VIDEO  NAJBOLNIJE ŽRTVE RATA - DJECA 'Liječnik mi je rekao da sjednem i dao njezine menđušice...'

Ratne strahote mnogim građanima Bosne i Hercegovine još uvijek su žive rane i nema tog vremena koje može izbrisati sjećanja ili posljedice. No u našem društvu postoji nemali broj onih koji skoro da nisu nikako prepoznati i sustavno su zanemareni - a riječ je o roditeljima i obiteljima djece koja su poginula u ratu. 

Hercegovina.info u suradnji s gerila.info donosi novu priču kako bi osvijestili trenutačno stanje onih koji su u proteklom ratu izgubili najvrijednije što su mogli izgubiti. Naši sugovornici su roditelji koji su svoju maloljetnu djecu izgubili na najbolnije načine, a i 30-ak godina od stradanja teško se nose s gubitkom ili u nekim slučajevima, čak i ne znaju gdje su tijela njihove djece.

"Ja sam bio tu kod svih susjeda i uvjeren sam da sve i jedan od njih zna gdje su tijela. Možda ne mogu pokazati metar kvadratni, ali mogu parcelu od 10 duluma. Neka pokažu i ja ću prekopati svih 10 duluma", izrekao je Fikret Bačić možda najsuroviju činjenicu ovog serijala, jer on ni nakon više desetljeća ne zna gdje su kosti njegove žene i dvoje djece.

'Pucaj u mene'

"E najgori je bio dan sahrane moje kćerke. Toliko je bilo granatiranja, mi smo stali u groblje i ja sam rastjerao sve ljude da netko ne bi poginuo. Stao sam, digao ruke i znao sam da me vide, to su sve susjedi. Ako ćeš me ubiti, ubij, ali pusti da sahranim dijete", prisjetio se Behram Skalonja iz Konjica tužnog događaja prije 30 godina.

Prva civilna/dječja žrtva rata je dječak hrvatske nacionalnosti Macipo Aleksandar, on je izgubio život usljed djelovanja minobacačke granate. On se s dvoje djece sakrio iza jedne zgrade, ali i tu nije bio siguran. Posljednja žrtva rata je Aida Jusufović, kćerka našeg sugovornika Irfana. Ona je nastradala 28. rujna 1994. godine i nakon 40 dana je od dobivenih rana podlegla u Općoj bolnici u Konjicu.

Kad je školsko zvono 1992. godine u Konjicu prestalo zvoniti, za brojnu djecu to je značilo nesretno odrastanje. Nažalost, osim prestanka dječje graje i igre u Gradu na Neretvi, prestala su kucati i mnoga mlada srca koja još nisu kročila u život. Samo u Konjicu je stradalo 16 djece čija su imena na spomeniku.

Sadržaj se učitava...

"Ona je sa svojom majkom bila u radničkom autobusu koji se vraćao iz okolice Konjica i htjeli su izbjeći granatiranje grada. Nakon što je autobus ušao u ulicu gdje smo mi živjeli, granata je udarila u zgradu iznad autobusa i svi su se geleri vratili u autobus koji je upao u rijeku Trešanicu. Žena je bila ranjena, ali lakše. Vidjela je da je rahmetli Aida ranjena nepokretna, vozač također. Gazeći uzvodno rijeku Trešanicu supruga je zvala upomoć. U tom momentu su se pojavili ljudi koji su živjeli u blizini i tražili pomoć gdje su prebačeni u bolnicu. Aidi su se liječnici borili za život 40 dana", priča u dokumentarcu Irfan Jusufović koji ističe da je malena Aida tada imala 11,5 godina samo. 

Prerana smrt

"Pred zoru oko 3:30 izgubila je borbu za život. Ja sam dolazio gore svako jutro pred bolnicu tražeći informacije kako je provela noć, međutim to jutro nitko nije izašao jer su znali da ja sjedim vani. Prošla je jedna prijateljica i pitala me kako je Aida, ja sam rekao da ne znam jer nitko nije izlazio da mi kaže kako je bio običaj svih tih 40 dana. Ušla je u bolnicu, zovnula u hol s jednim dežurnim liječnikom i rekla 'sjedi Irfane na klupu' i dala mi njezine menđušice. Preselila u pola 4. Žena me pita kako je Aida, rekao sam nema je više", tužnim sjećanjem vratio se u posljednje dane Aidinog života.

Najteža kategorija među žrtvama rata

"Ti ljudi su cijelo vrijeme neprimijećeni, to vidimo kroz prava koja imaju. Oni koji su izgubili djecu kao vojnike imaju neko uvažavanje. Nije to kao u onom sustavu gdje su bile braniteljske obitelji, ali imaju neki status, neko uvažavanje, neke privilegije da idu preko reda na šalteru, neke invalidnine. Ovi ljudi kao roditelji djece civilnih žrtava nemaju ništa, nemaju riješena statusna prava i nevidljivi su. U javnom prostoru rijetko dolaze u priliku da budu u medijima, nisu organizirani u grupe, nemaju udruženja kao što postoje braniteljska koja su financirana od strane vlade. Rijetko mogu nešto uraditi", kazao je Edin Ramulić, novinar i aktivist za ljudska prava te jedan od glavnih pokretača inicijative 'Jer me se tiče' i obilježavanja Dana bijelih traka u Prijedoru.

Otišla nahraniti macu

"To je bio 7. veljače 1994. godine, ja sam dva mjeseca prije toga zaglavio u Zenici i nisam bio cijeli siječanj i veljaču, došao sam na dan prije tragedije. Govore mi susjedi da je pala granata, kćerka je ušla da dadne maci da jede, granata je pala na prvi kat. Otišla je u bolnicu i za tri sata je umrla. Teško je govoriti što to znači, nisam jedini jer ima puno gorih, ali život je takav", govori Behram Skalonja o trenutku stradanja njegove kćerke koja je također stradala u Konjicu.

