Vratiti se Herceg-Bosni zbog kršenja sporazuma iz Daytona

..kao konstitutivnome narodu i Federacije i BiH, što u samoj Bosni i Hercegovini značajno smanjuje potencijal za promicanje multietničke demokracije, ocijenio je doc. dr. Dražen Pehar u ogledu kojega je objavio Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara. Pri tome je dr. Pehar ocijenio krajnje neizvjesnom sudbinu BiH, a hrvatske političke vođe pozvao da zbog grubih kršenja sporazuma zatraže povratak na pravno-političke aranžmane prije njegova potpisivanja - na Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu koje je kontrolirao HVO.

Na potezu hrvatski političari

- Oni koji sebe smatraju legitimnim predstavnicima Hrvata u BiH trebali bi razumjeti da, pod postojećim uvjetima, imaju legitimno, obrazloženo pravo pozivanja na povratak na status quo ante. To bi im već trebalo dati značajan manevarski prostor u svim budućim pregovorima o budućnosti BiH, a prije svega o reformi Federacije BiH. Isto važi i za Republiku Hrvatsku koja je, budući da je jedna od pet ključnih strana-potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma, ujedno obvezana podržavati provedbu tog sporazuma, i to prema vlastitoj, a ne prema interpretaciji Visokog predstavnika ili SAD. Predstavnici RH trebali bi na vrijeme shvatiti da nije moguće ostati neutralnim u odnosu na sadašnje stanje u BiH, ne samo u moralnom nego i u pravno-političkom smislu. Hrvatima BiH, kao jednome od tri konstitutivna naroda, onemogućeno je uživanje nekih temeljnih kolektivnih prava koja slijede iz preambule Ustava BiH, a koja bi njima, to jest nama, trebala pripadati na osnovi činjenice konstitutivnosti, ističe dr. Pehar. Pri tome izvorište hrvatske konstitutivnosti upravo pronalazi u narodu kao političkoj zajednici, dok je HR Herceg-Bosna sredstvo ostvarenja toga cilja. - Izvor tih ustavnih nadležnosti ipak nije u HRHB nego u jednoj drugoj činjenici, činjenici konstitutivnosti naroda; narod je priznat kao politička zajednica kojoj pripadaju prava po međunarodnom i ustavnom pravu; primjerice, on ima pravo birati svoje demokratske predstavnike prema određenim ustavnim načelima kako bi formirao neki vid državnog okvira koji tom narodu omogućuje miran i siguran život, ističe dr. Pehar. Navodeći da je međunarodna zajednica i uprava u BiH uglavnom povlačila krive poteze, Pehar ističe da ključni sporazumi potpisani u Daytonu, koji uključuje i pomalo zabroravljeni Daytonski sporazum o implementaciji Federacije BiH (DAIF) nisu značili ‘pakt o samoubojstvu’ zbog kojega su ‘Hrvati pristali na dekonstituiranje samih Hrvata kao konstitutivnoga naroda’. Podsjetio je da su taj dokument DAIF potpisali 10. studenog 1995. godine Alija Izetbegović, koji je u sporazumu naveden kao predsjednik Republike BiH, Krešimir Zubak, koji je u sporazumu naveden kao predsjednik Federacije BiH, Haris Silajdžić, kao premijer Vlade Republike BiH, i Jadranko Prlić kao zamjenik premijera Vlade Republike BiH. Također, sporazum je potpisao Predsjednik RH, Franjo Tuđman, kao strana koja „prihvaća odredbe sporazuma, i koja će pomoći u provedbi tih odredbi“. Strane svjedokinje predstavljene su kroz četiri potpisnika: veleposlanik Ischinger, u ime Savezne republike Njemačke, veleposlanik Holbrooke, u ime SAD, veleposlanik Fernandez de la Pena, u ime Španjolske kao tada predsjedavajuće EU, te Koschnick, kao EU administrator za Mostar. - DAIF predstavlja ugovor, sporazum između dvije strane – nijedna od te dvije strane nije u ugovoru predstavljena kao superiorna; riječ je o ugovoru između za Federaciju konstitutivnih naroda, kroz predstavnike tih naroda. Obje se strane obvezuju djelovati paralelno; drugim riječima, obje strane imaju obveze koje su skoro identične, a koje one moraju istodobno ispoštovati. HRHB i Republika BiH, u svijetlu DAIF-a, imaju iste sudbine, navodi se u ogledu. Ključno ishodište nezadovoljstva Hrvata i njihovog pokušaja svođenja na manjinu nastale su s dva poteza međunarodne uprave. Prvi je bio kada je američki diplomat Robert Barry promijenio izborna pravila i time omogućio Bošnjacima da nameću hrvatske predstavnike, a sljedeći je tzv. odluka o konstitutivnosti. - Prvo, uvedena su posebna izborna pravila koja u Federaciji omogućuju Bošnjacima, kao konstitutivnom narodu, da u zakonodavna tijela Federacije biraju predstavnike Hrvata, koji samim tim prestaju biti predstavnici Hrvata. Drugim riječima, jednome je konstitutivnom narodu omogućeno da u velikoj mjeri utječe na zakonodavnu reprezentaciju drugoga naroda, čime je povrijeđeno pravo koje jednome narodu pripada na temelju njegove konstitutivnosti, pravo da bude predstavljen kao narod u zakonodavnim tijelima entiteta u čijem je nastajanju, kroz svoje predstavnike, sudjelovao. Primijetimo odmah da ne možemo reći da je sam narod izgubio konstitutivnost – to je, naime, nemoguće. Tom je narodu, zapravo, samo uskraćena realizacija jednoga prava koje mu, temeljem njegove konstitutivnosti, pripada, i koje bi u normalnoj multietničkoj zajednici trebalo biti zajamčeno i zaštićeno. Drugi, a još uvijek je riječ o istoj strukturi, promašaj međunarodne zajednice sastojao se u nametanju izbornog pravila koje omogućuje izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH ponovno većinskim bošnjačkim glasom. Neobranjiva je i nerazumna pretpostavka da su Hrvati, kao konstitutivni narod i Federacije i BiH, Bošnjacima prepustili pravo demokratskoga predstavljanja u središnjem, državnom tijelu izvršne vlasti, to jest Predsjedništvu. Budući da izborni zakon tu pretpostavku potvrđuje, taj zakon izravno krši DAIF, smatra dr. Pehar. Po njegovim riječima kao Daytonski kompromis je prihvaćena realnost o tri konstitutivna naroda što se ogleda i u samome sastavu Predsjedništva BiH.

