KRIK IZ SARAJEVA – Pomozite dijete mi se guši !!!

Sarajlije su danima svjedoci najveće zatrovanosti zraka u povijesti svog grada, indeksi zagađenosti AQI (PM10) rastu i preko 400 i svakodnevno prelaze granične, pa tolerantne, a onda i kritične vrijednosti: svaki dan ponovo i višestruko. Očekuje se da će ovakvo stanje potrajati, moguće i mjesec cio ili pa opet, tek uz poneki kratki prekid za predah. Ljudi se bukvalno guše. Djeca obolijevaju. A politika, ona na vlasti, nema ni riječi o tome, smislene riječi, na to ja mislim. Kao da problem ne postoji. Ne, nisu oni slijepi, vide oni da ima problema ... oko otkupne cijene kamilice, oko veličine tezgi na pijacama, oko nepostojanja dvojezičnih oznaka na javnim klozetima, oko ... ali pravi problem, smrtonosni, od kojeg se umire, njega ne vide. A i kako će kada je smog sve tamom i crnilom okovao. Ni prst se pred okom ne vidi.

Zar kvaliteta zraka, vode i hrane nije prvi prioritet svake politike na vlasti? Pa tek onda ide zdravstvo, školstvo, kultura ... ekonomija. Kada se crni, a otrovni oblaci smoga nadviju, a u BIH je takvih oblaka sve više i više, što drugo može biti važno, važnije. Koji problem? Da to nije možda Sejdić-Finci, da to nije pitanje stranih sudaca u VSTV, pitanje izbora u Stocu i Mostaru, pitanje postizbornih koalicija u vladama kantona? Pa ljudi dragi, ja bih pristao da mi Kim Il Sung ili sami King Kong sjede u sudu i upravljaju kantonom, pod uvjetom da moje dijete udiše čist zrak, onaj jahorinski.

Sva ostala priča, svaka tema kojom se politika aktualna bavi je meni sporedna i nebitna. Meni totalno nebitna sve dok mome djetetu crni otrov koji udiše razara pluća, a i meni. Tako ja vidim. A vi dragi sugrađani?

Uz njihovu pasivnost, TOTALNU PASIVNOST NAŠIH VLASTODRŽACA, vidim da je Sarajevo grad koji je osuđen na smrt, laganu smrt. Crnu smrt, ogavnu, prljavu, smrdljivu i čađavu. Umiraće grad ovako narednih trideset godina, polako dok sasvim ne izumre. Smog će ove godine trajati bar tri mjeseca, iduće godine će biti još gušći i trajat će duže, pa sve tako. Svaku godinu, sve gore. Na kraju ćemo imati vrhunsko zagađenje čak i u srpnju i kolovozu. I kakvu razvojnu perspektivu ima takav grad i država koja takvih gradova na desetinu ima (tu su uz rame Sarajevu još Tuzla, Zenica, Jajce, Lukavac, Bosanski brod, Goražde, Kakanj, Ljubija)? Kakvu budućnost ima grad u crnom mraku i otrovu. NIKAKVU. Svako razuman će samo tražiti načina da pobjegne negdje, zauvijek. U tako zagađen grad niko razborit doći neće. Ni kao turista čak. Dakle, grad će sam sebe pojesti, otrovati, da budem precizan.

I na kraju, ima li izgleda da se što popravi? Uz slijepce na vlasti i smog im pred očima i u nosu, izgledi su nikakvi. Oni ništa ne vide, izgleda ništa ne čitaju. Tà Pariz je protekle godine imao povećanu koncentraciju PM10 od 80ng/m3, pa su hitno reagirali uvodeći obavezu vožnje par-nepar (čime je polovica od ukupnog broja automobila svaki dan tijekom tog tjedna zagađenja ostajala parkirana), a istovremeno omogućio besplatan javni prijevoz svim građanima na svim linijama. I Peking je shvatio visinu rizika po ljudsko zdravlje i tada uveo par-nepar režim prometa. Naši uglednici, kao da za to nikada nisu čuli. Jedino je kantonalna GS izdala apel da građani ne izlaze napolje, da ako mogu ne lože štošta u pećima, i da se javljaju svome ljekaru. Apel ili farsa, pitam se.

