Šest točaka povijesnog bošnjačko-hrvatskog dogovora

... preuzeti odgovornost, sjesti razgovarati i postići hrvatsko-bošnjačkii dogovor o ključnim političkim pitanjima. Uz njih dvojica nezaobilzna je uloga i lidera SBB Fahrudina Radončića, koji se mora izdići iznad nezahvalne poziciji pritvorenika i optuženika i aktivno, koliko god mu to okolnosti dozvoljavaju sudjelovati u postizanja bošnjačko-hrvatkog pakta.

Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis

I Izetbegović i Radončić i Čović trebaju slušati bilo svog naroda, ali ne smiju biti taoci lokalnih dužnosnika, koji nisu u stanju vidjeti dalje od onog što je lokalni, partikularni interes. Oni mogu dozvoliti i da ih vode lokalne politike, ali to neće moći koristiti kao alibi za ono što je njihova odgovornost- postizanje hrvatsko-bošnjačkog dogovora, koji može osigurati dugoročnu stabilnost u hrvatsko-bošnjačkim odnosima i ukloniti zapreke za prosperitet i jadnih i drugih.

Premda postizanje dogovora između, kako se to četo zna čuti „dijametralno suprotnih prijedloga", izgleda, na prvi pogled, poput Sizifova posla, to i nije baš tako. Stave li Čović, Izetbegović i Radončić na papir bošnjačke i hrvatske zahtjeve i strahove, mogli bi relativno lako zaključiti da je moguće ispuniti sve zahtjeve jednih i drugih, otkloniti ono čega se jedan i drugi narod pribojava i doći do dogovora, kojim svi dobivaju i u kojem nema gubitnika.

Šest zahtijeva- šest neuralgičnih točaka- šest riješenja

Šest je hrvatskih i bošnjačkih ključnih političkih zahtijeva i šest dodirnih točaka mogućeg dogovora. A to su pitanje uređenja Mostara i Travnika, te onemogućavanje majorizacije Hrvata u; izboru člana Predsjedništva BiH, predsjednika i Vlade F BiH, odlučivanja i raspodjele federalnog proračunskog novca i preustroj Federalne televizije u javni servis, koji bi uključivao i kanal na hrvatskom jeziku.

Analizirajmo je li moguće udovoljiti svim ovim zahtjevima, eliminirati neuralgične točke hrvatsko-bošnjačkih odnosa, a da pri tom nitko ništa ne izgubiti, već, upravo suprotno, da svi budu dobitnici.

Mostar- Travnik

Krenimo od Mostara. HDZ ne želi prihvatiti prijedlog SDA da Mostar bude grad s dvije općine, većinski bošnjačkom i većinski hrvatskom. SDA, pak, ne može prihvatiti prijedlog izbornih pravila HDZ-a u kojima vide mogućnost da Hrvatii ostvare dominaciju u Mostaru. Hrvati, s druge strane ne mogu prihvatiti da načelo jedan- čovjek jedan glas vrijedi u svim drugim jedinicama lokalne samouprave u BiH, osim u Mostaru. No, vrlo vjerojatno, bi prihvatili model ravnopravnosti u Mostaru, ako bi Bošnjaci isti taj model prihvatili u Travniku, bilo kroz institucionalne mehanizme koji bi to jamčili, bilo kroz općine, kao oblik teritorijalne autonomije. Rješenje je, dakle, isti model ravnopravnosti za Mostar i Travnik. Ta ravnopravnost praktično se svodi na to da jedni drugima ne mogu nametati odluke, a da se kao kriterij za raspodjelu gradskog proračunskog novca koristi broj stanovnika- Hrvata, Bošnjaka- i Srba, u oba grada. Pri tom pri sastavljanju proračuna, politički predstavnici dva, odnosno tri naroda trebaju autonomno odlučiti za koje projekte, institucije itd. će se trošiti proračunski novac namijenjen jednima, drugima i trećima, koji su to zajednički projekti koje će financirati i tako dalje. Takav model već se primjenjuje u Mostaru i HNŽ, a koliko je poznato i u SBŽ, dakle, ni tu ne treba izmišljati toplu vodu.

Za oba ova grada Mostar i Travnik, kao sjedišta mješovitih županija, po Daytonskom sporazumu je predviđen poseban status. Evo prilike da se to i materijalizira i iskoristi kao formula za rješenja nečeg što, na prvi pogled, izgleda kao Gordijev čvor.

