Noćas spaljujemo iluzije: Balkanski spavači 'Al Jazeere'

Iskreno zborim, ostaje mi jedino da mi na časnu pionirsku riječ vjerujete, jedva čekam da se u ovdašnjem elektronskom prostoru (a samim tim i u cijeloj regiji) napokon pojavi ozbiljan, pouzdan, stabilan medijski gigant, a katarska televizija Al Jazeera je mnogo više od toga.

Na vrh su mi se glave, pa i više od toga, popeli regionalni tranzicijski medijski magovi, oligarsi, od Željka Mitrovića sa PINK-a, preko Ivana Ćalete, vlasnika OBN-a, ne zato što je sporno njihovo bogatstvo i što su diskutabilne njihove transnacionalne vlasničke vratolomije, nego isključivo iz razloga što je sadržaj koji se emitira na tim televizijama debiloidan, te što je osnovni pokretač njihove ekspanzije na medijsko tržište u Bosni i Hercegovini u dubokom sukobu sa mentalnim zdravljem ovdašnjeg (ionako kreteniziranog) javnog mnijenja, dakle sirotinje raje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Izvan svake razumne sumnje, vjerovao sam da će tu populističku trash boraniju prošle godine pomesti gromoglasno najavljivana televizijska kuća koju je, barem je tako javnost inducirana i preparirana, ambiciozno projicirala Sanela Jenkins, Sarajka sa stabilnim, dapače, rastućim rejtingom u ozbiljnim evropskim i svjetskim poslovnim krugovima. Na kraju se ispostavilo da je Sanela u cijeloj toj golemoj priči zatečena "nevina u ludnici", da je njeno ime koje ima prilično održivu poslovnu i medijsku težinu u osnovi bilo dimna zavjesa za mutne stranačko-predizborne ambicije sa rokom trajanja do 6. listopada; dana kada ćemo napokon saznati da je na političku karijeru Harisa Silajdžića, u smislu političara i državnika bačena i posljednja lopata zemlje - stopostotne zemljice Bosne i Hercegovine.

Nakon tog katarzičnog događaja, TV1 izgleda sve bolje i bolje, sve opuštenije i inventivnije, ne samo u licencnim akvizicijama, nego i u vlastitom produkcijskom aranžmanu.

Imamo, s druge strane, televizijske javne servise, pogotovo i prije svega one entitetske koji su uređivački privatizirani u mjeri u kojoj privatne televizije nikada sebi ne bi smjele dopustiti, naravno iz komercijalnih interesa. Zapravo bi bilo zanimljivo da neka od milion nevladinih analitičkih institucija istraži kako je moguć logičko-poslovni paradoks - da je više "privatluka" i nepotizma u javnom nego u privatnom sektoru?!

Koji bi televizijski "privatnik", ambiciozni gazda komercijalne televizijske kuće, uposlio svoju rodicu sa govornom manom, rođaka koji sriče slova na nepravilne slogove, ili od šure ženu koja nije u stanju započeti rečenicu a da ima ideju kako je (rečenicu, a ne ženu) privesti bilo kakvom pristojnom i uhu prihvatljivom kraju. Više je "specijalnih emisija" Federalna televizija imala povodom "gnusnih i podlih" napada na pojedine uređivačke i menadžerske autoritete od strane također privatno-javnog medijskog partnerstva iz Banjaluke nego što je bilo specijalnih, interventnih televizijskih programa nakon neželjene smrti Josipa Broza Tita. Možda sam odveć lokalno kodiran; jedva se natjeram da gledam pogromaški, neprobavljivi FTV, samo mi još treba da gledam maoistički RTRS!

Možemo identičnu priču otvoriti i o javnom i privatnom zdravstvenom sustavu, komunikacijskim, elektroenergetskim, na koncu sekundarnim i tercijarnim djelatnostima, trgovinama, ugostiteljstvu - sve je to impregnirano porodično-zavičajnim obavezama, simpatijama, obećanjima i dogovornim "Fala ti, dođem ti...". Takozvanim Drži-ne daj, dođem ti, dođeš mi merhametlukom.

