KAZNA ILI IZBOR Bio je kapetan prekooceanskih brodova, govori pet jezika, a danas u Trebinju skuplja željezo

Životna priča trebinjskog beskućnika, a bivšeg kapetana prekooceanskih brodova ravna je memoarima velikih svjetskih putnika i avanturista kroz povijesti. Netko će reći da se kažnjava, netko da je sudbina, ali kako je god doživljavali, to je životna priča Pante Maličića, po godinama sedamdesetogodišnjak, a po duši vječiti mladić.

Priča počinje prije sedamdeset godina, točnije 07. kolovoza 1950. godine u Gornjem Rakovcu kod Maglaja.

Život ga je prvo odveo u Poreč, gdje je završio srednju pomorsku školu, zatim odlazi u Barcelonu gdje završava Pomorski fakultet.

Osamdesetih godina se ukrcao na brod i plovio nešto manje od 20 godina, kada je na njegovom brodu zaplijenjena velika količina droge.

„Nisam ja to kupovao, nisam prodavao, nisam dilao, ali sam vozio za druge. Ja sam uzimao novac. Uhitili su me u španjolskim vodama, između Valencije i Ibize“, počinje Panto svoju priču za hercegovina.info i nastavlja: “Tu su nas sve uhitili i odveli u luku. Rekao sam da je to moja droga, za osobnu upotrebu“.

Šaleći se na svoj račun kaže i da nije prijavio nikoga od mornara i da je sve, ioako su ostali znali, preuzeo na sebe.

Tu počinje njegov financijski i poslovni pad. Kasnije će se ispostaviti i životni. Dobio je šest godina zatvora, a odležao tri. Kada je završio sa robijom, pošto nije mogao isplatiti ogromna dugovanja, sve mu je oduzeto. Iako je u jednom trenutku na svakoj svjetskoj adresi mogao imati dom, već u sljedećem, Panto se praznih džepova vraća u Bosnu i Hercegovinu.

Prvo je otišao u Sarajevo, pokušavajući da skupi svoj život i krene opet ispočetka. Nije uspio.

„Bio je studenti kada sam stigao u Sarajevo. Bio sam u kratkim majicama, jer mi torbe još uvijek nisu stigle, a sarajevska zima je već bila na vratima. Imao sam nešto para u džepu i odem u kafanu. Do kada je radila, ne znam. Nisam bio navikao na onu šljivovicu, pa sam se onako pijan vukao po ulici. Spavao sam na nekom zidiću i moglo se spavati dok me je alkohol držao. Čim je alkohol popustio, bilo je užasno hladno. Čekao sam zoru da uđem u tramvaj, da se grijem", prisjeća se Panto prvih povratničkih dana.

Potom odlazi u Maglaj, gdje su mu dali jednokratnu pomoć i osobnu iskaznicu te poslije odlazi u Poreč odakle također odlazi zato što nije imao državljanstvo ni dokumente. Život ga vodi u Neum, gdje Panto provodi dvije godine, zatim u Crnu Goru.

U Trebinje dolazi 2007.godine i ostaje do dana danas. Lokalci ga poznaju i prihvaćaju. Osnovni i jedini izvor prihoda mu je skupljanje željeza, dan za danom.

Od rane zore, Panto kreće skupljati željezo. Bakar, stare televizore, perilice za rublje, sve što može iskoristi. Ima dana kada ne može ništa zaraditi. Za razliku od svoje prošlosti, sada se mora zadovoljiti s mnogo manje novca, naspram onoga što je nekada imao, skoro pa ništa.

Kada je tek došao u Trebinje, mogao je dosta zaraditi. Kaže da više nema željeza, a i da su cijene pale. Zarada od preko 20 KM za ovog bivšeg bogataša je nedostižna. Danas je to tek od 8 do 10 KM dnevno.

“U početku je bilo dosta dobro. Stare stvari nisam ni trebao skupljati, ja sam samo dolazio, tovario i  vozio na otpad. Moglo se zaraditi i po 150 KM", sjetno se Panto prisjeća.

U tim nekim godinama, Panto kaže i da se propio, pa da je većina njegove zarade odlazila na alkohol. Kaže da je mogao, onako pijan, leći i zaspati bilo gdje.

Da je po mnogo čemu zanimljiv i drugačiji govori i to da govori pet svjetskih jezika. Ulični poliglota. Ali to mu mnogo ne pomaže pri skupljanju željeza. To samo može izazvati tiho divljenje svih koji ga poznaju.  

Zanima ga metafizika. Nije svojstveno da jedan beskućnik zna nešto o tome, ali on se, svejedno, ionako, po mnogo čemu razlikuje. Voli čitati pa se na taj način trudi, kaže, da ne zahrđa.

Panto nije sam na svijetu. Iz šest brakova ima dvije kćerke i sina. Jedna kćerka živi u Španjolskoj, a druga kćerka i sin u Australiji. Panto kaže da mu pomažu, pa se i na osnovu toga može zaključiti da je beskućništvo ipak samo izbor.

„Pošalje mi često novac, kada god tražim. Ova kćerka me zove da dođem kod nje u Australiju, ali ne želim se namećati“, kaže to prihvaćajući da je on već  trinaest godina dio ovog grada. Ljudi ga poznaju. Djeca pozdravljaju.

I to malo što ima, on će podijeliti s drugima. Bilo s prijateljima ili mačkama i psima koji u njemu vide jedinog hranitelja i zaštitnika.

„Kupim im konzervu ili salamu i odmah idu za mnom", prijateljski je nastrojen.

Neobično za čovjeka koji je imao sve, pa sve to izgubio, Panto ne skida osmijeh sa lica. Ima nečeg optimističnog u njegovom pogledu. Nostalgiju za morem ne krije, ali je i sam svjestan da su i godine već uzele svoj danak. Sve što mu je ostalo su uspomene i to na buran život bogatog pomorca. Za prošlošću ne žali, kaže da nije uradio ništa za što bi se trebao kajati.

“Nisam nikoga ubio, nisam nikoga otrovao. Nema kajanja. Sve što sam imao sam stekao svojim radom. Bilo je tu i droge. Mada nisam ja sve to mogao kupiti od svoje plaće. Iako je moja plaća bila preko 9000 dolara. Danas moja profesija ima mnogo bolja primanja", navodi za hercegovina.info.

Panto je godinama živio u ruševinama stare zgrade, bez vode i struje i minimalnih uvjeta za život. Sada je dobio kamp-kućicu i to samo na korištenje, pošto njegov bivši dom treba postati dio modernog urbanističkog plana.

Ostaje pitanje želi li Panto ovaj način života. Da se može izvući iz ovoga, vjerovatno može, a da li želi, o tome ne želi pričati. Možda plaća skupi životni ceh.

Nas je ipak oduševilo što smo možda očekivali prostaka, a upoznali pametnog, svjesnog i obrazovanog čovjeka koji, reći ćemo, igra neku zanimljivu igru sa životom.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.