SDP-ova Hrvatska do Drine

...izrijekom negirajući bilo kakvu njegovu vezu s hrvatskom nacionalističkom ideologijom endehazijskoga tipa.

Piše: Ivan Lovrenović, radiosarajevo.ba

Rezultati izbora i višemjesečno stranačko nadbijanje za primat u formiranju vlasti izbacili su na površinu političkoga života u Bosni i Hercegovini jednu do sad nezabilježenu pojavu - nesmiljenu borbu za duše Hrvata na političkom tržištu. U promijenjenoj konjunkturi Hrvati su najedanput postali vrlo tražena politička roba. HDZ, koji se „vraća korijenima" pa ponovo postaje jedan, te skoro da više i nije potrebno govoriti o dvjema strankama istoga imena, na Hrvate polaže svoje pravo po staroj nacionalističkoj matrici: jedan narod - jedna stranka. Jako ih je zavolio i Milorad Dodik, koji ih svesrdno gura u treći entitet, jer bi tako vo vjeki vjekov cementirao vlastiti - bez Hrvata, a uz njihov oduševljeni pristanak. I u Zlatka Lagumdžije se iznenada probudila „sentimentalna ljubav spram hrvatstva" - nakon dvadeset godina otkrio je da je SDP BiH „i hrvatska stranka", pa u trci za hrvatskim mandatima odjednom nije antifašistički i valterovski gadljiv ni na HSP s Glavnim stanom, ni na tajkunsku stranku mesara s Visoke Glavice. Ta vučja borba za duše Hrvata na političkom tržištu Bosne i Hercegovine već je među njima polučila svoje najgore rezultate - raspalila je strasti, unijela nezdravu podjelu na isključive pristalice jednoga ili drugoga političkog tabora. Činjenica da su oni u svemu tome samo potrošni materijal za ostvarenje drugih i tuđih ciljeva pri tome ostaje sasvim zaglušena glasnom vikom o visokim nacionalnim ciljevima i pravima s jedne, druge i treće strane.

U tome sve bjesomučnijem političko-trgovačkom nadvikivanju prisustvujemo bizarnim ideološkim prevrtanjima preko glave, kao u kakvom grotesknom cirkusu. Jedan od takvih prizora, koji konkurira za top-poziciju, svakako je licitiranje figurom i sudbinom Blaža Kraljevića iz medijsko-političkoga ambijenta bliskoga SDP-u. Za te naše zaklete antifašiste, ljevičare i zavnobihovce ovaj nesretnik najedanput postaje idealni „borac za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu", a kategorično se odbacuju optužbe za njegovu ideološku orijentaciju prema ustaštvu i NDH, koje - opet jedan političko-trgovački bizaritet - sada dolaze iz hadezeovskoga tabora.

Za dnevno-političke potrebe esdepeovski medijski pogon proizvodi lažnu ideološku polarizaciju Kraljević - Boban, u kojoj bi prvi imao biti predstavnik nenacionalističke hrvatske politike koja je „za Bosnu i Hercegovinu", malne onu zavnobihovsku, a drugi - predstavnik nacionalističke i separatističke hrvatske politike koja razbija Bosnu i Hercegovinu. Naravno, pravi cilj je trivijalan i jednokratan: idealizacija Jurišićevoga HSP-a kao poželjnoga (jer marginalnoga) hrvatskog partnera u borbi za vlast, a demonizacija obaju HDZ-ova kao nepoželjnih (jer jakih) konkurenata u toj borbi. Isti ti medijski jurišnici, koji su spremni olako svakomu atribuirati „fašizam", kao samoovlašteni monopolisti za dijeljenje te etikete, Blaža Kraljevića dizajniraju u idealnoga bosanskog patriota i humanista, izrijekom negirajući bilo kakvu njegovu vezu s hrvatskom nacionalističkom ideologijom endehazijskoga tipa. Bezočno se, pri tomu, i pogibija Kraljevića i njegovih drugova patetizira i politički instrumentalizira.

