ŠTO KADA RODITELJA VIŠE NE BUDE Tko će skrbiti za odrasle osobe s poteškoćama u razvoju kada dođu u stariju životnu dob?

Međunarodni dan osoba s invaliditetom, koji se diljem svijeta obilježava 3. prosinca svake godine, izvrsna je prilika za podizanje svijesti o izazovima s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju. Ovaj dan posvećen je promicanju inkluzivnosti, jednakosti i prava osoba s invaliditetom, te naglašava važnost stvaranja društva koje omogućava punu participaciju svih članova, neovisno o njihovim sposobnostima.
 
U tom duhu razgovarali smo s Zorom Skoko, defektologinjom i predsjednicom Udruge roditelja djece s posebnim potrebama „Duga“ Ljubuški. Naša sugovornica ističe ključnu ulogu rane rehabilitacije za djecu s poteškoćama u razvoju te istovremeno naglašava važnost angažmana lokalne zajednice i samih roditelja.

 
"Roditelji ovdje u Ljubuškom imaju zaista mnogo mogućnosti. Osim tretmana u Centru za Mentalno zdravlje u sklopu našega Domu Zdravlja, postoji i Javna ustanova Edukacijsko rehabilitacijski centar za djecu, mlade i odrasle osobe na Bučinama, gdje dijete prema procjeni stručnog tima dobiva tretmane, ali i priliku da bude uključeno u rad zajednice“, ispričala je Soko za Hercegovina.info.
 
Važno je naglasiti da kada je riječ o Ljubuškom, prije nešto više od desetak godina roditelji nisu imali tako velike mogućnosti te su pomoć za svoje dijete morali tražiti u Mostaru, Splitu i drugim udaljenim gradovima. Pohvalno je to što se toliko mnogo truda i ljubavi ulaže u djecu osobe s invaliditetom.  Najveća noćna mora svakog roditelja djeteta s poteškoćama je ista: što će se dogoditi s njihovim djetetom kada više ne budu u mogućnosti brinuti o njemu. Što učiniti s osobama kada dosegnu određenu (stariju) životnu dob, kada njihovi roditelji ostare i naposljetku umru i kada ostanu sami? Većina djece na ovom području trenutno je još uvijek zbrinuta unutar školskog sustava i/ili Centra na Bučinama što ih štiti od surovosti i neosjetljivosti društva na kategoriju osoba s invaliditetom. Rastući strah proizlazi iz neizvjesnosti o budućnosti koja slijedi nakon završetka njihova školovanja ili još goreg zla, nakon smrti njihovih roditelja.
 
"Danas se osobe s poteškoćama, a koje su dosegle stariju životnu dob, nažalost mogu smjestiti samo u ustanove koje nisu adekvatne za njih“, požalila se Skoko. U Ljubuškom trenutno ne postoji niti jedna ustanova prilagođena za takve potrebe.

 
“U radu i razgovoru sa roditeljima i kolegama koji se također bave radom s osobama s invaliditetom, zaista svi prepoznajemo koliko je važno da se u našoj lokalnoj zajednici izgradi centar u kojemu će osobe kada navrše određenu životnu dob ili kada ostanu bez svojih roditelja boraviti, kako ne bi na kraju krajeva ostali sami. Da imaju ustanovu u kojoj će boraviti i provoditi kvalitetno vrijeme. Bilo bi dobro kada bi imali priliku imati dnevni ili trajni smještaj, ovisno o njihovim potrebama i situaciji u kojoj se nalaze. To je uistinu goruće pitanje o kojemu bi trebalo razgovarati. Smatram da je iznimno važno omogućiti osobama sa invaliditetom da provedu svoj život u lokalnoj zajednici, pored svojih najmilijih, bilo da se radi o roditeljima, rodbini ili prijateljima, a ne negdje daleko“, kazala je.
 
