NJEGOV POSAO NIJE LAK Obavio je stotine obdukcija, najteža mu je bila obdukcija tijela osmero djece
Doktor Dražen Damjanjuk, specijalist sudske medicine iz Trebinja, već dugo je u svojoj struci nadmašio okvire trebinjske bolnice, jer u cijeloj regiji Hercegovine, uključujući i onaj dio koji pripada Federaciji BiH, sve obdukcije i forenzička pitanja uglavnom rješava on.
Do sada je obavio stotine obdukcija, točan broj ni sam ne zna, ali, kako tvrdi, sigurno je četveroznamenkast.
„Već za vrijeme četiri godine specijalizacije obavio sam više od četiri stotine obdukcija, a u posljednjih 12 godina, otkako radim za županijska tužiteljstva u Mostaru, Konjicu, Širokom Brijegu, kao i Okružno javno tužiteljstvo u Trebinju, godišnje obavim oko 70 obdukcija, dakle, broj sigurno prelazi 1.000“, kaže Damjanjuk, prenose Nezavisne novine.
Kaže da je samo u vrijeme specijalizacije sudske medicine na Institutu za sudsku medicinu u Beogradu vidio više od 5.000 leševa. Prisustvovao je mnogim obdukcijama, bio je svjedok obdukcija u vrijeme „zemunskog klana“, ubojstva premijera Srbije dr. Zorana Đinđića, učeći od najvećih stručnjaka sudske medicine, profesora Savića, Dunjića i Aleksandrića.
Tragedija u Posušju i Jablanici
Iako je u svom poslu već odavno stekao rutinu, kaže da mu je najteži zadatak bila obdukcija osmero djece iz Posušja, ugušenih u vikendicama na dočeku Nove godine, a zatim i jablanička tragedija, gdje su sve žrtve stradale ne od utapanja, nego od blata, jer je kod svake žrtve u obdukciji našao grkljan pun blata.
„Jablaničke žrtve sigurno su umirale u velikim mukama i to nije lako raditi, ali ova djeca iz Posušja su ipak najtužniji prizor. U početku sam pomislio na masovno ubistvo, pa na droge, a onda sam, vozeći se prema Posušju i eliminirajući te mogućnosti, pomislio na trovanje karbonmonoksidom, osobito jer su koristili agregat“, kaže dr. Damjanjuk.
Iako zvuči pomalo čudno, on u svom poslu povremeno ima i sretne trenutke, a oni se uglavnom odnose na činjenicu da je pomogao ljudima da pronađu zemne ostatke svojih najmilijih, za kojima su nerijetko tragali desetljećima.
Jedan takav slučaj imao je i nedavno, kada je nakon sedam i pol desetljeća identificirao kosti dvojice Bilećana koje je strijeljala Udba, a o kojima se nikada nije znalo ništa osim da su bačeni u neku jamu. Speleolozi su ih otkrili nakon 75 godina, a u jami su pronašli kosti.
„To su zaista emotivni trenuci kada unuk, kojega je otac zakleo da ne odustane od traganja za djedovim kostima, otkrije da se njegova DNK podudara s onom iz zemnih ostataka u jami. Ili, recimo, slučaj iz Trebinja, gdje su ustaše pobacale ugledne Srbe u Pridvoračku jamu, a njihove obitelji su ih kasnije sahranile na groblju koje su znali, ali nisu znali tko sve leži tamo“, prisjeća se Damjanjuk.
O tome kako je odabrao ovaj poziv kaže da se studenti već tijekom osnovnih studija pripremaju za slične karijere, a tijekom stažiranja i prakse u medicini jednostavno neke stvari postanu jasne, pa se i on, kao mlad liječnik, koji je prvo radio u Službi hitne pomoći, pa u Službi obiteljske medicine, odlučio za sudsku medicinu.
Kaže da preciznim i fokusiranim radom može utvrditi uzrok smrti, ali i ustanoviti bolesti od kojih je čovjek bolovao dok je bio živ.
„Radi se vanjski i unutarnji pregled tijela, svi organi se pregledavaju, mogu se utvrditi njihove ranije anomalije, ali nakon toga svi organi se vraćaju u tijelo koje se uredno zašije. Na taj način možemo saznati više iz obdukcije leša nego iz razgovora sa živim pacijentom, samo što je, nažalost, u ovom slučaju kasno“, dodaje on.
Žao mu je što nema mlađih kolega s kojima bi mogao surađivati i razbiti tabue vezane uz sudsku medicinu, koja, osim što traži individualnost, zahtijeva i maštovitost u svom radu. Nedostatke koje ona nosi može se kompenzirati na različite načine, a on osobno najviše voli putovati i upoznavati nove ljude i civilizacije.