FOTO  Ja znam jedan dolap. Crn, glomazan, truo... Njegovu sam škripu kao dijete čuo...

„Ja znam jedan dolap.

Crn, glomazan, truo, stoji kao spomen iz prastarih dana.

Njegovu sam škripu kao dijete čuo,

stara gruba sprava, davno mi je znana.“

Milan Rakić

Na šetalištu prema Arslanagića mostu i na drugim mjestima na obalama Trebišnjice, već više od stotinu godina “poziraju“ dolapi. Tako su se lijepo ukalupili u tijek rijeke i njezino okruženje, da više nitko ne postavlja pitanje otkud tu i čemu služe.

A tu su napravljeni po ideji koja je preuzeta s Bliskog Istoka.

Simo Radić, muzejski pedagog u Muzeju Hercegovina u Trebinju, kaže da su prvi dolapi napravljeni davne 1858. godine i da je za njih zaslužan Mujaga Hadžihasanović.

„Dolapi ili kako mi ovdje kažemo, kola, su ustvari sprave za navodnjavanje koje je u Trebinju prvi predložio Mujaga Hadžihasanović. Primijetio ih je kada je išao na hadžiluk i u povratku je smatrao da bi oni bili potrebni i na obali Trebišnjice. Tako je ovdje napravljen prvi dolap“, kaže Radić za Hercegovina.info.

Na temelju legendi i jeste nastala priča o prvom dolapu. Legenda kaže da je Mujaga vidio sprave na rijeci Nil koje imaju za zadatak navodnjavati zemlju u inače pustinjskom dijelu i pretvaraju taj dio u oaze i rajske vrtove. Napravio je plan i maketu kako treba izgledati i s tom idejom se vratio kući. U roku par godina, na Trebišnjici je bilo oko četrdeset dolapa.

Prvi trebinjski dolap, napravljen je u Pridvorcima, naselju koje danas obiluje plodnom zemljom, simbolično nazvan Hadžihasanovića dolap. Svaki sljedeći je nazvan po obitelji koja ga je pravila. Iako zvuči kao da je privatni, nije, koristi dolapa mogli su koristiti svi Trebinjci.

„Mnogi putopisci koji su prolazili ovuda su spominjali ova kola. Kažu da je Evlija Čelebi, putopisac iz Turske, zabilježio da je na rijeci vidio stotine dolapa. Međutim, to nije točno. Moglo ih je biti šezdesetak, ali na stotine nije nikada. I što je zanimljivo, svaki dolap ima svoj naziv, pa je zato i prepoznatljiv. Npr. Maltezovo kolo, Dučića kolo itd.“

Ono što je predstavljalo problem jesu materijali koji se koriste. Drvo u neprekidnom dodiru s vodom trune, pa se prvobitna ideja da se prave od jelovine nije dobro pokazala. Zatim se prešlo na drvo munike, jedne vrste bora, koji imaju puno duži životni vijek, bogata su smolom i otporna su na vlagu.

A proces izrade nije ni težak ni dugotrajan. Jedan dobar majstor je za 10-15 dana mogao napraviti dolap, ali je ovo vremenom postao posao koji je ujedinio obitelji, pa bi se ljudi odazivali i pomagali jedni drugima. Zanimljivo je da su pravljeni samo na osnovu starih fotografija i narodnih predanja, bez točnih mjera ili plana. To je izazov za sve neimare, koji su ovi majstori uspješno savladali.

„Poznati majstori koji su izrađivali dolape su Nazif i Džafer Arslanagić, onda Pero Vučurević i majstori iz obitelji Kruševac.“

Najmlađi dolap na rijeci i dokaz da ova ideja živi i danas, jesu dva dolapa koja su 2014. godine napravili Anđelko Bokonjić i Dražen Anđušić. Ponosni na svoj rad i sretni što su na prepoznatljiv način ukrasili svoj grad.

Danas su većina starih drvenih kola, zamijenjena metalnim, iz praktičnih razloga i predstavljaju atrakciju za ovaj kraj. Kako Radić kaže, poznato mu je da dolapa ima još samo na rijeci Buni pored Mostara, koja također s Trebišnjicom može svjedočiti o nekim starim vremenima i majstorskih sposobnosti ljudi iz ovog kraja.