KULTURNO NASLIJEĐE Sto osamdeset milijuna dolara izgubljenih u labirintu nadležnosti

Zahvaljujući inicijativi UNESCO Instituta za statistiku, Agencija za statistiku BiH prikupila je podatke o izdvajanjima za kulturno i prirodno naslijeđe te objedinila informacije iz Ministarstva financija i trezora BiH, Federalnog ministarstva financija te Ministarstva financija RS.

Prema službenim podacima za očuvanje i zaštitu cjelokupne kulturne i prirodne baštine u našoj državi, sa svih razina vlasti izdvaja se u prosjeku 51,15 USD po stanovniku.

Bosna i Hercegovina, prema posljednjem popisu stanovnika iz 2013. godine, ima 3.531.159 stanovnika. Jednostavnom računicom – množenjem prosjeka na trogodišnjem nivou 51,15 dolara i ukupnog broja stanovnika, dolazimo do nevjerojatne cifre koja iznosi više od 180 milijuna dolara na godišnjem nivou, piše Tačno.net.

“Ukupni izdaci po stanovniku za očuvanje, zaštitu i očuvanje cjelokupne kulturne i prirodne baštine na svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini iznosili su 51,59 PPP (konstanta 2017 USD) po stanovniku u 2019. godini, 49,55 PPP po stanovniku u 2020, a 52,31 PPP po glavi stanovnika u 2021. godini”, ističe Ivona Bulić iz Agencije za statistiku BiH.

Glasnogovornica Ministarstva civilnih polova Zorica Rulj navodi sličan podatak, doduše izražen u konvertibilnim markama, te objašnjava da od ove cifre gotovo cijeli iznos izdvajamo za kulturno naslijeđe: “Ukupni izdaci (javni i privatni) po glavi stanovnika potrošeni na kulturnu i prirodnu baštinu (za 2020. godinu) iznosili su 50,47 KM, od čega za kulturno naslijeđe otpada čak 48,08 KM”.

Naglasila je kako se kroz ova izdvajanja osiguravaju “financijski, tehnički uvjeti za trajno održavanje kulturno-povijesne baštine i njeno uklapanje u razvojne tokove na lokalnom i regionalnom nivou; integriranje naslijeđa u prostorne i razvojne planove, odnosno uspostavu funkcionalnog odnosa između kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa”.

Vratimo se inicijativi UNESCO Instituta za statistiku. U okviru inicijative kreiran je priručnik UNESCO Instituta koji predstavlja relevantnu metodologiju na osnovu koje se objedinjuju ovi podaci.

Tako u ukupnu cifru od 180 milijuna USD ulaze javni i privatni izdaci za biblioteke i muzejske aktivnosti kao i troškovi povezani s konzervacijom i zaštitom kulturne i prirodne baštine. Pored javnih izdataka statistiku čine i ulaganja pojedinaca i privatnih organizacija u ovoj oblasti.

Tražeći odgovor na pitanje na što se troše ova sredstva, kontaktirali smo Vladu FBiH i Vladu RS-a, entitetske institucije – Zavod za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta, Republički zavod za zaštitu kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa RS-a te Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske.

Vlada FBiH uputila nas je na Federalni zavod za statistiku, Federalno ministarstvo kulture i sporta, Federalno ministarstvo prostornog uređenja, Federalno ministarstvo okoliša i turizma, a Vlada Republike Srpske proslijedila je naš upit Ministarstvu prosvjete i kulture.

Do objave teksta stigao nam je odgovor Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa:

“Republički zavod za zaštitu kulturno-povijesnog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske u svom sastavu ima i zaštitu prirodnog i zaštitu kulturnog nasljeđa, pa je nemoguće izraziti točnu podjelu, jer se uglavnom i projekti preklapaju, kao i sami tereni. Što se tiče financijskog okvira do 2023. godine, proračun za programske aktivnosti je iznosio 100.000,00 KM, dok je 2023. godinu povećan na 460.000,00 KM, te je usvojeni proračun isti na nivou i 2024 godine”, naglasila je Jasna Milešević iz Vlade RS-a.

