Marko Tokić: O zbilji i prividima

I ja, premda se čini da s lakoćom pronalazim riječi, radije šutim o svemu. Vjerujem da tako me makar ne će demantirati vrijeme.

Za tomislavcity piše: Marko Tokić

Pa ipak, s vremena na vrijeme, čovjek mora progovoriti, jer ako ljudi ne bi govorili, progovorila bi zemlja: krikom (zbog svega što se događa i onoga o čemu ljudi šute).

Nekada je svijet bio mnogo jednostavniji i stvarnost se činila mnogo manje upitnom. Ona je bila ono što se događalo. Ponekad se tek nisu mogli nazrijeti uzroci, jer su se začinjali daleko od nas, negdje tamo. Mi bi tek osjećali posljedice, jer i do nas, ma koliko bili na kraju svijeta, dopirale su i izbijale vode ponornice i nosile nas u vihorima rata diljem Europe, a da zapravo nismo ni znali o čemu se radi i radi čega se ti ratovi vode. I činilo nam se sve to odnekud poznato ili barem usporedivo, jer sve se to događalo baš onako kao što naše vode nabujaju negdje u podzemlju i uvijek pomalo neočekivano i iznenada, u proljeće, izbiju na površinu i nose sve sa sobom. I one nevidljive rastu negdje u podzemlju i ništa o njima ne znamo, ali nas uvijek zateknu silinom i energijom i često nas, kao i ono što nam je dolazilo iz svijeta, ponosu najčešće u pravcu u kojemu mi sami, svojom voljom, nikada ne bi htjeli poći.

A onda smo se uključili u daleki svijet i njegovu stvarnost i činilo se da možemo imati informaciju o uzrocima nevolja i nedaća i nekako se na vrijeme pripremiti. Putovale su vijesti telegrafskim žicama i eterom (zvukom i slikopisom) i kao da smo postali dio globalne stvarnosti o kojoj se može govoriti na temelju informacija u kojima smo mogli razabrati velika i silna gibanja koja će i nas zahvatiti baš poput oblaka koji dolaze negdje iz daleka noseći kišu i snijeg i koji će potaknuti vjetar na ovim prostorima (koji će intersima velikih potaknut kršiti i lomiti prostor, vrijeme i ljude bez srca i milosti).

I vjerovali smo da unatoč svemu negdje u svijetu i mi imamo prijatelje i da će u tom vihoru se ponekad pronaći i neka trunka blagog lahora, jer prijatelji prijateljima uvijek žele, naime, dobro.

No, vrijeme nas je učilo da su prijatelji dolazili i upravljali zemljom onako kako je njima odgovaralo, a nama su tek padale mrvice sa stola i tek tu i tamo neka masna kobasa, ne svima, nego nekima našim koji su bezpogovorno služili interesima navodnih naših prijatelja.

A za nas je uvijek bilo premalo pravde i dobrote!!!

I ovih posljednjih godina povijest se ponavljala. Najprije kao ratna tragedija, a potom kao mirnodopska farsa. Međunarodna zajednica, zapravo Zapad (kojem smo uvijek bili vjerni) stigao je ovdje i nastanio se među nama. I opet smo doživjeli gorku pilulu naših prijatelja, ponovno su upravljali zemljom u svome interesu i opet smo im trebali samo kao upotrebna vrijednost u ostvarivanju njihovih interesa. U jednom trenutku, dapače, učinilo ima se da smo jedina smetnja ostvarenju njihovih ciljeva. I kao takve uklonili su nas s političke pozornice. Uzeli su tek ponekog od nas za kojeg su znali da, iz ovih ili onih razloga, prihvaća službu u ostvarivanju njihovih interesa. Uzalud smo govorili da jedan i drugi narod s kojim su gradili budućnost zemlje imaju prijatelje u drugim središtima moći (i da su im ta središta od njih i milija i draža).

Nisu slušali.

Sada bi im ponovno mogli zatrebati - ne zato što su naši prijatelji, nego stoga što smo ponovno upotrebna vrijednost u popravljanju štete koju su počinili našom eliminacijom iz političkoga života. I toga treba biti svjestan.

Imamo li se pravo nadati da bi prijatelji ponekada mogli pomoći i kada se to potpuno ne poklapa s njihovim interesima?!

I je li to previše naivno?

Ne znam.

Nije do nas. Naš najveći grijeh, izgleda, bio je i ostao što mi nemamo kamo nego na Zapad, a Zapad nas, kao Fabijana Soko, nije volio.

I sada kad smo birali između Ive i Kolinde zapravo smo birali između neizvjesnih regionalnih (i inih integracija) i euroatlantske budućnosti. I dali smo dogovor.

Mi smo postojani i naši odgovori su jasni.

No, imamo li prijatelja?

Valjda nas prije zore ne će udaviti gorčina. Čovjek je biće nade, jer ona otvara perspektivu. Čovjek je biće vjere jer samo tako može prevladati stravu trenutka i gorčinu prošlosti. Čovjek je biće smisla, jer ako je njegovo postojanje besmisleno on se gubi u vremenu i podliježe očaju. I stoga kada negdje u Savskoj još uvijek na domoljubnoj straži stoje oni koji su bili i ostali spremni žrtvovati sve što imaju, kada na mrtvoj straži stoje svi oni koji su dali živote za sve ono što smo željeli, sanjali, htjeli i smjeli... Što nam preostaje, nego vjerovati da sva naša htijenja imaju smisao i da će jednom ipak u nama prepoznati prijatelja. Ne samo kad njima zatreba.

Ili je to samo iluzija.

A upravo stoga sam ova svoja promišljanja i započeo pod naslovom o zbilji (stvarnosti) i prividima. I u tom smislu kanim i ubuduće ponešto progovoriti o svemu što nas okružuje.

Neki će vjerojatno zaključiti da premalo vjerujem u našu snagu, u snagu našeg naroda. Ne!

Nikada nije bilo do naroda. Nije čak uvijek niti do vođa. Ipak za plovidbu oceanom i najjačoj volji je potreban, ako ne dobar, makar korektan vjetar. A dok vjetra nema treba živjeti od strpljenja. No, to nije uvijek lako u ovoj zemlji u kojoj čak ni glad nije ista. Jer jedni kad ogladne mijenjali bi njezin unutarnji ustroj onako kako njima odgovara, a drugi šuteći odlaze tamo gdje ima posla i cure nepovratno.