U projekt "balkanske Al Jazeere", vjerovao sam, a ni danas me ne napušta ta vjera, tlapnja, zato što jedna planetarna tv mreža ne smije biti talac manje-više globalnog, a suštinski krajnje privatno-taldžijskog miljea blatnjavog medijskog i poslovnog karakazana.

"Al Jazeera", televizija koja ima 12 sportskih kanala, o kojima sam istodobno i ovisnik i recidivist, u informativni program se ne bih uplitao, zaslužuje svaki respekt i, ako treba, osobnu poniznost u stavu mirno. Ima otad ne znam baš točno koliko godina, ko mahnit sam po cijelom gradu tražio gdje ću gledati nogometnu utakmicu Bugarska - Hrvatska čija je televizijska prava, zezajući HRT, za regiju otkupio (hrvatski) RTL i kod prijatelja koji ima sve te čarobne šifre, kodove, feedove odgledam serbez tekmu na "Al Jazeera Sportu 2". Bilo, uzgred, 3:0 za susjede.

Šta znači to što je "balkanska Al Jazeera" kupila frekvenciju kojom je raspolagala smiješna, bespomoćna, karikaturalna "TV 99", dugogodišnja privatna zabava komunističkog blente Adila Kulenovića, još jednog krajiškog fanatičnog autiste koji je tokom školovanja uz rad (a radio na željeznici uz školovanje) skontao da bi nešto ipak od njega moglo ispasti, a u poodmaklom pubertetu (u petoj deceniji života) sebi u glavu utuvio da je ne samo novinar nego i intelektualac i, pri tom, poduzetnik, brajko moj!

Ovako vam stvari izgledaju sa tom nezavisnom televizijskom kućom NTV 99: bandoglavi diletant i bezobraznik Kulenović hranio se taštinom SDP-ove elite, privatno dizao kredite ko lud, a žirante je nalazio u vrhu SDP-a. Kad su žirantima počele stizati ozbiljna bankarska upozorenja, uglavnom zbog glavnice a pomalo i poradi kamata, zloupotrijebili su gradonačelnika Sarajeva Aliju Behmena da za "pišljivih" 300-400 hiljada maraka kupi "NTV 99". Što je mala lova za Kulenovića, ogromna za gradski budžet i više nego prihvatljiva za žirantski SDP-ov Politbiro.

Zbog tog drskog, ko staklo providnog upada u ubogi gradski budžet, Naša stranka (Danis i ostali) prije godinu-dvije izašla je iz skupštinske većine.

E, sad, barem službeno, stoji kako je "Al Jazeera" za kupovinu "NTV 99" platila blizu 2,5 milijuna maraka. Kome? Kulenoviću? Upravi Grada Sarajeva? Politbirou SDP-a?

To je tek, ravnopravan doduše, ali sitan dio problema. Po nekoj upravno-poslovnoj logici to bi moralo biti u domeni novoizabranog direktora balkanske "Al Jazeere" Tarika Đođića. Ako je potrebno podsjetiti, a izgleda da podsjećanja nikad nije naodmet, to je onaj provincijski pravnik iz Prnjavora koji je odmah na početku rata netragom utekao, niko to nije primijetio, doduše, pa se tokom rata čvrstim vezama sa Hasanom Čengićem stavio u obranu Bosne i Hercegovine na svakom pedlju planete osim na onom na kojem je bjesnila agresija i pokolj.