Čini se da nam je i za praćenje točnih izdvajanja po nadležnim institucijama potreban priručnik.

Možda ćemo sačekati UNESCO da napravi inicijativu, a do tada, u labirintu nadležnosti, ostaje nam da istražimo komu odgovara nepostojanje jedinstvenog zakona.

Nismo mi nadležni

Zaštita kulturno povijesnog naslijeđa u BiH definirana je nizom normativnih instrumenata i zakonskih rješenja na različitim razinama vlasti. Ova oblast pravno je uređena zakonodavstvom entiteta te pravnim aktima Distrikta Brčko kao i Odlukama Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.

U ovom, formalno-pravnom labirintu pronalazimo i niz normativnih instrumenata, poput Konvencije za zaštitu svjetske kulturne i prirodne baštine, Konvencije za očuvanje nematerijalne kulturne baštine i Konvencije o zaštiti i promociji različitosti kulturnih izraza.

Iako je Bosna i Hercegovina 1993. godine postala članica Organizacije Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) i ratificirala konvencije, bez dolaska stranih donatora one najčešće ostaju samo mrtvo slovo na papiru.

Jedno od rješenja Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnog i povijesnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, koje bi dovelo do usklađivanja pravnog okvira s međunarodnim standardima, godinama se opstruira.

Zavod za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta i Republički zavod za zaštitu kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa RS-a su entitetske institucije “zadužene za zaštitu naslijeđa vrše stručne poslove u oblasti zaštite i korištenja kulturno-povijesnog naslijeđa, stručni nadzor nad realiziranjem programa i projekata zaštite i korištenja objekata naslijeđa”, uputila nas je Inka Šehović iz Tajništva Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.

S druge strane, pojasnila je Šehović, Federalno ministarstvo kulture i sporta “utvrđuje kriterije na osnovu kojih Vlada Federacije BiH donosi odluke o financiranju projekata zaštite, Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske ‘priprema programe i sporazume o suradnji u domeni kulture’”, dok oba ministarstva “vrše poslove koji se odnose na zaštitu i korištenje kulturno-povijesnog naslijeđa”.

Tu je i županijska razina FBiH, na kojoj od deset županija njih pet ima ustanovljene županijske zavode za zaštitu kulturno-povijesnog naslijeđa smještene u Sarajevu, Bugojnu, Tuzli, Mostaru i Bihaću.

“Dovoljno je ako kažem da je zakonodavstvo u ovoj oblasti u cijelosti izrađeno u Republici Srpskoj, a u Federaciji BiH je razbijeno na deset županija, od kojih u vrijeme izrade analize, prije dvije godine, pet županija je imalo, a pet nije imalo usvojene zakone iz ove oblasti naslijeđa, a nerijetko se primjenjuje Zakon iz 1985. godine. Jedina institucija na nivou države je Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika bez sredstava da sama provede vlastite odluke u život”, istaknula je Mevlida Serdarević iz organizacije Asocijacija za interkulturalne aktivnost i spašavanje naslijeđa koja posljednje tri godine i radi na izradi novog zakona u ovoj oblasti.

Nećemo državni zakon, hoćemo opstrukciju

Osim spomenute inicijative Asocijacije za interkulturalne aktivnost i spašavanje naslijeđa, koja posljednje tri godine radi na izradi novih zakona u ovoj oblasti, od 2004. do 2010. godine, vođene su aktivnosti na izradi prijedloga Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnog i povijesnog naslijeđa Bosne i Hercegovine uz pravnu i političku pomoć Vijeća Europe.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, kao službeni predlagač, koordinirala je izradu prijedloga Zakona, a Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine u suradnji s Federalnim ministarstvom za kulturu i sport i Zavodom za zaštitu spomenika u okviru ovog ministarstva te s Ministarstvom prosvjete i kulture RS-a i Republičkim zavodom za zaštitu kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa RS-a sačinili su Nacrt zakona.