Bošnjaci, također, trebaju prihvatiti da je Mostar već sada hrvatski stolni grad u BiH, jer se tu nalazi jedino Sveučilište na hrvatskom jeziku, sjedišta gotovo svih hrvatskih političkih stranaka, medija, nacionalnih kulturnih institucija i najvećih gospodarskih sustava. Isto tako Hrvati trebaju prihvatiti da je Mostar i regionalno središte hercegovačkih Bošnjaka, i obrazovno i kulturno i vjersko,... i da će to i ostati. Mostar dakle, može funkcionirati i kako hrvatski stolni grad i kao središte hercegovačkih Bošnjaka. To dvije uloge Mostara, iako se tako izgleda, uopće nisu u koliziju, već su realnost koja nikomu ne šteti, već naprotiv koristi.

Ako smo išta naučili iz povijesti, pa i ove novije to je da se hegemonizam hegemonistima uvijek vraća kao bumerang. Dominacija Hrvata nad Bošnjacima i gušenja njihovog razvoja, u bilo kojem segmentu, u Mostaru Hrvatima bi mogla samo štetiti, baš kao što ni Bošnjacima ništa dobro nije donijela majorizacija Hrvata kroz nametanje hrvatskog člana Predsjedništva BiH i izbor vlasti u FBiH, bez oni koje su Hrvati izabrali.

Izbor članova Predsjedništva iz F BiH- rješenje slučaja Sejdić- Finci

Ukoliko je tomu tako, do rješenja za izbor dva člana Predsjedništva BiH, koje bi uključivalo i provedbu odluke Suda u Strazbourgu u predmetu Sejdić Finci nije teško doći. Jedan model, izravnog izbora, je da se kandidirati mogu svi, a da se izabranim članovima Predsjedništva BiH imaju smatrati dva kandidata, jedan koji dobije najviše glasova u općinama ili županijama s bošnjačkom, i drugi koji dobije većinu glasova u općinama, ili županijama s hrvatskom većinom. Pa taman to bili Sejdić i Finci, Milorad, Mujo, Mate... tko god. Oni će predstavljati i građane i konstitutivne narode.

Drugi model, neizravnog izbora članova Predsjedništva, je izbor u Parlament BiH, gdje se kandidirati mogu svi zastupnici, a izabranim se imaju smatrati oni koji dobiju većinu glasova bošnjačkog, odnosno hrvatskog kluba Doma naroda.

To što će se iz RS izravno birati član Predsjedništva BiH, ničim neće umanjiti ovlasti članova Predsjedništva iz F BiH. Sva trojica će biti legitimni predstavnici tri naroda i građana BiH- istina jedan s izravnim, a dvojica neizravnim legitimitetom. Ali, suštinski- tu nema razlike.

Bi li ovo rješenja štetilo bilo komu, osim onima koji svoj opstanak na političkoj sceni mogu zahvaliti lovu u mutnom i kvarenje hrvatsko-bošnjačkih odnosa? Ili da stvari postavimo drugačije. Je li politička, međunacionalna, gospodarska i bilo kakva druga situacija u F BiH i BiH bila bolja u vrijeme kada je zahvaljujući bošnjačkim glasovima na mjestu hrvatskog člana Predsjedništva BiH sjedio Željko Komšić ili sada kad Hrvati imaju svog autentičnog predstavnika Dragana Čovića? Što su Bošnjaci, osim izazivanja animoziteta kod Hrvata, pogoršavanja odnosa s Hrvatskom, i nazadovanja cijele zemlje, dobili nametanjem Komšića za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu? Ništa.

Majorizacija Hrvata u F BiH

Ništa dobro nije im donijela ni platformaška, odnosno vlast Alijanse, kojima su iz federalne vlasti isključeni oni koje su Hrvate izabrali. Ako je to lako dokaziva činjenica ne samo Hrvati, već i Bošnjaci mogu biti samo na dobitku, ako pristanu da se osigura ustavni i zakonski mehanizam, koji će u budućnosti spriječiti majorizaciju Hrvata u izboru predsjednika ( i potpredsjednika) F BiH i Federalne vlade. I tu je rješenje jednostavno. Od visokog predstavnika nametnuta pravila, da predsjednika F BiH, koji s dopredsjednicima potom imenuje federalnu vladu, predlaže jedna trećina izaslanika iz hrvatskog kluba Doma naroda, a potvrđuje ( bošnjačka) većina u Zastupničkom domu Federalnog parlamenta , treba zamijeniti odredbom da predsjednika F BiH i dopredsjednike predlaže većina u jednom, drugom i trećem klubu, te da je za njihovo imenovanje uz većinu u Zastupničkom, potrebna i većina u sva tri nacionalna kluba Doma naroda Parlamenta F BiH. Pri tom treba izmijeniti i izborna pravila koja omogućavaju da jedan narod drugome bira izaslanike u nacionalne klubove u federalnom domu naroda. I to je, ako postoji politička volja, prilično jednostavno napraviti.

