FOTO  Martina Sopta: Potrebne su promjene u svim segmentima.

1. Martina, kako biste se, u par rečenica, predstavili onima koji nas čitaju?

Rođena sam u Mostaru, imam 39 godina, udana sam i majka sam dvoje djece. Diplomirala sam na Ekonomskom fakultetu u Mostaru u rujnu 2006. Trenutno sam nezaposlena. Većinu svog radnog iskustva stekla sam u nekadašnjoj Hypo Alpe-Adria-Banci gdje sam provela 9 godina. Svoje slobodno vrijeme, kojeg trenutno imam nešto više s obzirom na nezaposlenost, provodim uglavnom brinući o obitelji i djeci.

2. Često čujemo da žene nisu u tolikoj mjeri društveno aktivne koliko bi trebale biti, no Hrvatska zvona dokazuju da to nije tako, da su se žene doista voljne angažirati, čak i kad im društveno-političke okolnosti ne idu na ruku. Što Vi kažete?

Mislim da su žene itekako voljne angažirati se. Želim istaknuti da se nikada nisam bavila politikom, to je nešto čime se bave drugi - bio je moj stav. No kada sam se preko supruga i poznanika upoznala s konceptom Hrvatskih zvona bila sam oduševljena i osjetila sam želju i potrebu da aktiviranjem u Udruzi, na neki način doprinesenem ostvarivanju svega onoga za što se ova Udruga zalaže. To se prije svega odnosi na probleme u društvu s kojima se mnogi, pa tako i ja, svakodnevno susrećemo.

3. Jedno vrijeme živjeli ste vani. U vrijeme kada ove naše krajeve napuštaju cijele obitelj, opet (povijest se ponavlja) trbuhom za kruhom, kakva su Vaša razmišljanja? Žalite li nekad što živite tu gdje živite, razmišljate li možda o, neću reći odlasku nego vraćanju, ili ste, pak, sretni što ste tu gdje jeste?

Da, dio osnovnog i srednjoškolsko obrazovanje stekla sam u Njemačkoj. Mostar je jedan prelijep grad i zaista ga volim, ali nažalost, kako imam običaj često reći, za pristojan život je potrebno nešto više od ljepote grada, dragih ljudi, ugodne klime... U posljednje vrijeme svjedoci smo brojnih odlazaka ljudi s ovih prostora. Razmišljala sam i sama i još uvijek se nekada „pozabavim" idejom o odlasku u Njemačku, prvenstveno zbog svoje djece koja još uvijek nisu krenula u školu. Iskusila sam što znači živjeti i školovati se u jednoj uređenoj državi gdje sve funkcionira i bilo mi je potrebno mnogo vremena nakon povratka da shvatim i prihvatim činjenice kako naše društvo funkcionira. Drugi razlog zbog kojeg bih se odlučila na odlazak je činjenica da već dvije godine ne mogu dobiti posao u struci iako sam se prijavljivala na veliki broj natječaja, jer stvari kod nas nažalost funkcioniraju na jedan drugi (većini poznat) način. Ali nada ipak postoji, nada u bolje sutra, nada da će se situacija promijeniti nabolje. To je ono što sam prepoznala u Hrvatskim zvonima, i zbog toga sam tu, kako bih i svojim angažmanom doprinijela boljoj budućnosti našeg društva.

4. Što Vas najviše zabrinjava u Mostaru i u HNŽ-u (li možda čak u cijelom društvu) i što je, po Vama, potrebno kako bi se to promijenilo?

Potrebne su promjene u svim segmentima. Potrebno je uvesti red, pružiti svakome ista prava i priliku za zapošljavanje, ukloniti nepotizam i korupciju prije svega. Svakodnevno smo svjedoci odlaska kvalitetnog kadra u nadi da će negdje drugdje uspjeti ostvariti svoj san, pružiti svojoj obitelji dostojanstven život, što im ovdje gdje su rođeni nažalost nije moguće ostvariti. Mnoge stvari odavno ne funkcioniraju. Iz osobnog iskustva smatram da su žene u našem drušvu u mnogo nepovoljnijem položaju u odnosu na muškarce. Iskusila sam da je majčinstvo nažalost otežavajuća okolnost ukoliko želite stabilan posao, a da ne spominjem naknade, dječji doplatak i ostale poticaje kojih nema ili su minimalne, a koje su sasvim normalna pojava u zemljama u regiji, pa čak i u nekim drugim županijma unutar naše države.

5. Vaša očekivanja od Udruge Hrvatska zvona i što očekujete od sebe, od svog angažmana u ovoj udruzi?

Svojim angažmanom želim podržati ideju i rad Hrvatskih zvona i sudjelovati u promjenama nabolje za kojima naše društvo odavno vapi. Ne želim promatrati sa strane i čekati da se stvari same od sebe riješe, jer mišljenja sam da je to najveći problem našeg društva. Također, moram naglasiti da vjerujem u ljude koji vode ovu Udrugu i podupiru je, poput profesora Tokica i gospodina Tabaka, koji su svojim pristupom u našim razgovorima uvelike doprinijeli da se i sama aktiviram.

6. Što biste poručili onima koji su konstantno skloni kritiziranju svega i svačega na ovim prostorima, no na upit o mogućem društvenom ili političkom angažmanu, odgovaraju da se ništa ne može napraviti ili promijeniti? Kako takve ljude ohrabriti ili pokrenuti? Imamo li pravo na apatiju?

Do željenih promjena neće i ne može doći sve dok se budemo ponašali apatično. Sve dok smo samo „promatrači sa strane" koji iz nezadovoljstva sve kritiziramo i na sve prigovaramo, a istodobno prihvaćamo stvari kakve jesu, mada su nakaradne i ništa ne poduzimamo, nemamo se čemu nadati. Jedna od situacija koju bih ovom prigodom spomenula je ta da je nedavno kroz nekoliko krugova dijeljenja otkaza nas stotinjak i našto djelatnika nekadašnje Hypo Alpe-Adria-Banke u Mostaru ostalo bez radnog mjesta zbog promjene vlasnika i preseljenja Centrale Banke u Sarajevo. Nitko nije reagirao, kao da je najnormalnija pojava da preko 100 ljudi, većinom Hrvata (a time i njihovih obitelji) jednog omanjeg grada kao što je Mostar, ostaje bez posla, redovitih primanja i radnog staža. Sve dok šutimo iz ovog ili onog razloga, promjene i ne možemo očekivati.Kao što sam ranije u ovom intervjuu spomenula, nikada se nisam aktivno bavila politikom, ali ideja Hrvatskih zvona me potaknula da svojim angažmanom pokušam učiniti nešto dobro, nešto što će utjecati na kvalitetu života ljudi na ovim prostorima, a sve u cilju kako bi se smanjio broj odlazaka naših ljudi i kako bi svojoj djeci mogli pružiti dostojanstven život i bolju budućnost u našem gradu, županiji i državi. Iskreno se nadam se da ćemo kroz Udrugu Hrvatska zvona zajednički uspjeti postići nešto više, promijeniti neke stvari i dati svoj doprinos u ostvarenju nekih boljih uvjeta, prije svega za sve žene i majke naše Županije, a samim tim sudjelovati u stvaranju bolje budućnosti za svu našu djecu.

Hrvatska zvona