Komunisti su prepoznali problemom sedamdesetih i odmah prišli mjerama kako bi ga smanjili, ozbiljno smanjili. Umnožili su broj tramvajskih linija, uveli trolejbuse po prvi puta na naše ulice. A pokrenuli su i milijunski projekt toplifikacije i plinifikacije grada, s ciljem da bi se manje ložilo, posebno na čvrsta goriva. Pred Olimpijadu je sve bilo završeno, polutanti u zraku su smanjeni za više od polovice.

A ovi sadašnji srećkovići, uobraženi supermeni na vlasti, oni su Sarajevo i državu uveli u mračno razdoblje, vratili nas na srednjovjekovne izvore toplinske energije: na drva i ćumur. Ono malo zelenih površina koje su filtrirale otrov iz zraka, pretvorilo se u mjesta za ‘parkiranje tuđinskih trgovačkih centara i hotela', novi oblakoderi se grade zarad privatnih profita, a ne vidi se da su postali betonska barijera cirkulaciji zraka niz korito Miljacke. Sve se radi suprotno zdravom razumu, valjda jer ga i nema.

A nema ni novaca za projekte koji će donijeti čišći zrak u budućnost: solarna energija, energija vjetra, to su projekti koji se nigdje ne spominju jer traže na stotine, ako ne i tisuće milijuna eura - strateške partnere za to niko ne traži, ni u Europi, ni na Bliskom istoku. Rješenje nagomilanog i zrakotrovačkog prometa se ne spominje jer, vele nam, ni to nije lako riješiti bez ogromnih novaca. Sadašnje stanje gradskog javnog prijevoza je lošije nego ikada u povijesti grada. A da bi se tramvajske pruge obnovile, trojelbuska mreža popravila, tramvaji novi nabavili, trolejbusi, električni autobusi .... pa sve to ponudilo besplatno građanima u zamjenu da se odreknu automobila ... za to su opet milijarde potrebne, kojih, navodno nigdje nema. A niko mene ne pita: mene koji sam spreman podržati svaku vlast koja će naći kreditora za mega-projekat ‘zdravi zrak', koja će zadužiti državu na stotine milijuna. Koja će nas zadužiti makar i na 150 godina, dakle i moje pra-pra-unuke, da bi zrak bio čist kako bi moje dijete živjelo. Bez djeteta moga, nema meni ni unučeta, ni praunučeta.

Sve u svemu, ja slušajući vođe, izlaza iz crnog smoga ne vidim, nego suprotno. Vidim i predviđam sve duže periode sa smogom, i to gušćim, otrovnijim. Ili se, pak, varam. Na vama je dragi lideri naroda, ili vi koji lideri hoćete biti, da mi nadu pružite. Ili da mi otvoreno kažete, meni i svima drugima, da kako znamo i umijemo svako za sebe bijeg planira iz otrovom zakovanog grada.

Lijep vam pozdrav sugrađani moji uz parolu staru, sada aktualnu: Bježimo u planine, bježite iz Sarajeva, bježite na vrh Bjelašnice, selite se u najveću zabit samo ako je iznad 800m nadmorske visine. Tako ćete svojoj djeci prijatelji biti, imat ćete našto da se ponosite - nećete se pred njima crveniti niti plakati kada vam na rukama budu ležali razorenih pluća, gušeći se s cjevčicama u nosu, ovisni o dnevnoj dozi kisika.

No, predlažem da prvo bježite vi, lideri naroda koji se u smogu guši. Molim vas bježite što prije. Jer kada vi počnete bježati, nadam se da će i svijet obični shvatiti da mu tako treba činiti. Pokažite im primjerom. Iskoristite priliku da bar jednom budete narodu uzor, da budete sebi i njima vjerodostojni.

Dr. Branislav Mikulić, naučni radnik, istraživač i publicista