Prijedlog Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnog i povijesnog naslijeđa na državnoj razini nikada nije ušao u parlamentarnu proceduru niti je usvojena sveobuhvatna strategija za upravljanje spomenicima. Zorica Rulj, glasnogovornica Ministarstva civilnih poslova, objasnila je što je zapravo dovelo do opstrukcije:

“Preporuke date Ministarstvu civilnih poslova su da treba osigurati temeljitu reviziju postojećeg Nacrta zakona o kulturnim dobrima BiH u skladu s međunarodnim standardima te ojačati okvir zaštite, pri čemu će se upravljanje i dalje provoditi preko Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika. U 2008. godini u Republici Srpskoj donesena su dva akta kojima se ne podržava donošenje Zakona o kulturnim dobrima BiH.”

Spomenuti akti – Mišljenje na Nacrt zakona o kulturnim dobrima i Zaključak Vlade RS-a, opstruirali su ostvarivanje ciljeva zaštite kulturnog naslijeđa na nacionalnom nivou te uspostavljanje adekvatnog pravnog okvira za zaštitu kulturnog naslijeđa.

“Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, trenutno je jedina institucija koja ima nadležnosti u ovoj oblasti na državnom nivou”, napomenula je Rulj i pojasnila da “Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnog, povijesnog i prirodnog naslijeđa iz 1985. godine, predstavljao je kontinuitet u pravnoj zaštiti naslijeđa od 1945. godine i provodio se do početka rata 1992. godine na nivou Bosne i Hercegovine. Naslijeđe je utvrđeno kao javno dobro i bez obzira na vlasništvo (javno ili privatno) zahtijevao je javna ulaganja u zaštitu i radove restauracije.”

Suzdržavanje, savjest i svijest

U potrazi za nadležnostima saznajemo da Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika samo “odlučuje o molbama za proglašenje neke imovine nacionalnim spomenikom, a entitet na čijem se teritoriju imovina nalazi, dužan je “uložiti svaki napor kako bi se poduzele odgovarajuće zakonske, znanstvene, tehničke, upravne i financijske mjere nužne radi zaštite, konzerviranja, prezentacije i obnavljanja te imovine i suzdržati se od poduzimanja bilo kakvih namjernih postupaka kojima bi se ta imovina mogla oštetiti”.

Dakle, koliko god Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila novih spomenika, bez entitetskih reakcija nemamo obećanje da će takvi spomenici dobiti potrebnu brigu i zaštitu.

Naprotiv, praksa pokazuje da je veliki broj postojećih spomenika ugrožen i da “suzdržavanje od poduzimanja bilo kakvih namjernih postupaka kojima bi se ta imovina mogla oštetiti” vlastima ne ide najbolje, naročito kada investitori imaju druge interese.

“Upravitelj, vlasnici i drugi korisnici nacionalnog spomenika bi trebali da se savjesno i s pažnjom dobrog domaćina odnose prema nacionalnom spomeniku”, objasnila je Inka Šehović iz Tajništva Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.

Za očekivati je da “savjest” stanovništva bez izgrađene svijesti o važnosti i potencijalu nacionalnih spomenika neće postojati. Pa je naš rezultat udruženog “suzdržavanja”, “savjesti” i “svijesti” lista od osamdeset i sedam nacionalnih spomenika koje je Komisija okarakterizirala kao ”ugrožene”.

Navedeno je nekoliko razloga koji svjedoče o odnosu našeg stanovništva prema nacionalnim spomenicima, poput onog u slučaju Resulbegovića kuća u Trebinju ugrožene uslijed “betoniranja ploče i izgradnje sportskih terena na prostoru zaštićenog spomenika”. Povijesnog područja – Nekropole sa stećcima i nišanima na Ozrenu ugroženog uslijed vandalizma “premještanja stećaka na lokalitetu Travnjak i prelaska motornih vozila preko stećaka na lokalitetu Bandijera” te Arheološkog područja-helenistički grad Daorson u Ošanićima kod Stoca koji je prekriven grafitima.

Međutim većina razloga uglavnom je ista – nezakonita izgradnja novih objekata unutar zaštićenih zona, nepoduzimanje hitnih mjera zaštite od daljnjeg propadanja, nedefinirana vlasnička struktura ili privatizacija te požari, vlaga i raslinje.

