FOTO/VIDEO LJUBUŠACI NA VRHU AUSTRIJE Životna pustolovina na skoro 4.000 metara nadmorske visine, a sve je počelo iz Međugorja

U srcu Alpa, tamo gdje se nebo spaja s gorama i tišina dominira, stoji neprikosnoveni kralj austrijskog neba - Grossglockner. Svojom impozantnom visinom od čak 3798 metara, ovaj planinski div alpinistima nudi priliku da se vinu do samog vrha, osjećajući neukrotivu snagu prirode koja je od pamtivijeka privlačila hrabre duše u potrazi za najvišim vrhovima zemlje.

Imali smo priliku porazgovarati s alpinistima po njihovom povratku na rodnu grudu. Ovo je priča o izazovima, usponima i nevjerojatnim trenucima koje nosi osvajanje najvećeg vrha Austrije.

Perica Biško, jedan od sudionika ovog nevjerojatnog uspona za hercgovina.info kazao je: "Članovi našeg tima su također članovi Hrvatskog planinarskog društva Ljubuški. Klub je ponovno oživljen ovog proljeća i aktivno radi na organizaciji takvih izleta. U ekipi za ovu ekspediciju, osim mene bili su i Miroslav Herceg i Tihomir Bebek. Što se tiče samih priprema, nismo imali neke posebne treninge prije ove ekspedicije jer se sva trojica aktivno bavimo planinarenjem, ali i drugim oblicima sporta kao što su trčanje i boks"

Ovakve ekspedicije polako postaju tradicionalne.

„Svake godine biramo novu državu i njen najviši vrh za našu ekspediciju. Počeli smo s penjanjem na najveće vrhove Bosne i Hercegovine, a zatim smo u narednim godinama polako proširivali svoje horizonte pohodeći vrhove Hrvatske, Crne Gore, Albanije i Makedonije. Prošle godine smo čak stigli do Grčke i čuvenog Olimpa. Ove godine smo se odlučili popeti na najviši vrh Austrije, Grossglockner. Na početku, dočekala nas je prava mala idila. Austrija kakvu vjerojatno većina vas zamišlja. Prekrasan krajolik, malene drvene kućice u kojima se već ložila vatra. Bilo je prilično neobično jer je kod nas ljeto bilo u punom zamahu", nastavlja.

Oko njih su se pružali potoci, bajkovite šume, krave na beskrajnim pašnjacima, prekrasne zelene livade, a na svakom koraku mogli su vidjeti one simpatične svisce kako vire iz svojih rupa i promatraju što se događa.

"Put kojim smo krenuli bio je izvanredan, pažljivo označen i uređen, u pravom austrijskom stilu. Točno onako kako biste očekivali od takve države, i to je upravo ono što su mi planinari najviše priželjkivali. Prvi dom bio je na otprilike 2400 metara nadmorske visine, a činilo se da je namijenjen širem broju posjetitelja. Drugi dom nalazio se na otprilike 2800 metara i bio je znatno izazovniji, tako da smo susretali znatno manje ljudi. Nakon toga, uslijedili su glečeri i izvori vode koji su polako počeli otapati. Potom smo krenuli prema ferata dijelu, što je u osnovi osigurani planinarski put, koji nas je vodio do skloništa u kojem smo Miroslav, Tihomir i ja proveli noć", priča nam Perica.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Twitter

Najveći izazov za njih stvaralo je slušanje savjeta i iskustava drugih planinara koji su već prošli taj ali i neke druge slične putove. Kako smo iz razgovora saznali, jednom kada su se otisnuli stvari nisu bile tako strašne kako su to prvotno zamišljali.

“Iskreno, kad doživite to iz prve ruke, sve se mijenja. Najteže nam je bilo slijedećeg dana. Rano smo se probudili i počeli se penjati po stijenama, gaziti po ledu i snijegu. Tada smo shvatili da tjelesna sprema nije jedini faktor za uspon. Potrebna je i mentalna snaga i izdržljivost. Na primjer, ako netko ima i najmanji strah od visine, stvarno nema što raditi na takvom mjestu. Bilo je trenutaka kad smo doslovno visjeli na visini od 3800 metara, a ispod nas se pružala strma padina. Presretan sam jer sam imao dva vrhunska alpinista uz sebe, ili još bolje rečeno, dva prijatelja kojima sam vjerovao čak i pod cijenu vlastitog života. Ja sam bio prvi u nizu, a njih dvojica su me slijedila. Kako sam koračao naprijed, kačio sam se za metalne šipke i sidrišta, dok smo se međusobno pomagali kad god je bilo potrebno prihvatiti uže i slično. Naš uspon je rezultat isključivo timskog rada i uzajamne podrške“, s ponosom je izjavio Biško.