Kako je u nekoliko navrata tijekom našeg razgovora naglasila, ova Ljubušanka smatra kako je potrebno posvetiti veliku pažnju zapošljavanju osoba sa invaliditetom. "Svatko od nas, bez iznimke bi trebao dobiti priliku za rad. Najprije je potrebno pronaći neki korektan i adekvatan model koji će omogućiti najkvalitetnije i najbolje moguće uvjete kako za poslodavca tako i za samu osobu sa invaliditetom. Stavite se u njihovu poziciju, baš kao što se i vi volite osjećati korisnim, vrijednim i produktivnim, isto to vole i osobe s invaliditetom. Svi znamo koliko je važno imati svoj posao, da radimo, ali i da se družimo s ljudima“, dodala je Skoko.

 
Trenutačna situacija kada je ovo pitanje na redu i nije najpovoljnija. Po završetku osnovne ili srednje škole, to jest u trenutku stjecanja svakodnevnih životnih kompetencija, osobe sa invaliditetom uglavnom ostaju usamljene. No, izgleda da je Ljubuški ipak učinio nekoliko koraka naprijed za razliku od nekih susjednih gradova, ali i država.
 
"U Edukacijsko rehabilitacijskom centru za djecu, mlade i odrasle osobe na Bučinama naši odrasli članovi imaju priliku za druženje u vidu radionica. Pohvalno je to što iako su sada već odrasli ljudi, njihova bliža obitelj i dalje skrbi i vodi brigu o njihovoj dobrobiti i dovode ih k nama na redovitoj bazi. Smatram da je izuzetno bitno za napomenuti koliko je važno omogućiti im da se osjećaju vrijednima. Uvjerena sam da i sami dobro znate da je najbolji put za to upravo rad, stjecanje novih poznanstava i svakodnevna komunikacija s ljudima“ kazala je.
 

Otvarajući goruća pitanja o upošljavanja osoba s invaliditetom i izgradnje centra u kojemu će imati priliku boraviti tijekom starije životne dobi, postoji velika vjerojatnost da će te inicijative biti prepoznate i podržane od strane uže i šire lokalne zajednice".

"Bitno je što češće i što više razgovarati o ovome, jer ako šutimo to znači da podržavamo sustav i da nam takvo stanje odgovara, a to je daleko od istine“, prokomentirala je Skoko.
 
U proteklih nekoliko godina Ljubuški je po svemu sudeći daleko napredovao kada je riječ o osobama s invaliditetom. Djeca još od malih nogu pohađaju program rane rehabilitacije čime im se znatno olakšava prelazak u osnovnu školu. Pohvalno je činjenica da sve škole u ovoj općini imaju kompletne stručne timove čime se omogućava kvalitetno školovanje djeci s poteškoćama u razvoju. Stručni tim nastoji pružiti podršku prvenstveno roditeljima i samom djetetu, a zatim i učiteljima i nastavnicima. Djeca su sve više integrirana u cijeli školski sustav zbog čega nema onih starih barijera koje su donosile mnogo više zla nego koristi.
 
"Nakon što završe osnovnu školu, naša djeca mogu pohađati srednju školu gdje stječu zvanje pomoćnog prodavača. Dakle stječu znanje i još uvijek su tu, uključeni u zajednicu“, pohvalila se Skoko.
 
Do prije nekoliko godina, najbliža srednja škola prilagođena njihovim potrebama nalazila se u Mostaru, a sada je imaju u svom rodnom gradu. Asistenata je sve više, a kako smo iz razgovora doznali, do sada su bili prisutni samo u osnovnim i srednjim školama, no od ove godine ih imaju čak i vrtići.
 
"Smatram kako rana rehabilitacija i samo školovanje osoba s invaliditetom ovdje u Ljubuškom ima dobar model, ali istina je da uvijek treba kročiti naprijed i raditi na poboljšanju sustava. S druge strane, prepoznajem i ukazujem na važnost da nakon završetka srednje škole odnosno napunjene 21. godine, kada se završi školovanje za stjecanje kompetencija za svakodnevni život, mi kao pojedinci trebamo pomagati i poticati na što kvalitetniju mogućnost za uključivanje, ali i za zapošljavanje. Na kraju krajeva, još jednom ponavljam, najvažnije je da se svi zajedno udružimo i potaknemo izgradnju centra koji bi osobama sa invaliditetom, a koji su došli u zrele godine svog života omogućio da taj isti život provedu na kvalitetan način i u dobrom društvu, a ne sami unutar četiri zida vlastitog doma“, zaključila je ova Ljubušanka.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.