Tešanjka je tražila bratića kojeg nije vidjela od rata, a sada ima grupu za potragu članova obitelji i dragih osoba

Pojavom društvenih mreža, pojavila se, mahom među starijom populacijom, doza straha da se fotografije mogu zloupotrijebiti, da iza lažnih profila vrebaju predatori i da tu nema ništa iskreno, da je internet jedno veliko zlo. Ima u tome istine. 

Prilikom objavljivanja svih sadržaja treba biti oprezan i paziti koje informacije se dijele sa širokim narodnim masama. Međutim, internet i mreže itekako imaju svojih dobrih stvari. Koncentraciju velikog broja ljudi na jednom mjestu, ako znate, možete pametno iskoristiti.

Jednu od tih prednosti, iskoristila je Indira Kovačević Rahmanović iz Tešnja, koja je došla na ideju da veliku grupu ljudi objedini i napravi Facebook grupu 'Pokidane veze - tražite školske prijatelje ili druge osobe'. Grupu je napravila iz osobnih razloga, a današnji broj članova govori da je odavno prešla granice osobnog i da je uveliko postala 'istražni tim' za traženje osoba sa kojima već dugo nemamo nikakav kontakt.

"Ideja o osnivanju Grupe je nastala 25.12.2008. godine, a tragajući za sinom od mog pokojnog brata, koji je tada živio u Vinkovcima, u Hrvatskoj. Početkom ratnih zbivanja, 1991. godine, gubimo svaki kontakt sa njim, a tada je imao samo šest godina. Na mnoge načine sam pokušavala, ali bez uspjeha, dok nisam osnovala svoju Grupu i tada je prava potraga počela. Tragajući za njim, usput sam pomagala i svojim članovima i vjerovala sam da čineći dobro drugima, da će se i meni dobro vratiti", kaže Indira za Hercegovina.info.

I bila je u pravu. Dobro se dobrim vraća. Svog bratića je pronašla 2012. godine u Berlinu i to uz pomoć žene iz Brčkog i tada dobiva još jaču motivaciju i vjetar u leđa da nastavi pomagati i raditi ovaj human čin.

Ono što bi strancima bilo čudno, jeste lijepa uspomena na vojničke dane, pa ima veliki broj objava u kojima se traže kolege iz vojske. Sa imenom i prezimenom i što više podataka o traženoj osobi, veća je šansa da će biti nađena. I nije ni važno na kom kontinentu živi. Ova grupa, koja broji oko 61 000 članova, pokriva cijeli svijet. A to nekad pokazuje kako svijet zna biti malo mjesto. Ljudi se traže. I nađu se.

"Od samog osnivanja, Grupa je svakim danom postajala sve veća, a potrage su bile jako uspješne. Koristila sam razne načine da bih druge učinila sretnima. U mnogim potragama su se tražili biološki roditelji, zatim roditelji koji traže djecu koju su ostavili, prijatelji iz školskih dana. Kada sam pronašla bratića, moja ideja o spajanju pokidanih veza, postaje još življa".

Grupa se trenutno angažirala oko jednog većeg i neizvjesnijeg posla. Afera nestalih beba, koja je harala bivšom Jugoslavijom, navela je mnoge roditelje da pokušaju otkriti šta se događalo u rodilištima u kojima su boravili. Oni, danas, povezani istim sudbinama, pokušavaju preko Grupe pronaći svoju djecu.

Potresna svjedočenja i neuspješne potrage

Indira kaže da je najviše potresu potrage ostavljene djece za biološkim roditeljima i nezainteresiranost istih za svoje potomke. To su teške priče, natjerale bi i kamen da zaplače, a događaju se. Nažalost.

"Najviše me uznemirila priča jedne Amele koja je tragala za svojim ocem, koga nikada nije upoznala, a koji je ostavio nju i njenu majku kada je Ameli bilo 6 mjeseci. Tragala je za njim pune 32 godine. Uspjeli smo prvo uspostaviti kontakt sa njegovim bratom, a kasnije i sa njim. Saznali smo da živi u Americi. 

U međuvremenu, Ameli je umrla majka, te je još više željela da ga pronađe i uspostavi bilo kakav kontakt. On je hladno odgovorio da je ne želi u svom životu i da je ona greška njegove mladosti. Nakon toliko godina koliko ga je tražila, bilo je jako teško priopćiti joj da je ne želi i da je potraga na kraju ispala bezuspješna", tužno se sjeća Indira.

Ali na sreću, mnogo je više sretnih završetaka. Pa listanjem stranice, nailazi se na tražilicu, a onda uskoro i na zahvalnicu da je osoba pronađena. Ljudi koji zaista nekoga žele naći, najbolje znaju koliko je ovo težak posao, ali da ga zbog sreće onih koji su se spojili zasigurno vrijedi raditi.

Indira nije sama u ovome. Pomaže joj i sin Eldar, koji živi u Beču i koji pokriva veliki dio tamošnje dijaspore. Zatim, tu je i pomoć svih dobrih ljudi koji nesebično dijele sve informacije koje imaju. Između ostalog, tu su Hanas Kovačević iz Zenice i Zoran Zeljković iz Vojvodine. A koliko ljudske sudbine mogu biti teške i potresne i kako život piše najbolje romane, potvrđuje ova Facebook grupa.