KATA MARKOVIĆ Obišla pola Europe promovirajući tradicionalne ručne radove Usorskog kraja

Foto: Melika Balic, Anadolu Agency

Sedamdesetjednogodišnja Kata Marković, sinonim usorskog kraja, prepoznatljiva je upravo po onome što je dijelom Bosne i Hercegovine, tradicionalna nošnja, vez, tkanje. Sve je počelo 1975. godine kada je postala članicom KUD-a 'Izvor' Usora. Tu je zavoljela tradiciju, starine, ručni rad.

'Međutim, mogu reći da se ovim poslom bavim od 1996. godine. Kada je rat stao, shvatila sam da moj KUD 'Izvor' nema nošnji. Često smo morali prekrojiti staro'', priča Kata Marković. Pokojna majka joj je ostavila mnogo znanja. Dosta je od nje naučila, kaže, ali je voljela pričati i sa starijim ženama o starini.

Opisuje sebe jako radoznalom osobom, tako da je često, kada bi srela neku staru ženu, pitala je sve što je, ustvari, zanima, kako se nešto radi, kada je počelo to da se radi. Tek dvije godine nakon što je počela s ručnim radovima, otišla je i van Bosne i Hercegovine. I predstavila ih širom Europe.

''Mogu vam reći da od 1998. godine predstavljam Bosnu i Hercegovinu u radu, i tako sam obišla pola Europe'', ponosno ističe.

Zna više od 23 predmeta uraditi. Ideje za nešto novo su svakodnevne.

''Često kad se budim razmišljam što da uradim, nešto novo, znači ono što nije starina. A za starinu sam slušala stare i sa starih slika sam puno skidala mustre“, kaže Kata Marković.

Pravi nošnju, veze vez, kera, ima nakit koji radi s bopcima, zna vesti vez po nošnji, ali i po bopcima.

Orah znak za udaju

''U Dubravi kada sam bila, u muzeju, bilo nas je iz sedam država. I od sedam država, rekli su mi da će me kad Bosna i Hercegovina uđe u Europu, proglasiti prvakom svijeta. Svi su donijeli po jedan predmet, a u mene nema što nema'', naglašava ona. Radi još ploske za svadbe, starinske i nove ogrlice, ogledalca. Posebni su joj tzv. orasi.

''Orah je kod nas, u Usori, bio najstariji znak za udaju. Kada je cura ašikovala s momkom, ona je ovako držala orah u ruci. I onda kada ona da momku orah, momak njoj da jabuku. Sutradan on da orah svojoj majci da ona zna da joj se sin ženi, a da njegova cura zna da radi. One se prije nisu zvale djevojke nego cure. Tako da je to bio znak za udaju'', objašnjava ona, ističući kako danas ovaj običaj ne živi u usorskom kraju.

''Sada, recimo, kitimo bor koji sam promovirala u Buškom blatu (Tomislavgrad). Tamo sam ga okitila i ostat će kao sjećanje na nešto naše, usorsko. Inače, orah je pod zaštitom UNESCO-a. Ima i u drugim mjestima oraha, viđala sam djevojke u kulturno-umjetničkim društvima koje su ih nosile oko vrata.

Njihove cure nisu bile vrsne kao naše, naše su vezle i radile s bopkom, a njihove nose oko vrata, izbušene samo. Bilo im je to simpatično kako da mi radimo, a one nisu to radile'', priča Kata.

Također, ističe da sve voli raditi, ali se orah izdvaja. Malen je, pa ga brzo završim, kroz smijeh govori. Prvo što je svojim dvjema rukama uradila je narodna nošnja usorskog kraja.

''Ta je nošnja tkana, prije je bila od lana, od kudelje, prije je sve bio lan, a kudelja se morala nakiseliti, pa se onda stupom istupiti, a potom se i prelo. A onda se tek navijalo za tkanje. Danas mi to ne radimo, imamo pamuk i s njim radimo. Uzmem košulju za ženu i na nju ide 10 metara veza. I to sašijem, potom vez vezem, pa kere, pa bopke. Ne može se uraditi za dva mjeseca'', pojašnjava ona.

Ženska tradicionalna nošnja se sastoji od pregače i tkanice, a muška od tkanice, torbaka i prslučeta. Naglašava kako sve šije rukama, mašina joj nije potrebna. Nošnje je izlagala u Francuskoj, Njemačkoj, u Austriji bezbroj puta, u Italiji, Sloveniji, u Mađarskoj, Češkoj, Srbiji i Hrvatskoj. Priznanja i nagrada ne zna ni koliko je dobila za svoj rad.

''Prvo bih izdvojila nagradu koju sam dobila u Parizu 2006. godine, također sam dobila nagradu od Općine Usora, iz Tešnja imam dvije-tri nagrade, iz Sarajeva nekoliko nagrada, ma ne znam više ni što imam'', radosno ističe.

Djeca i unuci, kaže, nisu nastavili njen put, ali je mnogo podržavaju. Kuća je okićena, njeni radovi su dijelom doma, a u svemu joj mnogo pomaže snaha.

Ručni radovi cjenjeniji u inozemstvu 

'Kada umrem, neka djeca uzmu što hoće, a neka ostalo ostave mome KUD-u 'Izvor', 44 godina nije malo, a toliko sam s njima'', kaže ona. Ručni radovi su cjenjeniji u inozemstvu negoli ovdje, u Bosni i Hercegovini.

''U BiH su najjeftiniji, ne cijene se. Vani se mnogo više cijene. Mi imamo svoja bogatstva, ali ih ne znamo cijeniti. I nismo zadovoljni onim što imamo'', dodaje Kata Marković.

Nada se da zub vremena neće uništiti ovu tradiciju. Optimizam joj daju i žene koje žele da uče. ''Ima mlađih žena od mene koje rade, i to jako lijepo i dobro, a tko god želi i kad god želi, može do mene doći, ja ću pokazati svakome. Imam želju da kad umrem, nekome ostavim svoje znanje'', kaže ona, dodajući kako se nošnje najviše prodaju u proljeće i za vrijeme Božića. Voli poklanjati, kaže da se gdje god da je otišla, nije vratila, a da barem vezeni orah nije nekome poklonila.

Život joj nije bio lak, ali je zdravstveni problemi nisu spriječili da nastavi s radom. ''Imala sam 13 moždanih udara. Ruku, nogu i glas sam izgubila, ali se sve vratilo uz Božju pomoć. Ako radim, pjevam i radim, i ne razmišljam da me nešto boli.

Ovo je moj život i rad'', zaključuje ona, gledajući u svoje radove. Ponosno. I ponosno ističe kako predstavlja, ne samo svoj kraj, Usoru, nego cijelu Bosnu i Hercegovinu. I to je drži u životu.