Pojam Bosne Kroz Stoljeća

Međutim veliki dio toga teritorija, to jest cijeli zapadni dio- iako je od onda bio pod turskom upravom i pod bosanskim vezirima-nije nikad u prošlosti niti bio sastavnim djelom Bosne,koju je Turska 1463 god bila konačno osvojila, nego je taj zapadni dio sve do časa osvojenja Bosne bio sastavnim djelom KRALJEVINE HRVATA.

Razjašnjenje toga pitanja dosta je spomenuti tek naj bitnije povjesne točke hrvatske povjesti. Hrvati su došli na današnji svoj teritori već u VII stoljeću te su na tom tlu organizirali svoju vlastitu državu. Naravno, ta je se država djelila na različite pokrajine,u kojima su više ili manje suvremeno vladali temeljna na čistoj plemenskoj podlogi,a tih plemena,kakao je povjesno potpuno utvrđeno,bilo dvanajest.

Na čelu tih plemena bili su „župani ili banovi“ i to banovi ,koji su bili poglavice većih plemena,u kojima je bilo udruženo po više manjih plemena ili župa.

Iako iz početka nad ovim plemenima i župama nije bilo središnje vlasti, ipak su se sva ona smatrala međusobno povezanim, te su prema ostalim narodima gotovo uvik nastupala jedinstveno.

Pravo jedinstvo nacionalno i teritorijalno hrvatskog naroda postignuo je u početku X.stoljeća, kada je uspjelo jednom od plemenskih poglavica izdići se na ostale banove i župane. To je bilo upravo 925 god. kada je Tomislav bio okrunjen na Duvanjskom Polju za prvog hrvatskog kralja. Povjesno je utvrđeno, da se Hrvatska Država prostirala od Jadranskog mora do Dunava, te do rijeke Drine. Kaka se vidi iz mjesta njegovog krunjenja,središte je države bilo u današnjoj Bosni, jer se Duvanjsko polje nalazi na rijeki Šujiciu središtu Bosne.

U to vrijeme prostirala se Srpska država na jugoistoku od Tomislavove hrvatske države i to u predjelu rijeke Lime i Drine pod imenom Raška,to jest Rascia. Kraljevi iz hrvatske narodne krvi vladali tom i takvom Hrvatskom sve do 1102 god,kada su nakon izumrća domaće dinastije Hrvati izabrali za svoga vladara Kolomana Arpada i sa time stupili u prsonalnu uniju s Kraljevinom Mađarskom. Međutim za vrijeme hrvatskih kraljeva i hrvatske narodne dinastije nije nestalo gore spomenutih poglavica,to jest banova i župana,nego su oni i dalje pod kraljevskim vrhovništvom vršili lokalnu vlast unutra svojih plemena i na teritorijama,gdje su ta plemena stanovala. I zato nakon izumrća narodne dinastije biraju Kolomana Arapada za hrvatskog kralja baš poglavice tih plemena,to jest banovi i župani, kako je to u odnosnoj ispravi, koja se zove Pacta Conventa izričito navedeno. Vladavina kraljeva iz Kuća Arapada, a iz drugih različitih dinastija poslije izumrića Arpadovcanije naravno u hrvatskom narodu bil atoliko jaka i tako neposredna kao kraljeva iz hrvatske narodne dinastije, pa su se pojedini banovi odmah počeli osiljavati i svoju lokalnu vlast proširivati i jačati na štetu kraljevskog vrhovništva.

