Senad Avdić: Koliko je građana glasovalo za Zlatka Lagumdžiju

Teško da sam ijednu priliku propustio da, kad god je minimum povoda dao, nagrdim Željka Komšića, člana Predsjedništva BiH. Duga je geneza i još kompliciranija lepeza i historijat naših nesporazuma. Kada je Komšić premijerno izabran u Predsjedništvo BiH, prije pet godina, mislim, ne tvrdim, prvi sam ga upozorio, kao glasač i lobista, da nema pravo voziti se u automobilu sto-dvjesto hiljada maraka vrijednom, koje mu je donirao ratni dobročinitelj Selver Oruč, brzinski vlasnik dogovornog trgovinskog lanca Robot commerce; ovaj je prethodno opremio i obučio vikendicu Sulejmanu Tihiću negdje u padinskim dijelovima Kiseljaka, zlu ne trebalo. Da je imao elementarnu urbanističko-komunalnu kulturu i refleks za imovinsko-pravne zavrzlame, Komšić nikada ne bi dopustio da mu taj Selver Oruč izgradi piratski trgovačko-poslovni centar u dvorištu Općine Novo Sarajevo, kojim je, najblaže rečeno, ponižena i osramoćena, obesmišljena lokalna samouprava, njen autoritet i zakonski kodificirana autonomija.

Piše: Senad Avdić-Slobodna Bosna

Svaki put kada bih nešto ružno, uvredljivo Željku Komšiću imao prigovoriti, ohladi me činjenica da je za njega, kakav je takav je, glasalo tristo-četiristo hiljada birača, Podcjenjivati Komšića automatski podrazumijeva bagateliziranje, nipodaštavanje izborne volje građana. Tristo-četiristo hiljada birača koji su Komšića zaokružili na izbornom listiću neodgovorno je i uvredljivo podcjenjivati. Dirljivo mi je i nezaboravno ostalo kad je moja otac prije desetak godina, uoči općih prevratničkih izbora, «iz vedra neba» kazao: „Nemam dilemu: glasat ću za ovoga Bilkića». «Koga, Nedjeljka Bilkića?», pitam ja znatiželjno. «Ma jok, ovoga Beriza Bilkića». I to je, okreni-obrni biračko tijelo, dopadalo nam se, ili nam se ne sviđalo.

Za svaku ružnu, neprikladnu, dvosmislenu riječ koju sam adresirao na Željka Komšića, moja je odgovornost ustostručena; lako se zajebavati sa Zlatkom Lagumdžijom, taj gospodin, prema mojoj privatnoj statistici, u košmarnom postratnom izbornom vrtlogu nikada nije dobio povjerenje više od dvadeset-trideset hiljada građana; Lagumdžija svoj legitimitet crpi iz izbornih rezultata koji su, da imalo ima svijesti, savjesti i odgovornosti, katastrofalni. Jednom je Lagumdžija izašao na čiste, demokratski koliko-toliko uređene izbore, 1990. godine; u njegovoj perolakoj kategoriji, u rubrici Jugosloveni, pobijedio je u to vrijeme srčani borac Ejup Ganić.

Ko su ljudi, «autoriteti» koji okružuju, «spinuju» predsjednika vodeće parlamentarne stranke u BiH? Gdje su provjereni simpatizeri, kojim su demokratskim procedurama bili podvrgnuti? Da ne bude nikakve zabune: nisam sretan što je tristo hiljada ljudi izabralo Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH, ali Bože, moj, svaka odluka koja se derivira, izvodi iz Komšićevog štaba je, majka mu stara, legalna i legitimna. Ima programirani Lagumdžijin pragmatični postmodernistički intelektualac Reuf Bajrović, naočit i elokventan, kažu, «mislilac», a pri tome i nezajažljivo ambiciozan. Izašao taj pametnjaković prije dvije-tri godine na megdan za načelnika Novog Sarajeva: posramio ga i pobijedio Nedžad Koldžo.

Onaj ko izgubi utakmicu protiv Koldže zaslužuje svaku vrstu prezira, podsmijeha i odioznosti. Ali Bajrović, navodni magistar, dobio utješnu nagradu - tri-četiri upravno-nadzorna odbora. Ima još jedan iz te «struke» (nema tu nikakve struke zglave, ali dobro), kantonalni ministar za nauku i školstvo Emir Suljagić, tako se zove. Koja je demokratska procedura, koja izborna baza njega, sofisticiranog naučnika, turila tu gdje se sad nalazi? Ne ulazim uopće u važne izvršne stvari koje je Suljagićevo ministarstvo donijelo i uz dosta truda provodi... Najveći dio od toga što je Suljagić jednom rukom potpisao, ja ću potpisati s obje ruke. Ali neka ministar, doktor stanovitih nauka, ne dokazuje svoju supremaciju u Sarajevu budžetskim nego naučnim argumentima.

Koja je izborna baza, od čega je sastavljena, ma šta god mi mislili o tim prevaziđenim kategorijama, instalirala ministra Suljagića? Kažu da je lansiran iz kabineta sarajevskog gradonačelnika Alije Behmena, gdje je Suljagić skrušeno tavorio sve dok nije eskalirao u kantonalnog ministra. Je li Behmen na gradonačelničku funkciju izabran posredno ili neposredno? Posredno, postavila ga stranka (SDP) čiji lider, Lagumdžija, od rata naovamo nikada nije uživao podršku više od dvadeset posto građana Sarajeva. Šta bi falilo Lagumdžiji da se kandidirao za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH? Na prošlogodišnjim izborima Lagumdžija bi dijelio treće-četvrto mjesto i brončanu medalju sa Harisom Silajdžićem. Prva dva mjesta već su ranije zaposjeli Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić.

Informacije koje posljednjih dana stižu do mene svjedoče kako se nadmena i sveobuhvatna SDP-ova elita ilegalno legalizira i raspršuje kapilarno, vertikalno i horizontalno po cjelokupnom javnom i državnom budžetsko-socijalnom prostoru. Nije taj i takav oblik djelovanja ni nov ni nepoznat. Eksces je u tome što su takvo nasilje nad demokracijom do sada manifestirale stranke koje su imale čvrstu parlamentarnu većinu i dominaciju.

U ime koga, i pod čijom mimikrijom Zlatko Lagumdžija pregovara i dogovara sa Miloradom Dodikom korištenje briselskih IPA-fondova? Dodik je većinskim raspoloženjem izabran za predsjednika Republike Srpske. Ko je ikada izašta izabrao Lagumdžiju? Valjda se to desilo na prelomnom Kongresu SDP-a, kada je za izbor Lagumdžije bilo preko 140 posto biračkog tijela.

Zlatko Lgumdžija ima težak i bezizlazan problem; kako da svojim instant-junošama nametne vrijednosti koje se podrazumijevaju. Ostaje nam jedino da budemo legalisti: Ne volim Željka Komšića, ali neobično cijenim sve ljude koji su glasovali za njega! To što je na potonjim izborima četiri puta ljudi više glasovalo, recimo u Živinicama, za Željka Komšića nego za Lagumdžiju, trebao bi biti Komšićev crimen.

Ne mislim ništa ni dobro ni loše o Željku Komšiću, ali sam duboko i široko ubijeđen da, ako tristo-četiristo hiljada ljudi glasa za njega, taj se slučaj ne može prenapregnuti, zanemariti, preskočiti. U tom je smislu važan naredni korak hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića; evo mu za početak jedan sitni a važan problem: završiti slučaj «bugojanskih žrtava», uhapsiti i procesuirati aktualnog ministra odbrane Selmu Cikotića, oduprijeti se međunarodnim pritiscima.