Priča o Trebinjcu koji se nakon cerebralne paralize podigao iz kolica i danas prkosi svim zakonima

Velibora Velu Mrkajića, sugrađani Trebinja poznaju najviše po dvije stvari, volji i upornošću.

Poslije brojnih operacija, ustao je iz invalidskih kolica, ali tu njegova borba ne prestaje. Svakodnevna težnja da zaradi, bude samostalan i financijski doprinese svojoj obitelji, govori mnogo o ovom mladiću.

Velibor je rođen 1987.godine, prijevremeno, sa sedam mjeseci, sa cerebralnom paralizom. Od prvog trenutka, od tog 01.08. počinje borba. Lavovska i konstantna. Podijeljena u dvije etape. Prva je trajala do 2000.godine kada je Velo prohodao, a druga čvrstim koracima traje svaki dan.

Te 2000.godine, on poslije mnogo operacija, kolica ostavlja iza sebe i staje na svoje noge.

„Moji roditelji i ja smo otišli kod dr. Vukovića koji je bez ikakvih aparata vidio da može nešto uraditi. Rekao je da ću prohodati ako ga budem slušao. Tako je i bilo. Poslije prve operacije sam vidio napredak. Uslijedile su i ostale i zahvaljujući njima sam danas tu gdje sam", kaže Velibor za hercegovina.info.

Velo je i u tijeku djetinjstva imao ozljede. Lomio je mišić na lijevoj nozi, ali ni to nije bio razlog da se pomiri sa situacijom. Vrijeme provedeno u kolicima i na štakama želi nadomiriti na najbolji mogući način. Najlakše je dići ruke od svega. Ali koja je onda poenta svega?

Strastveni je biciklista. Da prkosi zakonima gravitacije, svjedoči vožnja, nekad i po 30 km. To je naporno i za nekoga tko ima zdrave noge. Ali Velo ne odustaje.

„Prijatelji iz TNT moto-kluba iz Trebinja su me čim sam prohodao odveli da kupim bicikl,“- zahvalan je ovaj mladić.

Pored bicikla, Velo obožava i motore.  Ali voziti dvotočkaša bi samo dodatno zabrinulo njegove roditelje, pa on ipak ispred svojih želja stavlja njihovu brigu i strah.

„Bila je fora da mi se uzme motor, ali roditelji nisu bili za to. Kažu: Sine, ti odeš i biciklom, mi ne znamo gdje si, a ne motorom. Morali bismo te stalno zvati na telefon", kroz osmijeh nam Velo citira svoje roditelje

U nedostatku redovnih primanja, Velibor smišlja načine da zaradi. I uspjeva mu. I samo da je pošteno. Trenutno skuplja i presuje limenke. I to nije nimalo lagan posao. Ali kao i svaki pobjednik, on uspijeva u tome. Odlazi u grad biciklom, kupi limenke i donosi ih kući. Bez ičije pomoći.

„Za 1 kg trebaju 54 limenke, ali im je trenutno cijena mizerna. Ovdje trenutno imam 54000 limenki. To sam sve sam, sa ove dvije ruke. I radit ću sve do nekog stalnog zaposlenja“, uporan je ovaj borac.

A radio je i kao glumac, rame uz rame sa velikanima u filmovima „Krugovi“ i „Na mliječnom putu“. Radio je i kao frizer, a za sve to vrijeme on volontira u udruzi za osobe sa posebnim potrebama „Sunce nam je zajedničko“, za koje kaže da mu je druga kuća.

Ponosan je. Ne moli za pomoć. Nada se da će u budućnosti dobiti posao, da bi mu mogao ići staž i kako kaže da bi sutra u starosti, mogao računati na mirovinu.

Da se mnogo može naučiti od ovog momka, govori i činjenica da je stalno nasmijan i pozitivan i da ne dozvoljava životnim nedaćama da ga slomiju. Ne dozvoljava sebi da zaostaje za drugima jer kaže da može sve. I može. Volja i upornost su pokretači svega. A toga Veliboru ne manjka.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.