Ustani Franjo, Reis te zove

Doduše, samo na dvije ploče. Ali, zato protiv opasnih protivnika - eresovskoga vožda i Hrvata (kao takvih), koji, dojavio mu je to muftija hadži Seid ef. Smajkić, kane do trećeg entiteta doći na mala vrata.

Piše: Josip Vričko-Oslobođenje

Shvatio je, dakako, reis kako je on sam - a njih(a) dvojica - pa je u slučaju Dodik u pomoć pozvao islamske zemlje, a kontra hrvatske nakane da ustanove stolni grad Mostar, Allaha i Franju Josipa, što, pretpostavljam, kod obojice izaziva nemalu zbunjenost. Baš kao, uostalom, i kod ionako zbunjenoga Valentina Inzka, kojemu efendija tovari nemali teret; da, naime, slijedi austrougarskoga velikaša u onaj vakat senzibiliziranog za muku muslimana Bošnjaka.

Usto, u ovom svom, djelimice i povijesnom, galimatijasu Cerić je upozorio kako Bošnjacima prijeti sudbina španjolskih Židova, zbog kojih je, vraća nas reis u petnaesto stoljeće, uvedena inkvizicija. Baš kao što, veli, forsirajući strah od vehabijskog pokreta - „iako se još (?! op. J. V.) nitko i nigdje nije identificirao s tim pokretom, niti postoji pismeni 'manifest' vehabijskog pokreta, kao što postoji 'manifest' fašističkog pokreta Norvežanina Breivika" - eresovski dužnosnici s Dodikom na čelu prizivaju ovovremenu inkviziciju i progon ovdašnjih muslimana Bošnjaka.

Još (davno) prije Cerića, akademik Muhamed Filipović je upozoravao kako Bošnjacima prijeti sudbina Palestinaca, pa bi bilo jako dobro da se, makar u Sarajevu, gdje sile nebeske Srbi i Hrvati, ne daju Bošnjacima oka otvoriti, dogovore koja je, zapravo, sudbina namijenjena najvećem, a efendija bi kazao i temeljnom narodu u Bosni i Hercegovini?!

I kad smo već kod akademika, dobrim se dijelom slažem s Abdulahom Sidranom, koji rezigniran zbog današnje Bosne nikakve (slijedom čega je, na koncu, i utekao iz Sarajeva, te sve više Sjenice na Miljacki) uopće ne želi razgovarati o Dodiku. Drži, naime, kako je nevažno historijsko biće. Jasno, Pjesniku Sidranu su kao umjetniku važniji fenomeni nego personaliteti. No, eresovski neprikosnovenik jeste istovremeno i fenomen, koji je, uz ino, uspio svoj način komunikacije prenijeti i na one na koje se povremeno obrušava, pa se, dakle, dijalog(?) vodi na njegov način. Baš kao što se u posljednje vrijeme i politička utakmica ovdje igra tako što je eresovski vožd loptu prebacio u federalni šesnaesterac, što ponajbolje ilustrira aktualna galama bošnjačkoga hora u kojem efendijama i muftijama tercu, s pretenzijama da bude prvi glas, daje jedan bivši član CKSKJ-a.

Usred te kakafonije - prožete patetičnim mobiliziranjem patriota Bosanaca i Hercegovaca i otpremanjem Dodika (kao dao da je on od nekud došao i kao da kani nekamo ići?!) skupa s blatom na cipelama - slabo se, primjerice, čuje Šaćir Filandra koji poziva, ili bolje doziva da se komunicira i sa onima koji hoće drugačiju Bosnu. Što je, neka mi oprosti profesor Filandra, parafraza onoga što je eresovski vožd kazao prije negoli će ga stići fetva, a onda, valjda, i anatema islamskih zemalja, u koje se toliko uzda reis-efendija. Pozvao je, naime, na dogovor u okviru postojećeg sistema.

Treba, dakle, vidjeti kakva je ta drugačija Bosna i Hercegovina, jer ovoj današnjoj je rok istekao. I u kojoj je, vratimo se Sidranu, mnogo lakše prepoznati povijesne političke sile koje vode ka državnom nestanku Bosne nego njezinu očuvanju. Vide se golim okom, veli akademik, ali i bosanski melanholik, realne sile koje vode nestanku BiH, a ne vide se one sile koje će taj nestanak spriječiti. I tu nevinih nema. Temeljno gledajući!

Štoviše, usred bošnjačkog verbalnog bratoubilačkog rata, kao jedna od najstrašnijih prijetnji doima se Dodikova najava kako će stati sa svakom polemikom s bošnjačkim političkim strukturama „i bošnjački narod prepustiti njima, jer su dovoljno sposobni da unište taj narod".

Neće se, jasno, laktaška velika usta zatvoriti. Mada, bilo bi to zanimljivo. Ne zbog Dodika, nego zbog Bošnjaka