Slavo Kukić kao Fidel Castro

Vascijeli dan zasjedao Zastupnički dom Parlamenta Bosne i Hercegovine, narod naivan kakvim ga je Bog dao, nestrpljivo očekivao e da bi se izjasnio o „programu" koji je u kraćim crtama (ni Fidel Castro ne bi uspio jezgrovitije sažeti svoju platformu i dočarati je u simbolično restriktivnih dva sata relativno uvjerljivog blebetanja izravno pogodivši „uništa") iznio mandatar iz „reda Platforme" Slavo Kukić. Jedino što bi, eventualno, moglo biti upamćeno u vezi s ovom parlamentarnom sesijom jeste što je iz programske sheme Javnog servisa BiH protjeran najvažniji događaj toga dana: teniski meč iz Wimbledona u kojem su se tri-četiri debela sata viteški, do koske „krhali" neodoljivi Srbin Novak Đoković i Berndard Tomić, Tuzlak „australskih korena" (možete mi vjerovati, a ne morate, ali i to je u nekim srbijanskim medijima napisano i, pretpostaviti je, akceptirano).

Seruckaju o programu nasilnog mandata Kukića različiti zastupnički klubovi, smjenjuju se ofucana lica u najnovijem face liftingu i sa svježe kupljenim odijelom, dakle uredni ljudi (ima se, može se). Teško se je odlučiti u izboru, to je stvar osobne mjere i ukusa: je li gori Kukić koji je pristao na ovakvu vrstu javnog viviseciranja, ili kvarniji oni koji su ga „mandatirali" (SDP BiH) ili su maliciozniji ti što mu osporavaju legalitet i legitimet.

Je li gore, poraznije kada te u ime kluba zastupnika SDP-a ohrabruje i kuraži mali, ambiciozni, urbani šupljeglavac Saša Magazinović, ili je, bolnije kada te osporava rezervni policajac iz Kaknja Niko Lozančić kojem je ograničeno kretanje: gdje god da ode ne gine mu zatvor - maticu Hrvatsku ojadio je za par stotina tisuća kuna. Parlament BiH je za Lozančića jedna vrsta demokratski izabrane „sigurne kuće". Koga je uopće briga šta o bilo čemu misli, razmišlja kockastoglavi pretorijanac Dodikobog SNSD-a Drago Kalabić? Imao sam (ne)sreću s tim urbanoidom sudjelovati u nekoj televizijskoj emisiji u Banjoj Luci gdje smo morali odgovarati na pet pitanja - u televotingu sam dobio više glasova od narodnog tribuna Kalabića.

Savršena, nikada bolja i principijelnija opozicija potencijalnom državnom premijeru Slavi Kukiću upriličena je iz Stranke za Bosnu i Hercegovinu - imaju dva zastupnička mjesta; ne znaju ortodoksni zastupnici te virtualne stranke Beriz Belkić i profesorica Azra Hadžiahmetović tko im je predsjednik stranke (Haris Silajdžić podnosi ostavke samo jednom u životu, odnosno i dva-tri puta godišnje), ali znaju tko bi trebao a tko ni po koju cijenu mogao biti predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.

Mogao bih do kraja ovoga teksta pobrajati rijetke vrline i mahom rasprostranjene mane zastupnika u Parlamerntu BiH; dalo bi se raspisati o čemu se došaptavaju policijski sponzori mudžahedinskog srednjobosanskog čuda Šemsudin Mehmedović i Šefik Džaferović; neobično mi je zanimljiva i gospođa zastupnica iz Srpske demokratske stranke Aleksandra Pandurević, više idejno nego estetski (mora malo sa stilistima poraditi na nedopustivo rasprostranjenin podočnjacima).