Naročito poglavice onih plemena,koja su bila s smještena više prema jugu i jugozapadu hrvatske države. Tako je počeo osiljavati napose poglavica onoga plemena, koji se nalazio oko gornjeg toka rijeke Bosne. Pojedine plemenske provincije –župe-imale su imena u cijeloj Hrvatskoj po rijekama oko kojih su bila pojedina plemena smještena. Tako je na rijeci Liki bila Lička župa, na rijeci Krbavi-Krbavska župa, Na rijeci Cetini-Cetinska župa, na rijeci Rami- župa Rama, na rijeci Sani- Župa Sana, na rijeci Plivi- župa Plivska, na rijeci Vrbas-župa Vrbaska i.t.d. Onda na rijeci Bosni zvala se naravno-župa Bosna, a stizala Bosne,uz tok te rijeke negdje kod Žepča ili Zenice, te istočno od toka rijeke. S vremenom je ta župa dobila naslov-banovine, a negdje od 1180 god, napose se je podigao u njoj i osilio KULIN BAN, čija je uspomena u narodu u Bosni vrlo živa te se spominjeu- Sretna vremena za Kulina Bana ! POSLIJE Kulina Bana došli su na čelo ove provincije još snažniji ban NINOSLAV, pa je STJEPAN TVRTKO KOTROMANOVIĆ 1377 god. proglasio i kraljem bosanskim. Kako je Stjepan Tvrtko Kotromanović bio spreman i dobar vladar, proširio je on svoju vladavinu i zapadno od rijeke Bosne, upravo do rijeke Vrbasa, zatim župama Usorom i Solinom, koje su ležale na južnom toku Bosne i na župu Ramu,koja se prostirala na rijeci Rami jugozapadno od Tvrtkove kraljevine. Nu i kraj dalje bili vazalima hrvatskog kralja. Nasljednici Stjepana Tvrdka Kotromanovića bili su već slabiji vladari te je njihova vlast počela skoro slabiti.

U to vrijeme je Osmanlijska Država bila prodala na Balkanski Poluotok, te se je turska sila počela širiti po Balkanu. Balkanski narodi Grci,Bugari i Srbi, redom su podlegli osmanlijkoj navali,a njihove su zemlje bile po Turcima zauzete i uskoro su se Turci našli na pragu Bosne. Već nekoliko desetljeća prije konačne propasti bošnjačkog kraljevstva bili su Turci zauzeli zemlju oko izvora rijeke Bosne,gdje je baš na izvoru grad Blažuj,tako-zvani po crkvi sv. Blaža. Turci su taj grad razorili, a nedaleko njega u zanimljivoj kotlini rijeke Miljacke pod planinom Trebević udario je tabor sam sultan. Na tom mjestu sagradio je sultan svoj saraj-u kome su poslije stanovali sultanovi namještnici veziri i odatle je nastalo ime mjestu SARAJEVO. Bošnjački kralj je još u to vrijeme sjedio u svom dvoru u Sutisci,koja leži na maloj riječici Trstivnici,koja je desni pritok gornje rijeke Bosne.

Bošnjački kraljevi, iako su se bili na oko proglasili samostalni,ipak su opetovano dokumentarno priznavali vrhovni suverenitet hrvatskoga kralja i to svi nasljednici iza Stjepana Tvrtka. Na i kraj toga Hrvatska i Ugarska spremajući se na otpor protiv turskoj provali,nisu mogle niti imale mnogo vremena brinuti se za bošnjačkog kralja i njegovu sitnu državicu –minusculo stato-pa je posljedni bosanski kralj Stjepan Tomašević, kad su Turci već sjedili u Sarajevu i spremali se na daljne probijanje,bio posve slab i nemoćan. Kao karakteristika te slabosti i nemoći jest činjenica, da nije mogao sakupiti baš nikakve vojske za otpor protiv Turaka. Štoviše na svom bijegu pred Turcima nije imao svoje niti tjelesne pratnje. Turci su 1463 god. navalili Sutjesku i na nedaleki tvrdo utvrđeni grad Bobovac, osvojili ih, te udarili pravcem na Jajce na rijeki Vrbas. Taj grad je već bio unutr granice Hrvatske i bio je sagrađen od župana Plivske župe HRVOJA VUKČIĆA HRVATINIĆA 1404 god. umro Hrvij, njegova udova, od roda hrvatskih banova NELEPIĆA udala se za bošnjačkog kralja Stjepana Ostoju i kao miraz mu donijela grad JAJCE.

