Martin Raguž - plod nesretnoga parenja komunističkoga mentaliteta i interesa međunarodne zajednice

... predsjednik sve manje važne političke stranke hrvatskoga predznaka, najčešće obraća u smislu konzultacija i savjetovanja. Riječ je o jednoj zgodnoj predstavnici njemačkog Konrad Adenauer Stiftunga (koji je obilato financirao slabe uratke-studije jednog bošnjačkog unitariste, prof. Edina Šarčevića) u Sarajevu, Njemici Sabini X, koju Martin Raguž, za budućnost i sebe i hrvatskog naroda, smatra važnijom od svakoga Hrvata, uključujući i članove svoje stranke. Raguževo ponašanje slijedi matricu njegovih prvih razvojnih koraka, definiranih sudjelovanjem u komunističkoj mladeži i nemoralu komunističke politike: "slušaj tako-zvane 'sive eminencije', nejasne likove koji navodno predstavljaju najmoćnije i najutjecajnije dijelove jedne političke sredine, i ne opterećuj glavu pitanjima morala i općega dobra." Tako je, primjerice, do 1998., godine, kada je Krešimir Zubak odlučio napustiti HDZ i osnovati NHI, Raguž bio vrlo poslušan Zubakov Šef kabineta u Predsjedništvu BiH.

No, odnosi između Zubaka i Raguža stubokom su se promijenili onoga trenutka kada je Zubak napustio HDZ, iznerviran mnogobrojnim nedostacima u funkcioniranju te stranke. Raguž je tada napisao i u medijima objavio jedno pismo u kojem svog dojučerašnjeg šefa optužuje za izdaju hrvatskih interesa te za povlačenje mnogobrojnih poteza koji su navodno išli na štetu hrvatskoga naroda (što u to vrijeme još uvijek nije bio slučaj!). Dakle, Raguž je odlučio slijediti svoju staru komunističku matricu - bez imalo srama, udari po čovjeku koji te je držao skoro dvije godine kao svoga Šefa kabineta, čim procijeniš da ti taj udarac može izgledati kao sredstvo osobnog političkog promaknuća. Danas, odnosi su nešto drugačiji, no, upravo zbog toga što jesu takvi kakvi jesu, jasno je da niti Zubaku niti Ragužu ne treba ni najmanje vjerovati. Niti jedan niti drugi nisu niti predstavljaju ikakve značajne političke faktore. Oni su tu zbog jasne stvari - ljudi su gladni moći, i međunarodni faktor koji očevidno stoji iza njih smatra da će oni biti prigodnim instrumentima za ostvarenje planova koji nemaju nikakve veze sa interesima Hrvata (a niti Bošnjaka niti Srba), ali imaju očevidno veze sa interesima stranoga kapitala.

Sjećam se živo jednog razgovora sa Martinom vođenim u Hotelu Europa u Sarajevu, u svibnju 2011e godine. Na moje argumente za tezu da je postojanje Visokog Predstavnika u BiH ne samo beskorisno nego i štetno, ne samo za Hrvate nego i za samu Bosnu i Hercegovinu, Martin Raguž je odgovorio za mene tada vrlo čudno zvučećim riječima: "a što bi bilo bez predstavnika međunarodne zajednice u BiH?" Tu je glupost Martin kroz svoja usta izbacio sa vjerojatno još uvijek svježim sjećanjem na posljednju intervenciju VPa Inzko-a, i na formiranje platformaške Vlade, koju je Inzko doveo na vlast, a Martin joj je kao zvanično oponirao. No, meni je tada postalo jasno u kojem smjeru ide Martinov osjećaj lojalnosti - vrlo jasno, prema samoj međunarodnoj zajednici koja očevidno ne trpi neposlušne 'predstavnike naroda', a u BiH tobože promiče demokraciju.