Vojska RS prvi put u selo Zecovi kod Prijedora došla je 23. srpnja 1992. godine i odvela sve punoljetne muškarce. Ubijeno je 150 civila bošnjačke nacionalnosti, a počinjena su mučenja, seksualna zlostavljanja i druga nečovječna djela nad civilima ovog prijedorskog sela. Suđenje za ove zločine je počelo 2015. godine, a svoj epilog dobilo je 2023. godine. U Sudu Bosne i Hercegovine je izrečena prvostupanjska presuda jedanaestorici optuženih bivših pripadnika vojske RS. Pet optuženih osuđeno je na 59 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.

Najviše svjedoka Tužiteljstva govorilo je o ubojstvu 32 žena i djece u zaseoku Gradina, nakon čega su tijela uklonjena u masovnu grobnicu i do danas još uvijek nisu nađena. Jedan od onih koji su toga kobnog 25. srpnja. 1992. godine ostali bez svojih najmilijih bio je i Fikret Bačić kojem su toga dana oduzeti supruga i dvoje djece, sin od 12 i kćer stara 6 godina.

"Ubojstvo se dogodilo 25. 7. '92. godine, a ja sam saznao tek negdje početkom rujna jer su bile prekinute telefonske veze. Znao sam do 1 poslije ponoći ili do 2 biti na telefonskoj govornici jer sam čuo da je izašao netko iz Zecova i Čarakova koji poznaje mene i obitelj pa sam dobio broj telefona. Ali nitko mi nije htio reći. Ubijeno je ukupno 15 djece i 14 žena, 3 djece su preživjela. Njih je 32 izvedeno na strijeljanje, sve žene i djeca…", priča nam Bačić.

Za razliku od Prijedora, u Konjicu je spomenik djeci ubijenoj u ratu ipak postavljen. Na njega je uklesano 16 imena, a nalazi se u blizini druge Osnovne škole.

"Ako bismo pričali što se sve događalo u Konjicu, onda ne možemo izbrisati datum 20. april gdje je upravo s ove škole prestalo se oglašavati školsko zvono. To je ta simbolika i ovaj spomenik civilnim žrtvama rata kod druge Osnovne škole. Spomenik ne nosi nikakav nacionalni predznak i na njemu se nalaze imena djece sve tri nacionalnosti, odnosno kada su u pitanju djeca – postoji samo jedna nacionalnost jer su djeca bezgrešna i ničem nisu kriva. Ako je netko kriv za ratne sukobe, onda smo ti mi stari – svatko na svoj način", kazao je Irfan Jusufović, danas član Udruženja civilnih žrtava rata s područja općine Konjic.

"Kada je Skupština civilnih žrtava rata Konjic donijela odluku da se gradi spomenik na moju inicijativu krenuo se skupljati novac. Iza rata nije nitko imao keša. Ja sam došao u građevinsku tvrtku kod mog prijatelja i on mi govori tražite materijal, nemojte pare. Tako je i bilo, mi smo taj spomenik napravili da buduće i sadašnje generacije znaju koliko je djece stradalo u Konjicu", dodao je Behram Skalonja.

Potpise za gradnju spomenika ubijenoj djeci Prijedora građani su Skupštini dostavili u studenom 2014. godine. Deset godina kasnije, lokalne vlasti i dalje se odbijaju suočiti sa onim što se dogodilo 1992. Tijela velikog dijela prijedorskih žrtava nikada nisu pronađena. Tajna je to koju su mnogi ponijeli sa sobom u grob.

"Nama žrtvama nitko nije posvetio pažnju, od lokalne zajednice do države. Mi smo diskriminirani i diskriminacija se sve više i više prema žrtvama sprovodi. Od 2013. do danas nismo dobili niti jedno pismo od gradskih vlasti, a ja sam 236 stranica napisao, tražio, urgirao i svašta nešto… Nama, obiteljima preživjelim članovima, bi bila ta satisfakcija da imaju svoj mezar, da možemo otići na mezar, da se pomolimo, da im odamo čast kao i ovaj spomenik ubijenoj djeci grada Prijedora", naglasio je Fikret Bačić kojem je rat odnio tri najmilije osobe u životu te dodao da bi zamolio susjede koji budu gledali, da mu mogu na različite načine dati informacije o tijelima njegove žene i djece. "Možda ne znaju kvadrat, ali znaju parcelu ili njivu. Mogu na različite načine da se nikad ne sazna da su oni rekli, a i ako kažu u lice, neće nitko saznati da mi je taj i taj rekao to", zaključio je.

Edin Ramulić, aktivist za ljudska prava smatra da je kod svih spomenika proces važan te da najčešće spomenik postane dio nekog ambijenta, a kasnije priča o žrtvama jenjava neko vrijeme i prestane. Također, smatra da bi spomenik trebao ostati generacijama koje dolaze kao znak da želimo ostaviti sjećanje na pobijenu djecu, no i da je stanje naših spomenika takvo da se svi trebamo stidjeti kakvu poruku kroz ove spomenike ostavljamo budućim generacijama.

VIDEO  POTRESNO SVJEDOČANSTVO ŽENE IZ HERCEGOVINE "U logorima sam bila zlostavljana, a cijela obitelj mi je pobijena"

„S ovom boli se ne mogu nositi sama jer sam bila svjedok svega. I pored toga, moji roditelji su ostali mrtvi poniženi. Zbog sve te nepravde i boli odlučila sam ovo napisati i poslati nekome…

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.