Nedopustivo je, a pogotovo je neozbiljno, da nijedan član Predsjedništva BiH koji je „mandatirao" Slavu Kukića, dakle Bakir Izetbegović i Željko Komšić, nije našao za shodno, nije smatrao obvezom da svojom nazočnošću u Parlamentu BiH barem simbolično ohrabri svog „kandidata", da pokaže/dokaže da njihovo dizanje ruku na sjednici Predsjedništva BiH nije bio tek puki fiskulturni čin nakon prirodnog buđenja, nego promišljen politički odgovoran čin. Ne znam gdje se smucao Alijin mali. Bakir (vjerojatno je imao neodložnih obaveza) ali znam zašto sjednici državnog Parlamenta nije nazočio Komšić: imao je neodložnih obveza glede stranačko-fantomskog sijela u organizaciji revizorske tvrtke Revicon u kojoj je radio u predahu između ambasadorske funkcije i državničke dužnosti. Vlasnik te tvrtke je uspješni financijski mešetar Marin Ivanišević, koji je dosta čvrsto dokumentiran u aferi „reket" - pomozi stranačkom „kolezi", da bi on tebe pripazio kad se steknu uvjeti...

Dakle, najspornije u kompletnom skupštinskom zasjedanju, barem mi se tako čini, jeste što je netko odlučio da je to preseravanje fenomenalno plaćenih legalno i legitimno biranih probisvijeta važnije od veličanstvenog teniskog meča koji su pred očima cijelog svijeta (s izuzetkom nas koji, ni krivi ni dužni, plaćamo nekakvu taksu za negledanje) odigrali Novak Đoković i Bernard Tomić. Sve što su imali tata Srđan i mama Dijana, crno iza nokata, uložili su u vjeru i nadu da njihovo dijete posjeduje potencijal da to nekad naplati. Malo znam o obitelji/ familiji Tomić; tata je Hrvat iz Tuzle, mama Bošnjakinja, vjerovatno odatle negdje, sklonili se od rata u Njemačku i, Bogu hvala, 1992. dobili sina Bernarda. Odselili u Australiju (pametno, promućurno!) i mali, malo-pomalo, napredovao u sportskoj karijeri.

Nevažno je ko je pobijedio u okršaju Đoković-Tomić (Novak, naravno, a boba je falila da bude drugačije), ali ono što će ostati upamćeno jeste egzemplarno viteštvo. Nazočio je tome iz svečane wimbledonske lože pobjednik od prije deceniju, splitsku huncut Goran Ivanišević, gledao je iz neposredne blizine čvrsti zagrljaj dvojice momaka nakon meča. Nikada se Đoković, pobijedio ili zijanio, tako otvoreno neće izljubiti sa Federerom, niti Tomić sa Murrayem...

Zafrkano je, neobično je delikatno potezati za ikakvim konačnim poentama. Uglavnom bi se one svele na uprošćeni, banalni zaključak kako život ima svoj, normalan, prirodan, čudesan tok, a politika, odnosno oni koji je personificiraju u „organima i tijelima" vlasti sasvim drugačiju pragmatičnu logiku i inerciju.

Neobična, populistički atraktivna, a istovremeno krajnje ogoljena ideja me napade; najveći problem regionalnih tranzicijskih birokratija jeste da nisu u stanju razumjeti duh vremena, shvatiti da su im djeca prebrza i da ih moraju pratiti, prilagođavati im se, ravnati se prema njima; oni prema djeci, a ne nipošto obrnuto.

Predsajedavajući Predstavničkog doma u Skupštini Bosne i Hercegovine, starmali Lagumdžijin klon Denis Bećirović, da išta zna, a ništa ne zna, prekinuo bi zasjedanje pod izlikom: trenutno moj sugrađanin, Tuzlak, Bernard Tomić igra najvažniji meč života u Wimbledonu. Uvjeren sam da bi to sa razumijevanjem prihvatio i mandatar Kukić; i njegova su djeca pretežno smještena na sigurno u Londonu...

Ostaje pomalo opor zaključak; više je besmisleni Lagumdžijin predsjedavajući Parlamentarne skupštine Bećirović para zaradio za to što je papagajski površno napamet nabiflao „tri-četiri člana Poslovnika o radu Skupštine" nego njegov sugrađanin Bernard Tomić tokom čitavog desetodnevnog krvarenja u Wimbledonu... Niko, odnosno malo ko, zna da je u Tuzli rođena i potencijalno najbolja tenisačica svijeta Andreja Petković (njemačka reprezentativka), ali nema nikog ko ne zna gdje je rođena SDS-ova alapača u Parlamentu BiH, Aleksandra Pandurević...

Senad Avdić Slobodna Bosna