Kome će sada Markešić i Kukić držati svijeću?

...okriljem institucionalnoga i ustavnoga mraka nasrtala na samu prirodu države Bosne i Hercegovine, svjedoče o svojim iznevjerenim nadama i propalim snovima. I meni, koji vam se činim čvršćim od ikakve stijene, dođe teško kad to čitam, sve kao da me prolaze neki srsi, kao da me sućut nekako svega obuzima.

Piše: Ivan Šimić, Dnevnik.ba

Poslušajte samo što na jednom mjestu piše Slavo Kukić, i nećete se više čuditi mojim osjećajima: „U takvoj situaciji, pak, na raspolaganju mi ostaje samo žal - da ideja socijalne demokracije - u koju toliko vjerovah, i od koje ne odustajem - nije uspjela. I to, ne zbog ideje nego zbog ljudi koji je zlorabiše. I da je filozofija etnonacionalizma bila toliko jaka da je progutala i one koji u ime ideje socijalne demokracije prethodnih dvadesetak godina nastupaše. Što se, dakle, mene i moje generacije tiče ostaje nam jedino uzdah - zbogom socijaldemokracijo, zbogom snovi pusti. Potpuno drugo pitanje je, dakako, koje će to posljedice za BiH imati. Osobno, nisam optimista. Bože daj da se prevarim."

Usredotočite se prilikom čitanja prethodnoga citata na poruke i ton, nemojte se zamarati s interpunkcijskim pogreškama/pretjerivanjima ili općenito s promašenošću napadne upotrebe arhaičnoga aorista u političkim tekstovima. I recite onda, zar i vama ne dođe milo oko srca, zar i vama ne zatitra suza u oku? Kad nekom „na raspolaganju" ostane samo „žal", kad netko protrati dvadeset godina života na izgleda (njemu samom tako izgleda) propalu stvar, kad nekom njegovi najbolji snovi ostanu „pusti", ljudski je suosjećati s njim. Sve ono u što je vjerovao, sve te uzvišene ideje, svi ti planovi i „platforme" za koje se, eto, onomad htio i žrtvovati predano nastojeći postati državni premijer, sve je to preko noći otišlo u vjetar.

Umjesto da se rugate njegovim političkim zabludama, koliko god vam se činilo da su trajale predugo (dvadeset godina koje sam spominje plus vjerojatno još dvadesetak koje ovdje prešućuje), radije u ovim teškim trenutcima razočaranja za njega i njegove istomišljenike pronađite riječi ohrabrenja i utjehe. Uzdah defetizma i očaja („Zbogom socijaldemokracijo") kojega Kukić izgovara u svoje i u ime cijele generacije, ne sluti na dobro, kao da je kraj svijeta i vijeka. Nemojmo brzopleto i zločasto misliti da onaj Bog što ga Kukić zaziva na kraju citata („Bože daj da se prevarim") fungira kao puka stilska figura, nije uopće isključeno da je to iskreni vapaj, svojevrsno posljednje utočište.

Ako se niste umorili od empatije, evo vam još dirljivijega ulomka iz priopćenja za javnost sarajevskoga Hrvatskog narodnog vijeća BiH (HNV BiH), a povodom SDP-ova raskidanja jedne (idealne i poželjne) i sklapanja druge koalicije (loše i štetne): „Međutim", cvile HNV-ovci, „iznenađuje nas sada posebno stranka SDP koja je bila znak nade za izgradnju BiH kao demokratske, pravne, pravedne i sekularne države na putu u euroatlansku integraciju i u Evropsku uniju. HNV BiH je bio dao svoju podršku izbornoj platformi SDP i koaliciji koja se formirala na toj platformi, u tom ostaje dosljedno u svom političkom djelovanju i očekuje jasnije objašnjenje promjene te političke platforme. To je, po našem mišljenju, potrebno ne samo zbog izlaza iz sadašnje političke blokade nego i radi vjerodostojnosti socijaldemokratske ideje i politike u budućnosti BiH. Zato sadašnje promjene želimo ozbiljno i kritički pratiti i u njima aktivno sudjelovati kao što smo to i do sada slobodno i odgovorno činili. U tom smislu ćemo djelovati kako i koliko smo sposobni kao udruga civilnog društva. HNV BiH, dakle, podržava napredak u promjenama, ali zasnovan na moralnim kriterijima općeg dobra, te poštivanju Ustava i Zakona BiH."

Potpisao je ovo notorni fra Luka Markešić, tko bi drugi. Ne susprežite suze, dajte si oduška, ovaj fratar i njegovi kompanjoni iz toga HNV-a zaslužuju da budemo uz njih kada im je najteže, sad kad im je svijeća dogorjela do prstiju. I njima je SDP prije iznenađujućega zaokreta bio „znak nade", predvodnik u izgradnji „pravne i pravedne" države. I njima je djelovanje stranaka platformaške koalicije (SDP, SDA, HSP i NSRZB) do neki dan bilo „zasnovano na moralnim kriterijima općega dobra". Luka Markešić, taj nesuđeni bosanski Gutiérrez, užasno je zabrinut „radi vjerodostojnosti socijaldemokratske ideje i politike" također, te gotovo ultimativno od SDP-a „očekuje jasnije objašnjenje promjene". Nakupilo se čovjeku valjda, treba ga razumjeti.

Premda proizašli iz sasvim različitih okruženja, i regionalno i svjetonazorski, ova dvojica danas nepovratno razočaranih socijaldemokrata dijelila su izgleda sličnu viziju Bosne i Hercegovine. Njihove naivne ekstrapolacije u našu zajedničku budućnosti (oslobođenu „etnonacionalista" svih vrsta) previdjele su znakove važnih procesa kod bošnjačke političke i intelektualne elite (čast iznimkama), uključujući i SDP, koji su ogromnoj većini Hrvata u ovoj zemlji neprihvatljivi. Ove procese su neki predvidjeli i uočili davno, neki tek jučer, a Kukić i Markešić ih ne uočavaju ni danas. Oni su SDP-om razočarani zato što je (zacijelo privremeno) odustao od političke platforme koja je izraz upravo navedenih procesa. Premda ih njihova naivnost ne opravdava, meni ih je ipak žao na neki teško objašnjiv način.