Gdje je historijski i ideološko-politički meritum sukoba između tadašnjega Paraginog HSP-a, HOS-a i Kraljevića s jedne, te Tuđman-Šušak-Bobanove Herceg-Bosne i HVO-a s druge strane? Bio je to sukob dvaju tipova hrvatske nacionalističke ideologije na pitanju Bosne i Hercegovine: na jednoj strani „klasična" pravaška, praktično aplicirana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (koje je Bosna i Hercegovina integralni dio a Muslimani - Hrvati islamske vjere, dok su Srbi samo „remetilački faktor" a ne nikakav državotvorni narod, pa se s njima tako valja i ophoditi), na drugoj „moderna", Tuđmanova, kojoj je bilo važno Bosnu i Hercegovinu i Hrvate u njoj iskoristiti kao gradivni element nove Hrvatske, po mogućnosti što veće (idealno: kao Banovina Hrvatska iz 1939!), odnosno, kako god bude moguće i ostvarljivo u danim lokalnim i međunarodnim okolnostima: ili stvarnim pripojenjem dijela teritorija, ili stvaranjem etnički homogenoga zaleđa po liniji Jajce-Prozor-Stolac, ili „samo" potpunom kontrolom „hrvatskoga dijela" Bosne i Hercegovine, a sve to u suglasju sa srpskom politikom.

Blaža Kraljevića jesu ubile produžene ruke Tuđmana i Bobana, ali ne po shemi koju danas izvikuju Lagumdžijini i Komšićevi televizijski propagandisti. Nikakvoga posebnog bosanskohercegovačkoga patriotizma ni borbe za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu kod Kraljevića nije bilo niti ga je moglo biti. Ako se i zaboravilo (kao što se u ovoj zemlji sve tako brzo zaboravlja i lako falsificira), ti bi političari i ti bi novinari mogli imati barem toliko opreza, ako već ne ljubavi prema istini, pa na internetu trznuti koji put samo, recimo, Youtube servis. Tamo će naći sijaset snimaka iz srpnja 1992. na kojima Kraljević u Paragino ime postrojava momke u Livnu, u Čapljini, u Metkoviću... Što im tada Kraljević govori, i sa čime ih sokoli u sveti rat? U njegovoj političkoj i vojno-obrambenoj ideologiji i terminologiji figurira „uža Hrvatska", to je Republika Hrvatska kao provizorij ili faza, a figurira i „cijela Hrvatska", to je konačni cilj, država s istočnom granicom na Drini. Izrijekom: „mi moramo obnoviti Nezavisnu Državu Hrvatsku iz 1941. godine!" Muslimani su integralni dio hrvatskoga naroda, samo islamske vjere. Za dom spremni! Itd, itd... Da je kojim slučajem odnos snaga bio obrnut, pa pobijedila Paragina-Kraljevićeva politika, zar današnji bosanski SDP-ovci i njihovi televizijski propagandisti misle da bi rat između Bošnjaka i Hrvata, koji bi i u toj varijanti naprosto morao izbiti (jer Bošnjaci 1992. nisu Muslimani 1941, a Bosna i Hercegovina iz 1992. nije ona politički amorfna i deklasirana provincija iz 1941), bio manje krvav i koban nego što je bio?

Tragedija a i svojevrsni politički grijeh Hrvata u Bosni i Hercegovini i jest što su tada imali samo te dvije politike, obje s onu stranu autentičnoga domovinskog političkog etosa i racionaliteta. Kada danas SDP BiH, iz slijepo šićardžijskih razloga, svoj status „i hrvatske stranke" potvrđuje time što u sukobu između hercegbosanskoga i endehazijskoga tipa hrvatskoga nacionalizma, posredstvom apologije Blaža Kraljevića i opscenim igranjem na sentiment povodom njegove ljudske tragedije, forsira ovaj posljednji, endehazijski, to je za Hrvate i za Bosnu i Hercegovinu samo još jedna opaka podvala, a od SDP-a neinteligentno političko sljeparenje i svjedočanstvo vulgarnoga makijavelizma. Od članstva i od birača koji imalo drže do vlastitoga građanskog dostojanstva to bi ovoj partiji moralo biti gorko zapamćeno.