Hrvatima isti broj ministara

Po Peharu Sejdić i Finci se mogu kandidirati u Predsjednštvo, što im nije onemogućeno Ustavom, ali jest Izbornim zakonom kojega je opet nametnula međunarodna uprava. Odluka pak o konstitutivnosti sama je po sebi proturječna kao i odluka Ustavnoga suda BiH iz 2000. koju su većinom glasova donijeli bošnjački i međunarodni suci uz protivljenje svih Hrvata i Srba u tome Sudu. Na kraju je poslužila za potpuno degradiranje položaja Hrvata.

- Ono što je međunarodna zajednica odlučila znači puko fiktivnu simulaciju jednake konstitutivnost sva tri naroda u oba entiteta, simulaciju koja pripadnike naroda u fiktivnome smislu uzima kao predstavnike naroda, iako oni to nisu. Jednostavan primjer: RS ima dopredsjednika iz reda hrvatskog naroda. Očevidno je da dopredsjednika RS bira zapravo srpski, a ne hrvatski narod; to znači da je pripadnik hrvatskog naroda, u izvršnom tijelu RS, zapravo predstavnik srpskog, a ne hrvatskoga naroda. Slično tome, na razini Federacije, visoki je predstavnik Petritsch donio u travnju 2002. amandmane na Ustav Federacije, kojima je etnički sastav zakonodavnih i izvršnih tijela posve izmijenjen. Međutim, pogledamo li primjerice u amandman br. 44 na Ustav Federacije, vidjet ćemo da on ne samo da ne osigurava etničku ravnopravnost nego i izravno šteti konstitutivnosti Hrvata u Federaciji BiH: naime, taj je amandman odredio da 8 ministara bude iz reda bošnjačkog naroda, 5 iz hrvatskog, i na koncu 3 iz reda srpskog naroda. Zbog čega je najviše ministara iz reda bošnjačkog naroda? Na to ne postoji obranjiv odgovor. Zbog čega hrvatski ministri mogu biti bez problema preglasani? Ni na to ne postoji obranjiv odgovor. Posebno ne postoji obranjiv odgovor na sljedeće pitanje: ako jedan, bošnjački, narod može izabrati disproporcionalnu većinu pripadnika zakonodavnih tijela iz redova ostala dva, navodno konstitutivna naroda, kako se uopće može govoriti o Srbima i Hrvatima kao narodima konstitutivnima i unutar Federacije koju su, prisjetimo se, dogovorili predstavnici hrvatskog i bošnjačkog naroda kao ravnopravne strane jednoga temeljnog, za i FBiH i BiH, konstitutivnog sporazuma?, pita se Pehar. Sve to po njemu daje hrvatskim političarima u ruke argumente da se suprotstave tendencijama koje vode rušenju države s krajnje upitnim potezima međunarodne zajednice.

“Iako Ustav formalno-pravno postoji, vrijednosti koje je taj Ustav trebao zaštititi, a prije svega je riječ o pravima konstitutivnih naroda, u velikoj su mjeri ukinute, odnosno, preciznije rečeno, njihova je realizacija onemogućena. Takav je pristup nemoguće opisati kao konstruktivan – on niti promovira bosanskohercegovačku demokraciju niti ima ikakve veze sa stvarnom multietničkom prirodom BiH; on naprosto ponižava sve bosanskohercegovačke i građane i konstitutivne narode”, navodi Pehar. On zaključuje da je „viškom prava“ Bošnjacima u odnosu na ostala dva naroda, međunarodna zajednica prouzročila i održavala stanje političkog neslaganja, a samim tim i produžila stanje rata.

Večernji list