Pinter: Vrijeme će pokazati što se doista događalo od 1992. do 1994.
Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest počinivši javni čin samoubojstva, citirajući Sokrata. On je odbio presudu Haaškog suda riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.
Danima nakon ovog čina uslijedile su analize lika i djela generala, ali i samog čina koji je uzburkao svjetsku javnost.
Jedni su smatrali da je njegov čin bio krik ponosnog pravednika, drugi da se radilo o svojevrsnoj predstavi koju je, inače redatelj po struci, odlučio tragično izvesti, sa samo jednim činom, a treći su likovali koristeći gadljive termine poput “praljkovače” podsjećajući fotografijama i memovima na sam čin ispijanja ubojitog cijanida.
Haag je proveo istragu, policija je odradila svoje, kako je otrov dospio u sudnicu – ni danas nije jasno. Održani su prigodni govori, zapaljene su svijeće, bila je komemoracija, Marin Miletić je dobio otkaz zbog teksta u jednoj dnevnoj tiskovini i prošle su dvije godine…
Facebook cenzura
Dvije godine nakon toga, sjećanje za Praljkom pomalo blijedi s obzirom na to da je putem društvenih mreža gotovo nemoguće spominjati njegov lik ili ime jer vas Facebook sankcionirana trajnim ili privremenim blokiranjem.
Navodno, riječ je o algoritmima koji prepoznaju ime, prezime i fotografiju nekadašnjeg prvog čovjeka HVO-a pa vas u svrhu poticanja promocije samoubojstva kao takvog blokiraju.
Odvjetnica generala Slobodana Praljka Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.
“Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji”, kazala nam je Printer.
‘Presuda nije odraz činjenica’
Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.
“Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu.
Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.
Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila'”, ističe Pinter.
Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.
“‘Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah'”, riječi su odvjetnice generala Praljka.
General Praljak i 5 drugih iz zapovjednog lanca HVO-a osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu drugostupanjskom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata za udruženi zločinački poduhvat.
Iako bošnjački mediji tvrde da se radi o vodstvu HercegBosne oni kao da zaboravljaju Krešimira Zubaka i cijeli niz drugih ljudi koji su iako su bili i jači i moćniji u HRHB ne samo da nisu optuženi nego su postali najveći favoriti MZ u BIH te graditelji FBIH.
Pesuda šestorci odnosi se na točno određene mikrolokacije točno određenih zločina, ona ne govori o zaslugama HRHB-a jer se presude time ne bave.
Odnosi se na jedan broj mjeseci 1993. na području sukoba ABIH i HVO-a. Na točno određene ljude i njihova nedjela te odgovornost osuđenih za ta nedjela. Koju su svi oni redom negirali.
Na ogromnom dijelu HRHB-a nije presuđen UZP.
No putem medijske histerije stvoren opći dojam da HRHB jeste UZP i samo UZP. Gdje je UZP u Bihaću? Gdje je u Posavini? Gdje je u Livnu? Gdje je u Zapadnoj Hercegovini? Radi se prostoru od 7 općina.
No normalno je da je danas HRHB jednako UZP. S obzirom da hrvatsko liderstvo u BIH više ulaže u vlastiti outfit nego u podizanje nacionalnih institucija u BIH kojima bi se mogli nositi sa sve snažnijom i sve agresivnijom bošnjačkom medijskom harangom. To će se na kraju krajeva, i njima odbiti od glavu. Ne samo narodu, koji im da je novce da grade institucije.
Praljak se nije trebao ubiti. Tuta, taj opskurni pljačkaš radijatora, progonitelj civila, i otvarač logora, to zlo zbog kojeg su Praljku natovarene najveće godine, recimo nije se ubio.
Ako je Praljak vjerovao da će njegov čin izazvati kod ovog i ovakvog naroda, nekakav bunt, organizaciju, prosvijećenje ili alarm za zadnji poziv prevario se. On se ubio iz svoje potrebe i svog odnosa prema svojoj časti. I svoje nesvakidašnje prirode.
Dok je on u Haagu izlagao i pripremao svoju obranu, sinovi Ahdname, naciju su mu denacionalizirali. Nekadašnju političku naciju vratili su u stadij molitvene zajednice. Molitvene zajednice se ne brane. One eskapistički gledaju u nebo i čekaju milost s neba da im pomogne.
Za to vrijeme Sinovi Ahdname, hvale se, kako su pastiri, trgovci naših duša. I s njima jako uspješno trguju.
Molitvena zajednica će i sutra paliti svijeće. Potom će ju mediji političke nacije s centralom u Sarajevu iznapadati. Potom će molitvena zajednica opet malo plakati. Potom će Kolinda reći “Ja sam s vama sve do svršetka svijeta”. U to će nova emisija Bujice, bit će valjda i kakvi svatovi, kakav moćan sprovod, u to ide i Božić i dobro.
Još jedna tribalistička godina bit će završena. A onda opet u iduću, kako pastiri ovcama pokažu.
Živjeli i nazdravimo.
Mi narod, koji živi najživlji kult smrti u ovom dijelu Europe, pa tako slavi i obilježava obljetnice u čast smrti, obljetnice pada naših gradova.
Ne oslobođenja, ne rađanja. Tužan narod. Jer kad si stalno na temi smrti tužan si jebi ga.
I da, Praljak je bio agnostik. Ako niste znali.