoća jer nema autoritet u obitelj, pa se autoritet stječe na pogrešne načine", priča nam u nastavku i dodaje kako se autoritet stječe moralnim životom te odlučnim i dosljednim stavom.

Prema iskustvu voditelja, posebno ističu pogrešne načine roditelja koji iz dobre namjere čine velike greške tako da pritiskom guraju mladiće prema liječenju o ovisnosti. Drugi način opasnog odnosa je, dodaje sugovornik, trgovački model, u kojem roditelji npr. nekom kockaru obećavaju otplaćivanje dugova ukoliko uđe u zajednicu jer se otprilike na taj način momci zadržavaju kratko i kada vide otplaćene dugove, napuštaju zajednicu.

Pogrešna zaštitnička uloga obitelji

Iako dosta bolno za roditelje da to moraju doživjeti, brojni terapeuti savjetuju da ovisnike puste da sami dotaknu dno i da ih izbace iz obiteljske svakodnevnice.

"Ne znam kako bih se najbolje izrazio po tom pitanju, ali recimo da je pametno i neko pravilo ovisnike lišiti takve logistike. Što bi on išta mijenjao ako kući ima kuhano, oprano i ispeglano? U tim uvjetima će samo nastaviti s propadanjem. Stručnjaci su uglavnom stava, ma koliko to bilo bolno, izbaciti ovisnike iz kuće, odnosno prerezati tu logistiku da se nema na što osloniti i da udari glavom od zid, da vidi kako mora računati na sebe i dovesti svoj način života u pitanje. Vidite, ovisnici osim ovisnosti imaju i još jednu ružnu stranu. Oni su i sebični, vremenom postanu čak i bezobrazni pa onda iskorištavaju pomoć roditelja i obitelja što dugoročno ne može rezultirati promjenom", kaže fra Dragan Ružić.

Vraćanje na tvorničke postavke

"Korisnici često znaju reći da se njihova osjetila resetiraju. Spominjali smo kolače za Božić i mi ih svakodnevno uživamo, a ovdje u zajednici kada dobiju kolač osjete ponovno slast tog kolača i zahvalnost prema dobročinitelju, prema providnosti. Jedan brat je istaknuo kako je tek u zajednici naučio gledati nogomet. Mi ovdje u zajednici nemamo televizor, ali ako je baš neka posebna utakmica kada igra reprezentacija onda se dopusti zajedničko gledanje. On mi je rekao tada da je tek ovdje naučio uživati u igri nogometa jer ga je dosad gledao samo kroz rezultat i kroz brojke koje su mu trebale za kladionicu. Naša zadaća je tako, na neki način, resetirati čovjeka i da se nauči ponovno uživati u onome što je prirodno i onome što izgubi kroz vrijeme ovisnosti", zaključio je na kraju ugodnog druženja

Svjedočanstvo bivšeg ovisnika

U zajednici je trenutačno 13 muškaraca različite dobi, a za hercegovina.info svoju životnu borbu podijelio je 37-godišnji Josip iz Posušja koji se uz podršku svoje obitelji odlučio za terapiju kako bi uskoro mogao biti uzoran muž supruzi i otac djeci.

"U zajednici sam 18 mjeseci, a tu sam prvenstveno zbog ovisnosti o kocki. Zadnjih 10-ak godina imam problema s kockom, a sve je počelo s manjim ulozima kako bih se zabavio. Najprije sam upao u posuđivanje novca, kredite, no najveći problem mi je bio posuđivanje od kamatara. To je rupa iz koje nisam nikako mogao izaći, sad jedino na čemu mogu biti zahvalan Bogu na jednoj ovakvoj zajednici", kaže na početku svoje priče.

Život pod maskama.

"Odlučio sam u svom životu mijenjati stvari, onda sam vidio da moram 99 posto sebe promijeniti jer sam dotad živio lažnim životom. Shvatio sam da je samo istina bitna i nisam mogao više živjeti pod dvije maske. Ono što mogu i moram posvjedočiti je da sam imao i imam ogromnu podršku obitelji koja me čeka, a sad da vam kažem da je u zajednici lako - nije. Ne dan, nego nekada sekunde nisu lake", priča nam Josip koji ne želi biti broj u zajednici nego čvrstih uvjerenja i volje želi promijeniti svoj život i život svoje obitelji.

Zajednička strana ovisnika.

"Meni žena i obitelj nisu znali za puno toga u životu, zato kažem da mi je dosadio dvostruki lažni život. Mi svi ovisnici u zajednici i općenito u društvu smo veliki manipulatori, lažovi i prevaranti iz razloga kako bi namirili svoje potrebe, u mom slučaju je to bila kocka, nekom drugome alkohol ili droga, bilo što", priča nam svoju borbu i naglašava da je kocka 'skup sport' u kojem možeš u jednom trenutku imate sve, u drugom ništa i da jednostavno nije želio ostati bez svojih najmilijih.

 Što je čovjek?

"Želio sam biti bog na zemlji. Tu se ne radi o novcu, ne radi se o dobitku, jer ja to nisam trebao iz razloga što sam magistrirao ekonomiju i imao dobar posao na kojem sam dobro zarađivao. Znam da ne može to vrijediti za sve ljudi, ali tek sam u zajednici otkrio da je čovjek bez živoga Boga ništa. Prvi put sam ovdje osjetio duboku i istinsku molitvu, sakramentalni život, post koji me naučio da ne moram imati sve što želim, da vrijedi čekati, da se isplati žrtva", zaključuje naš sugovornik koji nam je ukratko prepričao prosječan dan utemeljen na fizičkim aktivnostima, molitvi i zajedničkim susretima.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.