TUŽITELJ ANIČIĆ UPOZORAVA Žrtve nasilja moraju biti upoznate sa svojima pravima i inzistirati na zaštiti

Borba protiv nasilja nad ženama i članovima obitelji jedan je od ključnih izazova s kojima se suočavaju institucije i društvo u cjelini.
Iako se nasilje najčešće prijavljuje policiji putem besplatnog broja 122, u praksi se često događa da se nasilna osoba privede, zadrži najdulje 24 sata, a zatim pusti na slobodu bez daljnjeg procesuiranja. Ako žrtva nema vidljive tjelesne ozljede, slučaj se nerijetko završava samo službenom zabilješkom, a nasilnik ostaje nekažnjen, što dodatno otežava situaciju i obeshrabruje žrtve da u budućnosti prijavljuju nasilje.
Kako prijaviti nasilje?
Žrtve, ali i svi građani, imaju pravo i dužnost prijaviti kazneno djelo, a to mogu učiniti na više načina:
-Pozivom na besplatni broj 122
- Dolaskom u policijsku postaju ili tužiteljstvo
- Podnošenjem prijave u pisanom obliku
- Anonimnim pozivom ili slanjem prijave putem elektroničke pošte
Ono što mnoge žrtve ne znaju jest da prijava ne mora biti osobna – osoba ne mora otkriti svoj identitet, a dužnost policije i tužiteljstva je postupati po svakoj prijavi, bez obzira na to postoje li dokazi. Također, ni policija ni tužiteljstvo nisu obavezni izdati službenu zabilješku ili zapisnik o prijemu prijave, ali su dužni izdati potvrdu da je kazneno djelo prijavljeno.
Zašto je važno tražiti potvrdu o prijavi?
Tužitelj Josip Aničić naglašava kako je ključno da žrtve inzistiraju na izdavanju potvrde o prijavi, jer je to jedini način da se kasnije mogu tražiti informacije o poduzetim koracima u istrazi. Potvrda služi kao dokaz da je prijava podnesena, a na temelju nje žrtve mogu pratiti što je poduzeto protiv nasilnika.
"Policijski službenik je ovlašten i dužan zaprimiti svaku prijavu, bez obzira je li ona osnovana ili ne, bez obzira na postojanje dokaza. Ako je prijava podnesena, žrtva ima pravo znati što se po njoj poduzima i očekivati zaštitu", ističe Aničić.
Što sve spada pod nasilje?
Mnogi slučajevi nasilja ostaju neprocesuirani jer žrtve nisu svjesne da njihovo iskustvo spada pod kazneno djelo. Nasilje nije samo fizičko zlostavljanje poput udaranja, šamaranja ili nanošenja ozljeda. Ono može biti i:
- Psihičko nasilje (prijetnje, ucjene, manipulacija)
- Seksualno nasilje (prisiljavanje na spolni odnos, ucjene)
- Ekonomsko nasilje (kontrola financija, zabrana rada, oduzimanje novca)
- Vjersko nasilje (prisilno nametanje uvjerenja, zabrana prakticiranja vjere)
Također, nasiljem se smatra i demonstracija sile, uništavanje imovine, namjerno izazivanje straha neopreznom vožnjom, ostavljanje partnera na opasnom mjestu, posesivno ponašanje, prijetnje oduzimanjem djece, emocionalne prijetnje, ali i zahtijevanje seksa nakon fizičkog nasilja.
Institucije moraju odgovorno postupati
Tužitelj Aničić ističe da se žrtve često suočavaju s nepovjerenjem u institucije jer nasilnici ostaju nekažnjeni. Ako institucije ne procesuiraju prijavljene slučajeve, time se nasilnicima daje signal da mogu nastaviti s nasiljem bez posljedica, dok žrtve ostaju nezaštićene.
Zbog toga je ključno da se žrtve ne boje prijaviti nasilje, da inzistiraju na potvrdi o prijavi i da traže zaštitu koju zakon predviđa. Također, važno je da cijelo društvo prepozna sve oblike nasilja i da se o njima otvoreno govori, kako bi se žrtvama omogućila pravovremena pomoć i zaštita.
"Nasilje nije privatna stvar. Svaka prijavljena prijetnja ili zlostavljanje može spriječiti tragediju. Ne zatvarajmo oči pred nasiljem", poruka je pravnih stručnjaka i aktivista za ljudska prava.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.