Prvi svibanj u BiH - Praznik jada ili jad praznika

Prvog svibnja 1886. godine, širom SAD održano je 5.000 radničkih štrajkova. Tražili su svoja prava, "osam sati rada, osam sati odmora, osam sati kulturnog uzdizanja". I bolje plaće, bolje uvjete rada. Štrajk 40.000 radnika Čikaga policija je okončala ubivši 200 radnika, a pet radničkih vođa osuđeno je na smrtnu kaznu.

Tri godine kasnije, na Prvom kongresu Druge internacionale u Parizu, Prvi svibanj proglašen je za Međunarodni praznik rada. Desetljećima je bio komunistički i socijalistički praznik radničke klase, a u razvijenim zemljama radnička prava odavno su dio općih ljudskih prava. Danas, bosanskohercegovački radnici šute i trpe. Prvog svibnja sindikati ne planiraju nikakve aktivnosti, radnici su umorni od izlazaka na ulicu, a previše se i ginulo u ovoj zemlji, piše Detsche Welle.

Jedan obični dan

"Nekad, kad smo svi jedva čekali da dođe Prvi svibanj da idemo na teferiče. Imali smo dva-tri dana odmora, dočekivali Prvi svibanj sa veseljem. A sad je jako teško. Danas mi Prvi svibanj znači, faktički, ništa. Jedan obični dan", kaže Sadik Hanušić.

Kao precizni mehaničar, prije rata radio je u bijeljinskoj, jedinoj šećerani u BiH, koja odavno ne proizvodi šećer. U ratu je dobio otkaz, otišao u izbjeglištvo, a prije 13 godina vratio se u rodni grad. Sadik Hanušić, njegovi supruga i sin, troje su od 541.000 nezaposlenih građana BiH. Preživljavaju od Sadikovih povremenih popravki bijele tehnike. Nekad nije bilo tako.

"Radnik je imao visoku cijenu. Svi su ga cijenili, ne samo radnika, sve ljude, bez obzira što je tko radio. Imali smo lijepe plaće, imali smo regrese, sigurne odmore. Imali smo odmarališta na moru, imali smo socijalna osiguranja gdje se ništa nije plaćalo. A sad nemamo ništa i sad i radnici koji rade faktički nemaju ništa, jer moraju sve platiti."

Granica siromaštva od 500 KM

U "Energoinvestu" je certificiran za TIG zavarivanje, kombinaciju elektrolučnog i autogenog zavarivanja. Mogao bi variti brodove, naftne platforme. Bijeljinac Predrag Kostić od 1984. godine radi u nekadašnjoj Tvornici savitljivih cijevi "Mladost", danas privatiziranom poduzeću "Panaflex". Nekad ih je bilo 700, a nedavno su preostalih 50 radnika štrajkali zbog tromjesečnog kašnjenja plaća. Ne raduje se prazniku.

"Pa ništa. Jednostavno, samo jedan dan odmora i ništa više. Više nema radosti ni veselja koje smo ranije imali jer ljudi nemaju novca. Sad imam plaću oko 500 sadašnjih maraka, a nekad sam imao preko 1.000 maraka," kaže Kostić.

Nebojša Andrić, izvršni tajnik Regionalnog sindikalnog centra Bijeljina, 38 godina radio je u prosvjeti. Profesionalno je u Sindikatu od polovice 2009. godine i jedan je od agilnijih sindikalista u cijeloj BiH. Kaže da radnici na papiru imaju sva prava, ali ih skoro nitko ne poštuje. Tvrdi da pasivnost radnika i sindikata, te korupcija kontrolnih organa, obezvrjeđuju svaki smisao Praznika rada.

"Apsolutno se više ne zna tko šta radi. Niti se zna što rade državni kontrolni organi niti se zna koja su prava poslodavca, što se može uraditi, jer ispade da poslodavac, jednostavno, može raditi šta hoće sa radnikom. Imam utisak, u mnogim slučajevima, da je ovo jedan vid robovlasničkog društva. Bukvalno, radnici su robovi. Znači, iz jednog humanog društva prešli smo u jedno katastrofalno, neljudsko, nehumano društvo."

U zemlji siromaštva i propale ekonomije, 50% radno sposobnih ljudi ne radi. Približan je i postotak onih koji žive na granici siromaštva. Sudbina radnika polako postaje sudbina većine građana. Smisao svemu, pa i Prazniku rada, ipak daje mladost, koja pjesmom, smijehom, nadom i ovoga Prvog svibnja uljepšava gradove i krajolike Bosne i Hercegovine.

(deutsche welle/dnevnik.ba)