Tako su sa nasljedbom bošnjački kraljevi grad Jajce smatrali svojim, odnosno sastavnim djelom Bosne, te je posljednji bošnjački kralj Stjepan Tomašević u gradu Jajcu kadkada i stolovao,da tako bude dalje od turske fronte. Turci su međutim prodali Jajce, posljednjeg bošnjačkog kralja na bijegu zarobili i odsjekli mu glavu. Time je završila povijest Bosne,koju su Turci anektirali Turskom Carstvu i učinili je veziratom sa sjedištem u Sarajevu. Sve ostalo što je spadalo pod Hrvatsku Kraljevinu,to jest od rijeke Vrbasa zapadno,ostalo je za tada još netaknuto, nu kada su Turci nastavili prodiranje u Hrvatsku, sve što su dalje osvojili priključivali su bošnjakom veziru te tako terioralni pojam Bosne širili preko rijeke Vrbasa dalje na zapad do kuda god su došli. Do tuda je doprlo sve do godine 1878. Tursko Carstvo,te je sav taj teritorij,buduće da je bio priključen sarajevskom veziru,po Turcima smatram Bosnom.

Eto, tako osim same male Bosne na srednjem toku rijeke Bosne, uslijed turskog osvajajanja,jedan veliki dio teritorija i same Kraljevine Hrvatske, to jest sve između rijeke Une,Save i Vrbasa dobilo naziv BOSNA. To se dogodilo zato,jer su Turci prodirali s istoka prema zapadu, odnosno jugozapadu. Da je bilo obratno, to jest da je turska okupacija prodirala od sjeverozapada na istok, sigurno bi veliki dio današnje Srbije bio anektiran Bosni i tim bi se imenom danas zvao.

Kako je gore istaknuto,zemljopisno je Bosna sastavni dio Države Hrvatske. Nema nigdje u povjesti niti spomena da bi se srpska država bilo kada protezala i na Bosnu,osim što je tek jedanput na vrlo kratko vrijeme, uz samu granicu na rijeci Drini međa između Hrvatske i Srbije bila poremećena,nu i to kao posve efemerna i razumljiva pojava u vremenima međusobnih sukoba. Nepobitna je činjenica da niti današnje Sarajevo niti ijedan od drugih važnijih gradova uz granicu nije nikada podpao pod srpsku vlast trajno.

Što se tiče etničkog momenta,stvar stoji ovako: Cjeloukupna Bosna, kako je označeno BERLINSKIM KONGRESOM, to jest sve do rijeke Drine, a djelomično i preko rijeke Drine, bila je oduvijek nastanjena s najčešćim hrvatskim elementom. U cjeloj Bosni vladao je kroz svu prošlost, pa i danas vlada takozvano ikavsko naričje, koga Srbi nisu nikad imali niti ga danas imaju, a nešto malo posve na istoku iekavsko. Cjeloukupno stanovništvo cjele Bosne, pa i napose istočne Bosne uz granicu Srbije, bilo je katoličke vjere, dočim su Srbi u Srbiji bili uvijek pripadnici grčko-istočne vjere.

Među hrvatskim narodom u istočnom djelu Hrvatske Države bila se proširila počev od XI. Stoljeća kršćanska sekta patarena pod imenom BOGUMILI, te je u tom predjelu dosta veliki dio naroda, napose vlastela i ostala gospoda, bio tu sektu prihvatio i u njoj živio sve do turske okupacije. Te sekte nije nikad bilo u Srbiji niti među Srbima.