Često kada donose odluke poput “ostakljivanja bašte ugostiteljskog objekta ulici Ferhadija” ili rušenje hotela “Topola”, naše vlasti, odgovorne za upravljanje, postaju sudionici u vandalizmu.

Ipak, naše zakonodavstvo predviđa ovakve situacije pa nadležne entitetske inspekcije koje, prema riječima Šehović, “vrše poslove inspekcije i nadzora zaštićenih područja na kojima se kulturno-povijesna dobra nalaze i ovlaštene su da poduzmu zakonske mjere zaštite, uključujući odluke kojima se obustavljaju svi zahvati koji nisu u skladu sa zakonom, odnosno dobra dovedu u stanje u kojima su bila prije nezakonitih ili nestručnih zahvata.”

Kao i obično, inspekcije rade “sve u skladu sa zakonom”, pa je tako načelnik Općine Ilidža Senaid Memić bespravno srušio hotel ”Topola“, jedan od najstarijih objekata u Županiji Sarajevo koji se nalazio na zaštićenom prirodnom području Vrela Bosne.

Iako nekadašnji načelnik tvrdi da je Služba za inspekcijski nadzor općine Ilidža “sve uradila u skladu sa zakonom”, iz Zavoda za zaštitu kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa Županije Sarajevo potvrđeno je da se radi o bespravnom rušenju.

Time je Regulacijski plan Banjsko-rekreativnog kompleksa koji je predviđao očuvanje ovog hotelskog kompleksa i mjere zaštite propao, a Sarajevo je postalo siromašnije za važan spomenik kulture i izgubilo priliku da rekonstruira hotel s ciljem vraćanja izvornog arhitektonskog izraza.

Slični primjeri upravljanja i zaštite kulturno-povijesnog naslijeđa vidljivi su i na primjeru stanja u Počitelju, ali i situacije u Višegradu.

Eklatantan primjer - Počitelj

“Počitelj danas je značajna turistička destinacija u našoj zemlji, ali je zapušten, zarastao u raslinje, bez ulične rasvjete, bez odvoza smeća i s deponijama. Počitelj je bez pristupa rijeci i bez pristupa javnom toaletu koji je obnovljen, ali je zabranjen. Grad koji se ne održava propada i to je vidljivo na svakom koraku”, istaknula je Jadranka Dizdar, predsjednica Turističkog društva Počitelj.

Danijela Nogolica, glasnogovornica Gradske uprave grada Čapljine u nadležnosti više institucija (tri federalna ministarstva i Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika), vidi problem i naglašava da Gradska uprava čini sve kako bi taj problem ublažila te da se zalaže da se “ingerencije Počitelja predaju Lokalnoj zajednici koja najbolje poznaje problem”.

Nogolica ističe i da je Gradska uprava pronašla značajna sredstva i krenula u rješavanje kritičnih zona – obnovljen je krov Kule Gavrankapetanovića, a izrađen je glavni projekt arhitektonske rasvjete kule.

Napomenula je i da je u tijeku priprema projekta “Izrada projektno-tehničke dokumentacije konstruktivne sanacije kule Gavrankapetanovića i okolnih bedema zaštićene zone”.

Počitelj je 1996. i 1998. godine uvršten na Popis najugroženijih spomenika, a na Popisu 2008. godine našle su se i Vijećnica te Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu.

Iako je proces potrajao, Vijećnica i Most obnovljeni su, a u Počitelju je inicijativa za obnovu uslijedila 2003. i 2004. godine da bi se pristupilo obnovi “porušenog, devastiranog i opljačkanog grada iz sredstava koje je osigurao Fond Federacije BiH”, naglasila je Dizdar dodavši da su tom prilikom obnovljeni “džamija, umjetnička kolonija, kapija hamam, jedan dio kuća, sokaci, a nešto kasnije rađene su tabije, kulina, vodovod i kanalizacija u gornjem dijelu grada”.