Posljednje djelovanje Martina Raguža, obzirom na članove HDZ 1990, dovoljno nam jasno kazuje da je Martin izgubio svaki kompas i da ga, u političkome smislu, uopće ne zanima hrvatski interes u BiH niti položaj hrvatskoga naroda danas, naroda koji je, uglavnom djelovanjem međunarodne zajednice, ali i vlastitim političkim nesnalaženjem, raznim ustavno-pravnim smicalicama izgubio status konstitutivnog naroda u BiH (koji mu je status, prema preambuli Daytonskog Ustava, ipak neotuđiv, zbog čega zapravo ništa od onoga što je do sada napravljeno u daytonskoj BiH, počevši od Barryevih amandmana pa sve do formiranja Vlade platformaša 2011e, nije valjano). Martin je Raguž sebi jasno zabio auto-gol - ne samo da je nanio štetu HDZ 1990, nego i pokazao da se od komunističke matrice političkoga djelovanja ne može osloboditi. Autokratski potezi u nekoj stranci uvijek djeluju pogubno na samu stranku. Svi kvalitetniji kadrovi, oni slobodno-misleći, oni koji ne doživljavaju politiku kao vježbu doživotne lojalnosti i posluha, koji politiku smatraju nečim većim od sredstva za stjecanje privatnoga bogatstva, napustit će HDZ 1990 i ubuduće doživjeti svaku stranku koju Martin Raguž predvodi kao svog prirodnog i možda doživotnog političkog neprijatelja.

Ono pak što me najviše fascinira jest to da ljudi poput Martina Raguža i Krešimira Zubaka uopće više ne nastoje sakriti činjenicu da im politička karijera u BiH, koja je zapravo očevidno sve slabija i beznačajnija, plovi pomoću jedara usmjerenih od strane sivih eminencija iz krugova međunarodne zajednice. I jedan i drugi odlučili su od sebe napraviti marionetu, objekta, a ne subjekta politike, i jedan i drugi svoj su zanat zauvijek definirali kao 'najstariji zanat na svijetu,' a još uvijek vjerojatno smatraju da mogu važiti za nešto bitno u izrazito zahtjevnoj političkoj sredini kakva je naša balkanska. Iza njih neće preostati nikakva bitna politička poruka, jer odavno su izgubili političku kredibilnost, pa ipak oni odlučuju nastaviti plutati u močvari domaćih političkih voda. Život, čini mi se, tih ljudi zapravo je besmislen i isprazan, i oni u političkim intrigama nalaze neku vrstu aktivnosti sa dovoljnom količinom ludičkih, igro-tvornih elemenata kojima se mogu još neko vrijeme zabaviti. Naravno, tome treba dodati još činjenicu da su Zubaku sive eminencije međunarodne zajednice često prijetile Hagom, dakle važan je i faktor straha. To u nekoj mjeri objašnjava i njegovo žaljenja vrijedno svjedočenje protiv 'Prlića i Ostalih' u Haškome Sudu, kao i njegovo sudjelovanje, zajedno sa prof. Milom Lasićem, u unaprijed propalome projektu američke pripreme tako-zvane 'Reforme Federacije.'

Moje je osobno mišljenje da bi hrvatski narod trebao bojkotirati izbore u listopadu ove godine. Razlog mog stava jasan je: i ti će se izbori održati prema protu-ustavnome Zakonu o izborima, koji omogućuje izbor hrvatskoga člana Predsjedništva BiH većinskim bošnjačkim glasom, što nije jedina protu-ustavna odredba tog zakona. Naravno, u međuvremenu, čini se da se situacija na međunarodnome planu, posebno u EU, donekle mijenja u više pozitivnom smjeru, da su barem nekim zemljama EU nepravični odnosi u BiH i nakaradna implementacija Daytonskog mirovnog okvira danas jasniji nego ranije. Možda će naredni izbori ipak biti posljednji izbori na kojima će hrvatski predstavnici podnositi poniženje i ulaziti u unaprijed neravnopravnu borbu. Stoga, ako se ipak odlučite izaći na izbore i glasati za neku od stranaka sa hrvatskim predznakom, nemojte, molim Vas, svoje povjerenje dati niti Martinu Ragužu niti Krešimiru Zubaku. Oni su odavno trebali izgubiti povjerenje svih onih koji koriste politički razum i političke procese i odnose drže u sjećanju.

Doc. dr. sc. Dražen Pehar