Malezija naoružavala muslimane u BiH

... nedavnom ratu u BiH pomogla tadašnjim muslimanima.

U dijelu memomara pod nazivom "Kršenje embarga: Zašto je Malezija organizirala vojnu pomoć Bosni", koji objavljuje malezijske dnevni list "New Straits Times", Bin Džafar navodi da je malezijsko angažiranje bilo zasnovano na poštovanju pravde i suvereniteta mlade, nove nacije, a ne na vjerskim principima, kako bi mnogi pomislili.

"Sjećam se da me premijer pozvao 1992. godine na sastanak, gdje mi je priopćio da Malezija mora brzo da pomogne Bosancima", piše Džafar. Dodaje da je, kao dio napora da se pomogne BiH, bio i njegov put u New Yorku, gdje se susreo sa svim glavnim urednicima medija, ali i put u Washingtona, gdje je razgovarao sa senatorima i drugim zvaničnicima, a sve s ciljem da se ukaže na vojnu neuravnoteženost u sukobu, gdje su žrtve bili muslimani, ostavljeni "na milost i nemilost agresora". Navodi da je uspio da dobije odobrenje malezijskog premijera da organizira dva međunarodna foruma, jedan u Bonu, a drugi u Londonu. Na ove forume su pozvani kako europski parlamentarci, tako i neki američki senatorim, pišu nezavisne.com.

"Kada sam se susreo s premijerom Harisom Silajdžićem i predsjednikom Alijom Izetbegovićem na jednom od sastanaka kontakt skupine Organizacije islamske konferencije (danas je to Organizacija islamske suradnje) oni su me zamolili za pomoć, bilo u novcu ili drugoj materijalnoj pomoći, te su me pitali da li Malezija može da ubijedi i druge muslimanske zemlje da pomognu", piše Džafar. Nakon toga razgovarao je s malezijskim premijerom o novom razvoju događaja. Premijer je dao svoju jaku i bezrezervnu podršku. Ubrzo su krenuli i s implementacijom plana.

"Naša prva isporuka lakog naoružanja držana je skoro sedam dana na Cipru. Bilo je to srpanj- kolovoz 1993. godine, a to zadržavanje je izazvalo uznemirenost među nama. Konačno, isporuka je dospjela do Istanbula", prisjeća se Džafar. Ironično dodaje da nije bio kvalificiran za šverc naoružanja, ali da je i to postalo sastavni dio njegovih brojnih odgovornosti u Generalnom tajništvu Ministarstva vanjskih poslova. Sarajevo je prvi put posjetio negdje na samom početku rata.

"Tada sam se susreo sa Silajdžićem, gdje smo diskutovali o daljoj materijalnoj podršci, kao i načinu da u sve to uključimo što više zemalja Organizacije islamske konferencije. Kako su sukobi u međuvremenu eskalirali, postao sam gotovo bijesan na kontakt skupinu Organizacije islamske konferencije", piše Džafar.

Negdje u lipnju 1995. godine OIC je konačno objavio da više ne priznaje UN-ov embargo na naoružanje.

Na sastanku u Ženevi oni su embargo proglasili nevažećim i svi su bili spremni da odmah pošalju vojnu pomoć u BiH.

"Analitičari su u to vrijeme postali svjesni naše značajne vojne pomoći BiH. Vjerujemo da su naše akcije imale utjecaja te da su pokrenule dešavanja na terenu, jer je već u rujnu 1995. godine iniciran sastanak s ciljem pronalaženja rješenja za okončanje rata. To su ujedno bile i prve osnove mirovnih pregovora", piše Džafar.

Pomoć koju je BiH dobila od Malezije, ali i drugih zemalja kontakt skupine, bila je od suštinskog značaja za Armiju RBiH da se konačno suprotstavi Srbima, a Džafar je uvjeren da je to muslimanskoj strani dalo bar minimalne mogućnosti da izgradi svoju poziciju u pregovorima koji su na kraju doveli do mirnog rješenja.