Udruge proizišle iz Domovinskog rata: Ili mi ili oni!

Dolaskom Zorana Milanovića na mjesto predsjednika SDP-a Republike Hrvatske i njegovo ustoličenje na mjesto premiera Republike Hrvatske i njegove koalicijske partnerice Vesne Pusić predsjednice HNS-a Republike Hrvatske koja je imenovana ministricom vanjskih poslova, stekao se dojam kao da mi Hrvati u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini živimo u Velikoj Srbiji a ne u suverenoj državi Republiki Hrvatskoj i BiH, za koju su poginuli i stradali na tisuće hrvatskih branitelja i hrvatskih građana.
Doktor Franjo Tuđman utemeljitelj neovisne i demokratske Republike Hrvatske uvijek je volio reći: „ Sve je u životu prolazno samo su interesi vječni ".

Pa se s toga mi pitamo kakav je to interes velikosrpskih nacionalista i hrvatskih kvazi antifašista. Kako je moguće da srpski popovi pjevaju četničke pjesme pod kojim je stradalo tisuće nedužnih pripadnika Hrvatskog naroda i kada na to ukaže Marko Jurić sa TV Z1, toj televiziji se zabrani rad.

Kako je moguće da u slobodnoj državi Republici Hrvatskoj postoji kolektivna krivnja za zločine u II. Svjetskom ratu i odmah nakon njega, zar ne bi trebalo da svaki zločin ima mjesto i vrijeme počinjenja i odgovorne osobe imenom i prezimenom koje su to počinile.

Odkud nekome pravo i politička moć da nacionalne simbole proglašava fašističkim.
Na primjer: hrvatski grb, hrvatska kuna, Hrvatski državni sabor, hrvatski satnik, hrvatski bojnik, hrvatska himna, hrvatski vojni uzvik „za Dom", hrvatski kardinal, itd., proglašava zločinačkim umjesto da istražuju pojedince koji su činili zločine.

Na primjer, zabranjuje li se u Njemačkoj marka koja je bila za vrijeme Hitlerovog režima, zabranjuje li se tiskanje Hitlerovog Mein Kanfa, zabranjuje li se pjesma Lili Marlene koju su pjevali njemački vojnici, je li u Srbiji zabranjeno podizanje tri prsta kao pravoslavnim simbolom progona nesrpskog stanovništva i masovne likvidacije sa njihovih stoljetnih ognjišta, zabranjuje li se ime Crvena zvezda i Dinamo kao simbol komunističke diktature u zemljama Bivšeg Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, radi posjećanja imali smo Dinamo u Moskvi, Kijevu, Dresdenu, Zagrebu, Tirani, Bukureštu, Sofiji, dakle postavlja se pitanje koji su kriteriji za zabranjivanje i osuđivanje.

Danas smo svjedoci kako islamska država (ISIL) provodi neviđene zločine pod islamskim vjerskim uzvikom „Tekbir Allahu Ekber", pa nas zanima hoće li se zabraniti taj uzvik pod kojim ginu nedužni ljudi ili će se pravda sprovesti prema onima koji čine zločine.
Evidentno je da su Zoran Milanović, Vesna Pusić i njihovi sljedbenici odlučili uvesti partijski pravilnik što se smije a što se ne smije u Hrvatskoj govoriti i koristiti u javnosti.

Govor mržnje je izmišljena politička floskula koja ima za cilj uvesti verbalni delikt što je diametralno suprotno od zaštite ljudskih prava i zaštite od uvreda na vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj i svakoj drugoj razini.
Svjedoci smo, kako poraženi SDP I HNS na prošlim Parlamentarnim izborima pokušavaju političkim sredstvom govora mržnje izazvati javni linč i na taj način pokrenuti lov na vještice.

Mijo Crnoja, Zlatko Hasanbegović, Ivan Tepeš, Marko Jurić, Tomislav Karamarko, Velimir Bujanec, Zlatko Iličić, Savska 66 i Đuro Glogoški, Stožer za obranu Vukovara, putem državne televizije su stigmatizirani i treba ih pribiti na križ kako bi se uklonile sve smetnje povratku na vlast četničkih i partizanskih antifašista u Republici Hrvatskoj, što je uvod za obnovu Titove Jugoslavije.

Zoran Milanović je opasna pojava na političkoj sceni u Republici Hrvatskoj koja svojim radikalnim agitpropovskim istupima destabilizira temelje suverene i slobodne Republike Hrvatske.

Nama braniteljima oboljelih od PTSP-a kristalno je jasno da je njegova agresivnost posljedica posttraumatskog stresa i dobro bi bilo da psihijatar Božo Petrov čelnik MOSTA mu pomogne tako što će mu propisati određene tablete za liječenje depresivnog stanja kako bi se stavila točka na možebitni savez MOST-a i SDP-a.
Puno je bolje za stabilnost Republike Hrvatske da Zoran Milanović sam pije antidepresive nego cijela nacija.

Sektor oboljelih od PTSP-a