Pravno je Đođić osmišljavao idejni i materijalni položaj gazde Hasana Čengića, njegovih, aviona, kamiona, miliona, možda i milijardi. Nakon rata Đođić se entuzijastički bacio na legalizaciju Čengićeve uzurpacije novca, materijalno-tehničkih sredstava koja su iz bratskog arapskog svijeta stizala preživjelim građanima Bosne i Hercegovine - podsjetimo, riječ je o više nego privatnoj zločinačkoj organizaciji BIO (Bosanska investiciona organizacija), koja je za dobrobit svog naroda popljačkala sve na što je bacila oko. Poslije se Đođić nešto petljao po kabinetu državnog premijera Adnana Terzića, po privrednim i izvanprivrednim komorama i evo ga, napokon izronio, "za one što ga vole", kao direktor regionalne "Al Jazeere".

Neki dan iz novina sam saznao da je cijelu operaciju "balkanske Al Jazeere" inicirao izvjesni Edhem Fočo, "ugledni bošnjački intelektualac, biznismen i islamski aktivist".

Neću griješiti dušu, nikad za čovjeka nisam čuo, pa nema smisla da o njemu išta sudim, ni dobro ni pogano. Da je ugledni intelektualac, vallahi billahi bih čuo, a za ove ostale atribucije nisam nikada. Jedva iščeprkah da je taj "ugledni bošnjački intelektualac, biznismen i aktivist" rođen prije četrdesetak godina u Sarajevu, na Bistriku, kako je godinu-dvije prije rata otišao studirati u Maleziju, pa se malo duže zadržao. Oni koji ga bolje poznaju, a nema ih baš previše, tvrde da je rokerska duša, da umije svirati gitaru kao "malo (t)ko". Prijatelj je sa direktorom "Al Jazeere" i kompletnim menadžmentom. Odlično, besprijekorno...

Ali, zar nisu prijatelji sa malezijskim premijerom Mahatirom bila ona dvojica svakog žaljenja vrijednih neimara, marljivi studenti u Maleziji, iz Visokog, huda braća Šabanović čiji samoubilački projekt "BOSMAL" nikoga više ne zanima, niti okuplja? Osim u bahanalijskoj diskoteci koja malo-pomalo prerasta u utočište obijesne sarajevske mladeži, leglo "kuda idu izgubljene djevojke" duboko iza ponoći.
Na Marijin dvoru niče duboko iznad zemlje futuristički tržni centar koji sa desetinama miliona dolara financira "kontroverzni" arapski biznismen Al Shiddi, čija je renomirana firma sa sjedištem u Londonu, sve do prije pet godina, najveći investicijski i poslovni ciklus zatvorila na buvljoj pijaci u Zavidovićima.

Bilo je određenih imovinsko-pravnih trzavica oko tog projekta, ali ih je premostio Bakir Izetebegović angažirajući advokate koji će to uskladiti sa zakonom i imovinsko-pravnim "adetima". Izetbegović je bio i nadzorni organ, dan i noć nije spavao tokom izgradnje BBI centra nastalog na razvalinama robne kuće "Sarajka" a sve to za lovu koju nije vrijedno spominjati: 5-6 hiljada maraka mjesečno.

Nisam sretan što se balkanska "Al Jazeera" smjestila upravo u "BBI centru". Ali dobro, to je valjda zato što ja ne vjerujem ni u šta u šta, a oni se zaklinju u otvoreno tržište, etnički čistog i vjerski neprljavog novca.

P.S. Programski urednik "Al Jazeere" za Balkan je Goran Milić, veliko ime regionalnog televizijskog novinarstva. Ko bi išta smio zinuti, prigovoriti, spočitati Goranu? Niko, ništa, nigdje. Samo mi malo krivo i neprofesionalno bilo kad Goran u odličnoj putopisnoj reportaži iz Kuvajta obilazi važne ljude u toj zemlji sa ambasadorom Bosne i Hercegovine, a ne smije ambasadoru (koji ga očito gotivi) navesti ime... Ambasador, to bar nije teško znati, se zove Jasin Ravašde, kuvajtski je državljanin i čovjek s kojim se Goran družio barem tridesetak godina gdje god je stigao, od Beograda, do Zagreba, Sarajeva, pa, eto i do Kuvajta.

Piše: Senad AVDIĆ, slobodna-bosna.ba