Međutim ovi pojedinačni koraci bez koordinacije između nadležnih institucija ne omogućavaju da se Počitelju vrati stari sjaj. Građevine koje su vjekovima tu, propadaju baš kao što je propala i jedna od najljepših građevina medresa – hamam. Dizdar ističe da je 1993. godina bila pogubna za Počitelj jer je tada donesen zakon o privatizaciji koji se primijenio i na kulturno-povijesne spomenike starog grada Počitelja.

 “Da bi se Počitelju vratio stari sjaj i da bi profunkcionirao kao turistička destinacija u pravom smislu te riječi, potrebno je prije svega raščistiti imovinsko-pravne odnose, što podrazumijeva nacionalizaciju kulturno-povijesnih spomenika”, napominje Dizdar i ističe da je potrebno uraditi reviziju privatizacije jer se, u slučaju građevina u Počitelju koje su u vrijeme nastajanja imale društvenu svrhu (poput kule, tabije, hamama), po njenom mišljenju, radi o “nelegalnim prisvajanjima”.

O procesu privatizacije imovine u Počitelju portal Tačno.net pisao je još prije sedam godina u tekstu Udruženi kriminalni pothvat u Počitelju. Većina objekata od kulturno-povijesnog značaja u Počitelju pripadala je Islamskoj zajednici i fizičkim vlasnicima, a koji su kroz instituciju vakufa dati na upravljanje ovoj vjerskoj organizaciji.

Procesom nacionalizacije upravljanje preuzima državno poduzeće Ugostiteljstvo i Turizam Čapljina (UIT), koje je pored objekata u Počitelju raspolagalo i drugim turističkim objektima poput Hotela Mogorjelo, Gradske kavane, Elita kao i niza drugih nekretnina. U periodu nakon rata nizom svjesno napravljenih pravnih propusta brojni objekti konkretno u Počitelju u stvarnom suvlasništvu fizičkih lica i Islamske zajednice upisani su kao vlasništvo UIT-a.

Nakon upisa imovine u Počitelju na poduzeće Ugostiteljstvo i Turizam započinje i proces privatizacije. Privatizacija je urađena 2001. godine modelom javne ponude dionica, a ukupni kapital u tom trenutku bio je 100% u državnom vlasništvu i iznosio je 1.054.734,00 KM. Kapital kupuje 15 fizičkih osoba, od čega je većinski vlasnik kapitala Hasan Valedar.

Hasan Veledar 2009. godine od UIT-a kupuje 27 nekretnina u Počitelju i 6000 m2 zemljišta te rezervoar za vodosnabdijevanje građana Počitelja za iznos od cca. 300 tisuća konvertibilnih maraka. Sredstva nikad nisu uplaćena na račun UIT-a s obzirom na to da je, kako je ugovorom naglašeno, u pitanju naknada dugova koje je ovo poduzeće imalo prema svom većinskom vlasniku Veledaru.

Nažalost, do danas po pitanju revitalizacije Počitelja kao jedne od najznačajnijih turističkih potencijala Hercegovine nije se uradilo ništa.

Da smo samo malo zapadnije

O potencijalima našeg bogatog kulturnog naslijeđa u kontekstu turizma prošle godine, povodom Međunarodnog dana spomenika i spomeničkih cjelina, govorila je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Istaknuta je važnost pitanja obnove, rekonstrukcije i revitalizacije i njihove centralne uloge u održivom turizmu, kao i činjenica da razvoj kulturnog turizma štiti kulturnu baštinu.

Primjera radi, Italija i njeni povijesni spomenici, muzeji i umjetnička djela privlače milijune posjetitelja, pa turistički sektor čini čak 14% BDP-a zemlje i zapošljava 1,5 milijuna ljudi. Nacionalnim spomenicima u Italiji upravljaju ministarstva za kulturno naslijeđe i aktivnosti u turizmu, regionalne ili lokalne vlasti, ali i privatne organizacije i fondacije posvećene očuvanju kulturne baštine – slično, a opet dijametralno suprotno nego u Bosni i Hercegovini.