Jebeš zemlju kojoj je Sarajevo simbol zajedničkog života

...jeste, a što nije Cerić lobirao glede bošnjačke države kod rabina njujorške sinagoge Arthura Schneinera.

Piše: Josip Vričko-Oslobođenje

Iako uopće ne treba dvojiti u iskrenost turskog premijera Redžepa Taipa Erdoana, koji je u Sarajevu, u dirljivom govoru, pozvao ovdašnju braću (?!) da se ne dijele, bojim se, što bi kazala braća Srbi, da je dockan. Brat je Redžep, naime, imao tu sreću da nije uveličao Svjetsku konferenciju za mir koja je prošlog tjedna održana u gradu u koji on, inače, tako rado dolazi.

Jer, da ga je put nanio samo koji dan ranije, čuo bi, baš kao ono nekad Andrić, kako ovdje ni zvona što označuju sate, ne biju u isto vrijeme. Uz opasku - kojom, jasno, ne bih zamarao visokoga gosta iz prijateljske Turske - kako nije daleko dan kada se zvona, ona, dakako, sa crkvenih zvonika, više uopće neće čuti u balkanskom Jeruzalemu.

Žestoka razmjena mišljenja vladike zahumsko-hercegovačkog i primorskog Grigorija i (odlazećeg) poglavara Islamske zajednice u BiH reisa Mustafe Cerića ne sugerira pitanje: komu zvona zvone, nego naprosto tjera na zaključak kako je ovdje zajedničkom životu odzvonilo. U konkretnom srazu dvojice pastira temelj sukoba je u tomu što je reis i dalje duboko zagledan u prošlost, pa, primjerice, i dalje inzistira na isprikama - koje su na ex jugoslavenskom prostoru toliko devalvirane da, zapravo, više nemaju nikakva smisla.

Usto, Cerić, djelomice uspavan na poziciji bošnjačke moralne superiornosti, zaboravlja kako je suočen sa Grigorijem, koji je baš zimus u dubrovačkoj katedrali zatražio oprost Grada (i ljudi, naročito!). Zaboravio je, također, kako je ušao u prepirku s vladikom koji je usred Trebinja ljutog kazao kako se mora obnoviti Begova kuća, spomenik islamske arhitekture, ali i potvrda da su u Trebinju do '92. živjeli muslimani, te, tim povodom, gotovo zagalamio: "Što su Srbi srušili, Srbi moraju i podići!"

Nije se, pak, moglo čuti reis efendiju kada je nedavno onaj veselnik - ona, kazao bi Alija Izetbegović, naša budala - na skupu u sarajevskoj starogradskoj općini prisegnuo kako će minirati spomenik Svetom Ocu čim ga postave pred sarajevsku Katedralu. Slijedom čega, i te, dakle, prijetnje i, još i više, reisove šutnje bi se moglo zaključiti kako bi Sarajevo danas-sutra moglo biti ono što je Trebinje bilo jučer.

Ima li većeg povoda od toga da Cerić, na kraju svoga gotovo dvadesetogodišnjeg mandata, razmisli tko je sve utjecao na to da se Bošnjaci, osobito ovi sarajevski, detroniziraju s pozicije moralne superiornosti na koju su ih kooptirale tragične ratne okolnosti i držanje u njima. U takvom (sarajevskom ponajprije) ozračju ciničnim se doima reisovo obraćanje kardinalu i vladiki: "Dobro nam došli!" - i to usred najžešće polemike o tomu što jeste, a što nije Cerić lobirao glede bosanske države kod rabina njujorške sinagoge Arthura Schneinera.

Poziv, dakle, Vinku Puljiću iz Priječana kod Banje Luke i Mladenu Đuriću iz Planinica nadomak Varešu?! Ma, gdje je to kardinal išao, pa da ga sad reis doziva. Nigdje - ni u ratu, a ni u miru, kada su ga kanili deložirati iz rezidencije. Što Cerića nije uopće ganulo. Ali je, uz ino, motiviralo Puljića da podsjeti sarajevski skup, a reisa poglavito kako svi ovdje nosimo iskustva jednakosti iz bivšeg sustava, gdje je po zakonu bilo jasno da smo svi jednaki, a u praksi je bilo jasno koji su jednakiji.

Slušaj kardinala, čitaj Orwela!Pa makar i kasno bilo. No, ma koliko golem bio cinizam Puljićeva i Grigorijeva sarajevskog domaćina, još ciničnije zvoni, također, prošlotjedna reakcija SDP-a na Dodikovo sarajevsko predizborno atestiranje Srba. U kojemu, jasno, Svetozar Pudarić i Mirko Pejanović nisu dobro prošli. Iz (doista) slabe posjećenosti SNSD-ovu skupu u Holiday Innu, SDP izvlači zaključak kako u multietničkom Sarajevu sarajevski Srbi preferiraju neke druge političke opcije, koje ih ne čine ni manjinom ni manjim Srbima.

Nije, međutim, riječ o političkom izboru, nego naprosto o činjenici da u Sarajevu - izuzmemo li ono istočno - Srba (primjerice, 55 pravoslavne djece uči vjeronauk...) gotovo i nema. O čemu bi, valjda SDP, ta posljednja crta obrane multietničnosti, morao voditi računa!

A da je digao ruke od toga, svakim danom je sve jasnije, ćorava posla, najbolje svjedoči slučaj Pudarić; taj je, naime, dugogodišnji visoki esdepeovski dužnosnik prošle godine odlučio komemorirati žrtve, uglavnom srpske, koje su skončale u zloglasnim Kazanima, toj nikada dokraja ispričanoj sarajevskoj ratnoj priči.

Pa, iako je nekoliko dana najavljivao ovaj svoj pohod, ne nađe suputnika ni u Partiji - bastionu multietničnosti, ni u Sarajevu - balkanskom Jeruzalemu. I tako su se na kraju do Kazana uspeli jedan Srbin i jedan buket.

U Srbinovoj ruci. Ljiljana, doduše! I što još reći na kraju, doli sjetiti se reisa, te, želeći mu dugu mirovinu i svaki berićet, citirati najvažniji dio njegove sarajevske besjede: "Dobro došli"! Dragi gosti... dodao bih. Skrušeno.