Za vrijeme cijelog trajanja Bošnjaka Banovine, a i kasnije, kada kada je bila proglašena kraljevinom, nastojali su katolički svećenici na neprestanu incijativu papa tu sektu iskorijeniti, nu bez uspjeha. To je bio razlogom, da je između katoličkog i bogumilskog pučanstva u tom predjelu vladala neprestano vjerska borba. Kada su Turci Bosnu okupirali sav onaj elemenat,koji je pripadao bogumilskoj sekti,primio je odmah islamsku vjeru i to iz više razloga. Prvi je razlog bio prkos i oporba protiv papa, s koje strane su kroz nekoliko stoljeća dolazili progoni protiv patarena. Drugi razlog je bio velika dogmatska sličnost te sekte s islamskom vjerom. Treći razlog je stajao u tome, da su bošnjačka vlastela, to jest velikaši i zemljištni veleposjednici, kojih je u ono feudalno doba svuda po Hrvatskoj bilo veoma mnogo, nastojali spasiti svoja imena i svoje feudalne položaje na taj način, da prime islam i da se tako izjednače s Turcima kao osvojiteljima. To im je i uspjelo, jer im je turska vlast ne samo ostavila u posjedu njihova imanja, nego im je ostavila njihove plemićke i aristokatske naslove, nazvavši te naslove turskim imenima, te su odmah postali begovi i age, pa tako i danas gotovo svaki deseti musliman u Bosni imade naslov beg i aga. KARAKTERISTIČNO JE KOD TOGA, DA U Turskoj nikad nije bilo plemstva i ti su naslovi služili kao oznaka vojničkog ili upravnog čina. Unatoč tomu Turska je Carevina te naslove ostavila hrvatskim bogumilima kao plemićke i aristokratske naslove, pa čak i u nasljeđe.

Činjenica je nadalje, da u srbskom narodu uopće nikad nije bilo plemstva ni plemićkih naslova, niti je za vrijeme okupacije dobio ikakav Srbin naslov beg ili aga. Za vrijeme pripadnosti Turskoj, naravno bio je prigušen nacionalizam po formi, te se pučanstvo razlikovalo po vjeri, amuslimanska vjera zvala se turska vjera. Ta hrvatska nacionalna svijest kod muslimana elementa u Bosni nije nikada bila ugasnula, a nakon odlaska Turske sa hrvatskog područja opet je došla nedvojbeno na površinu.

Osim hrvatskog muslimanskog katoličkog elementa imade i pravoslavna manjina. Za tu pravoslavnu manjinu tvrde srbijanski političari i propagandisti da je srbska, to jest da je srbski element. U predjelu Bosne taj pravoslavni element je dvovrstan. Jedan dio sačinjavaju Morovalaki, to jest ostatci romabskog elementa,koji je još iz Rimskog Carstva prestao u nekim krajevima, a napose u gorskim predjelima. Taj element je pripadao grčko-istočnoj crkvi kao i svi Romani na Balkanu i nije nikada prihvatio katoličke vjere. Drugi dio pravoslavnog elementa došao je u te predjele mnogo kasnije i to sa turskom vojskom. Danas se u Bosni odnosno u Hrvatskoj točno i odmjereno vidi, da se taj pravoslavni pridošli elemenat nalazi samo do onuda, do kuda je došla vojska. Taj elemenat nema ništa zajedničkoga sa srbstvom, već su to bili tako zvani Martolozi romanskog podrijekla, koji su služili u turskoj vojsci kao neredovite čete, a Turci su ih napose slali naprijed kao uhode i izviđače, a kod uzmaka ostavljali su kao zalaznice, koje su pljačkale i turskoj vojsci nabavljale hranu. I taj element dolazeći s istoka pripadao je grčkoj-istočnoj crkvi, a njihova imena kao Mamula, Drakula, Šakula, Rašeta i t.d. dokazuju bezuvjetno njhovo podrijeklo. Taj element ostao je u Bosni napose iz slijedećeg razloga: Jedan dobar dio Hrvatskog pučanstva izbjegao je iz Bosne uslijed prodiranja turskog- ne htijući ostati pod turskom vlasti- u Istru, Mađarsku i Vojvodinu. Tako danas imademo činjenicu, da se nalaze na stotine tisuća Hrvata u kompaktnim cjelinama u Istri, u Mađarskoj, u Burgenlandu te u Vojvodini, napose oko Subotice, pa čak i u Rumunjskoj, gdje također ima cjelih hrvatskih sela, a neki su došli i uAbruzze u Italiji, gdje su u nekoliko sela još i danas sačuvali hrvatski jezik.

