Lažni humanisti protiv Darija Kordića

...mirovni aktivist" iz Sarajeva koji je uzviknuo: „Sotono, ubojice". I uglavnom je ovaj detalj istaknut u novinskim naslovima, jer je, valjda, odgovarao uredničkom stavu.

Kordića su pozdravile i neke poznate osobe javnog života, a za njega je priređena i misa. I sve to skupa bio je, navodno, razlog čudnog, bijesnog performansa pred katedralom, koji su organizirali Platforma 112, Kuća ljudskih prava, Antifašistička liga, odnosno ponaosob Vesna Teršelić, nositeljica visoke nagrade predsjednika Republike, Zoran Pusić, brat potpredsjednice Vlade, Eugen Jakovčić, Sanja Sarnavka i još nekoliko članova spomenutih neprofitnih, a vrlo profitabilnih udruga.

Oni su ispisali imena ubijenih u Ahmićima u lipnju 1993. godine, podsjećajući na zločin koji su tada počinili pripadnici HVO-a i koji nitko nikada nije pokušao negirati i relativizirati, iako je čak i Haaški sud konstatirao kako se radilo o „legitimnom vojnom cilju".

Logika suđenja

Teško je normalnom ljudskom srcu uopće shvatljiva nečija potreba negodovati zbog nečije radosti, zbog toga što je netko izišao iz zatvora, zbog katoličke mise koja se inače služi i za pravednike i za grešnike. Pravno gledajući, čak nije dopušteno nekoga nazivati zločincem, ubojicom, lopovom, kriminalcem itd. i nakon što je odslužio dosuđenu kaznu. No, eto, pojedini pripadnici tih pomalo opskurnih tzv. nevladinih udruga htjelibi biti iznad pravde i prava, oni bi željeli da Kordić nikada nije ugledao svjetlo dana.

Nota bene, čak i prema haaškoj presudi, Darijo Kordić nije izravno odgovoran za ono što se dogodilo tog kobnog 16. lipnja prije dvadeset i jedne godine. On uopće nije bio vojnik ni zapovjednik, niti je na bilo koji način sudjelovao u toj akciji. Bio je potpredsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne i predsjednik HDZ-a te je osuđen po zapovjednoj, točnije političkoj odgovornosti. Nije uopće bilo svjedoka koji bi ga teretili, a njegovu kažnjavanju ponajviše je u suradnji s tužiteljima kumovao Anto Nobilo, odvjetnik drugog osuđenika, generala HVO-a Tihofila Blaškića, izmislivši famoznu dvostruku liniju zapovijedanja i falsificirajući dokumente. Kao, u jednoj je liniji, koja ide sve do Tuđmana i Šuška, Kordić, a u drugoj nevini Blaškić. Kojoj, ako ne u liniji HR Herceg Bosne i HDZ-a? Sam Kordić danas, spreman na opraštanje, ne želi govoriti o svim tim smicalicama. Samo kaže da ga se optužuje na temelju jednog sastanka u Vitezu kojemu nije prisustvovao i koji nikada i nije održan.

Kordiću se, dakle, sudilo kao simbolu političke ideje o samobitnosti hrvatskog naroda u BiH, koja je morala biti uklonjena najprije vojnim pa onda i sudsko-političkim sredstvima i koja je još uvijek krajnje suspektna. I ne samo to, preko njega sudilo se i politici Hrvatske prema BiH koja je tobože bila agresorska, što cijelo vrijeme podupiru, zapravo, dvojica predsjednika i ministrica vanjskih poslova iste te Hrvatske. Po istoj logici, još nepravomoćno, osuđeni su Slobodan Praljak i ostali. Prema sličnoj se logici sudilo i generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, kako bi se, naime, dokazalo osamostaljenje, obrana i oslobođenje Hrvatske kao udruženi zločinački pothvat, koji je na kraju tog procesa trebalo onda delegitimirati. I zaista je malo nedostajalo da se to ne ostvari.

U istom tom logičkom krugu i nakon svega kreću se spomenuti korifeji „civilnog društva" iliti „nevladinog sektora". Oni i dalje panično, angažirano tragaju isključivo za hrvatskim zločinima i zločincima dok ih oni drugi uopće ne zanimaju. Bili su duboko nesretni kada su generali Gotovina i Markač oslobođeni svih optužbi i kad je pala teza o udruženom zločinačkom pothvatu. Našli su potrebu zbog takvog se epiloga ispričati Savi Štrpcu, glavnom izvoru dezinformacija protiv hrvatskih generala, obećavši mu nastavak suradnje. Žestoko prosvjeduju kad sud zbog nedostatka dokaza oslobodi dvojicu branitelja optuženih za zločine u Gruborima, kao i u svim sličnim situacijama, ne prezajući od pritiska na pravosuđe.

Nisu se uznemiravali ni kad je Veselin Šljivančanin, egzekutor pokolja na Ovčari oslobođen, niti kad je beogradsko suđenje za tu istu Ovčaru završilo fijaskom. Evo, još jednom su upozorili na Ahmiće, tu fiksiranu i fokusiranu bolnu točku hrvatske politike u susjednoj državi ne dopuštajući da rana zacijeli, ali za Bugojno, Doljane, Križančevo Selo, Trusinu, za deset puta više ubijenih Hrvata no Muslimana u srednjoj Bosni, za mudžahedinsko ritualno odsijecanje glava, za Novu Bilu u kojoj je crkva pretvorena u bolnicu i za koju je bio zapriječen prolazak humanitarne pomoći, za 1600 ubijenih, za apsolutno najveće žrtve i demografske gubitke koje je doživio najmalobrojniji narod u BiH, za sve to njih savršeno nije briga, za njih se to nije ni dogodilo.

Lažni humanisti

U nekolicine nevladinih udruga sve je zapravo suprotno od onoga na što se pozivaju. Nastupaju u ime mira, a provociraju i proizvode sukobe, puni mržnje spominju čak i ljubav, govore o istini, a krivotvore povijest, ometaju pravdu i sude strogo selektivno, žrtve su im zadnja rupa na svirali, činjenice prilagođavaju svojim političkim preduvjerenjima. Svojim predrasudama i nostalgijama oni brižljivo biraju fakte, zanemaruju ono što se dogodilo, i izmišljaju ono što se nije dogodilo. Realni politički i vojni kontekst događaja je također izvan interesa ovih lažnih humanista. A sve to o trošku siromašne države i uz nevjerojatnu medijsku pozornost!?

Josip Jović / Slobodna Dalmacija