FOTO  Marin ima rijetku bolest zbog koje dnevno mora popiti preko 20 litara vode

Kažu da bi čovjek bez hrane mogao preživjeti i do 21 dan, a bez vode svega tri ili četiri. Predstavlja izvor života, ne samo za čovjeka i životinje, već ni biljkama nema opstanka bez nje. Ali kada voda postaje lijek, to je onda nešto sasvim drugo.

Marin Čuturić iz Fojnice to najbolje zna. Marin ima rijetku bolest, insipidni dijabetes i njegov organizam, da bi normalno funkcionirao, traži preko dvadeset litara vode dnevno. Bolest je otkrio u djetinjstvu, kada je unos tečnosti u organizam bio jedini način da se smiri. Od početnih dva litra, danas je došao do preko dvadeset i naučio je s tim živjeti.

"U životu, što prije prihvatiš činjenicu i živiš s njom, lakše ti je. Ali u mom slučaju, ima trenutaka kada si ograničen kao što su npr.putovanja autobusom na neke izlete kada bih morao zamoliti vozača da mi stane negdje da naspem vode i to može učiniti ostale putnike nervoznim. Ili ako je gužva u prometu, ja uvijek moram imati rezerve vode kod sebe“, kaže ovaj mladić za Hercegovina.info.

Ali na sreću, nošenje vode je jedino što ga ograničava. Marin se bavi sportom, planinari, vozi motocikl i bavi se paraglajdingom. Kaže da ga njegova medicinska dijagnoza ne sputava ni u čemu i da mu je samo dodatna motivacija.

"Unos tečnosti dok se bavim sportom mi uopće ne stvara problem. Kada sam žedan, napijem se i to je to. Ja sam ovo prihvatio kao normalnu stvar u svom životu. Kada planinarim, vodu nosim s radošću i to me potiče da budem jači i da jačam duh i tijelo, a naravno, uvijek ima kolega koji su spremni ponijeti bocu vode. Ništa nije teško, kada kroz život ideš pun vedrine i radosti.“

Većini ljudi je ovaj fenomen neobičan i neshvatljiv, pa se pitaju da li Marin ima “normu“, po kojoj mora popiti određenu količinu vode ili jednostavno osjeća žeđ. Često se susreće s predrasudama, ali je svjestan da ljudi nisu toliko upoznati s ovom vrstom dijabetesa i da pitanja postavljaju samo iz neznanja.

"Ja moram piti te količine vode. Ako ne unesem dovoljno tečnosti, tijelo i organizam bi mi dehidrirali, dobio bih povišenu temperaturu i pao bih u nesvijest. Osjetio bih blago suha usta, glavobolju i malaksalost. Tako da vodu ne pijem na silu, već samo što mi traži organizam. Probajte popiti dva litra na silu, bilo bi vam zlo, sigurno. Tako i meni. Zamislite popiti dvadeset litara na silu, kakav bi to šok  bio za organizam.“

I sam kaže da je bilo različitih situacija, da mu ljudi nisu vjerovali, da su ga ismijavali i da je bilo i pozitivnih i negativnih komentara. Ali za svaku situaciju u životu, pa tako i za ovu, šaljivdžije sve uspiju okrenuti na šalu. Marin se ne ljuti, već s osmijehom prepričava anegdotu koja mu se dogodila.

"Išli smo gasiti požar, uspjeli smo ga ugasiti i govori mi jedan prijatelj: “Dobro je pa nismo samo za tobom morali nositi vodu, nego smo uspjeli ugasiti sve, ne samo tvoju žeđ.“

Među nama ima neobičnih pojava, scena i situacija, pa se samo trebamo više truditi da ih razumijemo, bez osuđivanja i ismijavanja. Nismo svi isti, netko bije svoje borbe, a mi smo tu da ih razumijemo i opravdamo. Posljednje što se smije dozvoliti jeste da se rugamo. To ne vodi ničemu.