Visine su nepredvidive i često zahtijevaju visoku cijenu, ponekad čak i ljudske živote.

„Sada, nakon što sam se vratio kući i proveo nekoliko dana razmišljajući o svemu i kad su mi se slegli svi dojmovi, moram reći da mi je silazak s planine bio znatno teži od uspona. Kad bolje razmislim, to je često slučaj. Najveći izazov silaska leži u tome što morate otpenjavati niz planinu. No, najteže od svega je bilo saznanje da je jedan od planinara koji nije član našeg tima stradao pri povratku u podnožju planine, te je helikopter bio pozvan kako bi ga spasio. Za nas trojicu, taj zvuk helikoptera bio je baš potresan. Tim za spašavanje je kružio oko nas sigurno dvadesetak minuta, tako da nam je cijela ova situacija baš nekako teško pala, nije nam bilo svejedno“, kazao je.

Iako je prvotni plan bio krenuti na ekspediciju početkom kolovoza, nažalost, vremenski uvjeti nisu bili na njihovoj strani.

„Naš plan je znatno poremetio neočekivan niz vremenskih uvjeta. Sloveniju su zadesile velike poplave, a na planini je čak i sniježilo, što nas je prisililo da odgodimo naš uspon na neko vrijeme. Srećom, što se samog dana uspona tiče, vremenski uvjeti su bili idealni. Nije bilo ni daška vjetra, sunce je sjalo, a pogled se pružao na najmanje 200 kilometara u daljinu. Dan prije toga nije obećavao, bio je maglovit i čak smo se brinuli da će padati kiša“, izjavio je.
Kada smo ih upitali kako se osjećaju nakon što su osvojili Grossglockner, najviši vrh Austrije, moramo priznati da smo ostali zatečeni njihovim odgovorom. Kolege i ja ne volimo se hvaliti jer imamo veliko poštovanje prema prirodi. Zato ne koristimo riječ "osvojiti" kada govorimo o vrhovima koje smo posjetili. Radije kažemo da smo "pohodili" neki vrh. Stoga, smatramo da nismo ništa "osvojili", naprotiv, mi smo samo prolaznici koji na trenutak posjete neki vrh prije nego se vrate u svoje domove. Mi planine ne osvajamo, mi planine pohodimo. Budući da se radi o kondicijski dosta teškom i naporom usponu, ponosni smo na nas. Grossglockner nije vrh na koji se ljudi često odlučuju, iako visinom možda ne izgleda toliko impresivno, barem u usporedbi s vrhovima koji premašuju 4000 metara nadmorske visine. No, razlika je u tome što su ti drugi vrhovi često lakši za pohoditi. Na primjer, Elbrus, najviši europski i kavkaski vrh sa svojih 5642 metra visine nije ni blizu toliko zahtjevan kao vrh s kojega smo se upravo spustili“, nadodao je.

Kada je riječ o njihovim ritualima prije svakog uspona, ovoj ekipi planinara nije dovoljno samo tjelesno se pripremiti.

„Iako većina naših kolega ima svoje posebne rituale koje vole provesti prije nego se upuste u svoje nove avanture, nas trojica nemamo neki poseban. No, moram napomenuti da si ne možemo zamisliti krenuti na put bez da prvo odemo na Svetu misu u Međugorje. Osim toga, prije samog uspona redovito odemo kampirati na Čvrsnicu ili neko slično mjesto kako bismo postepeno naviknuli svoje tijelo na promjene nadmorske visine. Znamo da nije preporučljivo boraviti na stotinjak metara nadmorske visine i onda iznenada krenuti na nekoliko tisuća metara visine. No, čini se da naš ritual ima smisla, jer nismo iskusili nikakve probleme s visinskom bolešću, niti je itko od nas imao ozbiljnih problema tijekom uspona“, istaknuo je Biško.