Odlučivanje u Vladi F BiH

Sljedeća neuralgična točka je odlučivanje u Vladi F BiH i raspodjela proračunskog novca. Svako preglasavanje Hrvata u Federalnoj vladi i kada su u njoj sjedili dužnosnici s hrvatskim legitimitetom rezultiralo bi političkom krizom, koja bi se neminovno negativno reflektirala na sve pore života u F BiH. I obrnuto svaka odluka u kojoj su participirali i Hrvati i Bošnjaci, donosila je političku stabilnost i napredak. Ista je situacija i s raspodjelom proračunskog novca. Nezadovoljstvo Hrvata generirano je time što su hrvatska područja dobivala mrvice, dok je istovremeno milijuni maraka proračunskih para upumpavano u propale mastadonte na bošnjačkim područjima. Takav pristup, osim uskom krugu stranačkih ljudi, ni Hrvatima ni Bošnjacima nije donio ništa dobro. Već, upravo suprotno.

Raspodjela federalnog proračunskog novca

Ukoliko ne želimo da nam se to ponovo događa rješenja za sprječavanje majorizacije Hrvata pri odlučivanju u Federalnoj vladi je u izmjeni Zakona o Vladi F BiH, kojom bi se predvidjelo da je za odluke Vlade nužna većina glasova članova Vlade, koja uključuje i najmanje jednu trećinu glasova hrvatskih ministara.

Rješenja za raspodjelu proračunskog novca, također, je jednostavno i krajnje pravedno. Korespondira s modelom trošenja novca u dva glavna grada, dviju mješovitih županije. Osim financiranja onog što su zajednički projekti i interesi, ključni kriterij za raspodjelu federalnog proračunskog novca treba biti nacionalna struktura stanovništva u F BiH. Primjerice, ako je Hrvata u F BiH između 25 i 30 posto, a Bošnjaka između 70 i 75 posto, a precizni podatci znat će se kada se objave rezultati popisa stanovništva, u tom omjeru se treba dijeliti i federalni proračunski novac, pri čemu i jedni i drugi trebaju imati autonomiju u odlučivanju, koji projekti, koje institucije itd. će se financirati iz Federalnog proračuna, Naravno iz raspodijele novca ne treba isključiti ni srpsku populaciju i ostale u F BiH, sukladno njihovom udjelu u ukupnom stanovništvu „većeg entiteta".

Javni rtv servis u F BiH

Ostalo je još samo pitanje preustroja Federalne televizije na način da se uspostave kanali na službenim jezicima konstitutivnih naroda, što je standard europskih višenacionalnih država. Treba li reći kako je bezbroj stručnih analiza pokazalo neodrživost argumenta oponenata ovog rješenju, a da sve analize idu u prilog tezi kako bi ovakav model koristio svima.

Kao što ova analiza pokazuje put do hrvatsko-bošnjačkog dogovora, ako postoji politička volja i nije tako kompliciran.Također, je jasno da šest rješenja za ispunjavanje šest zahtijeva i eliminaciju šest neuralgičnih točaka u hrvatsko-bošnjačkim odnosima, ne šteti, već naprotiv, koristi i jednima i drugima.

Postignu li dakle Izetbegović, Radončić i Čović dogovor o spomenutih šest točaka, osigurat će političku stabilnost, relaksirati bošnjačko-hrvatske odnose i stvoriti pretpostavke za suradnju, na svim poljima, dva naroda, koja su u F BiH upućeni jedan na drugog- i u dolini Neretve i u Srednjoj Bosni i u Posavini, Tek rješenjem političkih pitanja sve snage moći će usmjeriti na pokretanje gospodarstva i podizanje životnih standarda ljudi.

U protivnom, jad, bijeda, siromaštvo, beznađe tjerat će i Bošnjačke i Hrvate iz F BiH i BiH, a od toga nitko neće moći politički profitirati. Pri tom treba imati na umu kako ovaj dogovor širom otvara vrata BiH za stjecanja kandidatskog statusa BiH za članstvo EU, kao što nepostizanje sporazuma, BiH i sve njezine stanovnika lišava europske perspektive.

I na kraju za izliječenje hrvatsko-bošnjačkih odnosa važno bi bilo i da potencijalni akteri sporazuma Izetbegović, Radončić i Čović pozovu pravosudne institucije da otkriju i procesuiraju sve odgovorne za ratne zločine, primjenom istih kriterija za zločine Armije R BiH i HVO-a i da rasvijetele poslijeratna ubojstva poput atentata na federalnog doministra unutarnjih poslova Jozu Leutara. /HMS/