Ti bjegunci našli su gostoprimstvo u riječnim zemljama, a njihove zemlje u Bosni, odnosno zemlje vlastela, koja su oni obrađivali ostale su prazne. Bugomili pak, odnosno bogumilska, a potom muslimanska vlastela, trebali su novu radnu snagu na svojim zemljama i našli su tu radnu snagu baš među tim pravoslavnim Martolozima, koje su na svojim zemljama bošnjačkih begova i aga u čistim feudalnom sustavu. Taj element nikada nije bio srpskim dijalektom, pa ne govori ni danas. Međutim istom pred pedeset godina, prigodom uređivanja vjerskih odnosa, bio je donesen u Mađarskoj i Hrvatskoj hierahijski bili podvrženi srbsko-pravoslavnoj patrijaršiji, i uslijed toga su oni postali srbsko-pravoslavne vjere. Iz Srbije bila je doduše jedna emigracija, nu nikada u Bosnu, nego je to uslijedilo u Vojvodinu i Slavoniju. Tamo je, bježeći pred Turcima nakon propasti Srbije, biskup Arsenije Crnojević doveo izvjestan broj srpskih obitelji i gostoprimstvo u Vojvodini na mađarskom i u Slavoniji na hrvatskom tlu.

To je zemljopisno, povijestno i narodonosno sstanje Bosne, koja je u svim tim pogledima uvijek bila i danas je nepobitno hrvatska zemlja. Nepriporno je i povjesno, a nitko nikada nije pokušao staviti u sumnju da su u Bosni vladali banovi, a sama ta činjenica napobitni je dokaz da je to hrvatska zemlja, jer ustanova banstva izim kod Hrvata nema, niti je ikada imao ni jedan drugi, pa ni slavenski ili balkanski narod,napose ne srpski. Uz Bosnu spominje se uvijek i Hercegovina. To je predjel južno od istočne Bosne uz rijeku Neretvu. Tu su nekad bile stare hrvatske župe-HUMSKA TRAVUNJSKA i NERETVANSKA, u kojima su vladali pojedini župani. Kada je Banovina Bosna, kako je gore navedeno, postala kraljevinom, te su župe dolazile naizmjenice pod upliv sad hrvatskih kralja, sad bošnjačkog bana. S vremenom se i u tim župama osilila jedna vlastelska obitelj, napose pod imenom HRANIĆI, koji su u tim krajevima počeli vladati kao polusuvremeni. Zadnji župan, koji je u tim župama jednim imenom Humske župe ili Zahumljem vladao, bio je STJEPAN KOSAČA On je u znak prijateljstva-kako je to onda bio običaj – od njemačko-rimskog cara dobio počastni naslov- hercego, i tako se je njegova župa prozvala Hercegovinom. Malo iza toga –dvadesetak godina –iza pada Bosne, zauzeli su Turci i Hercegovinu. I tamo se odigrao isti proces kao i u Bosni. Jedan je dio pučanstva prešao na islam, pa i sam sin Kosačin, koji je još neko vrijeme tamo vladao kao turski namjestnik pod imenom ALIPAŠA, a onda je i ta HERCEGOVINA bila pripojena Sarajevskom veziru, kao posebni pašaluk. Posebice treba još istaknuti, da su Hrvati katolici u nekim krajevima Bosne i Hercegovine prelazili u pravoslavnu crkvu da izbjegnu progonima, jer su pape protiv Turskoj vodile razne akcije i pravili koalicije, dočim je pravoslavlje, budući da je grčko, bilo ovisno o turskim vlastima i prema tome uživalo i tursku zaštitu.

Ivan Bešlić Gane.