Ivo Lučić: Može li se izbjeći sukob s Bošnjacima-muslimanima u skoroj budućnosti?

To su izgovarali i tvrdili čak i sveučilišni profesori, koji su se predstavljali kao dobri poznavatelji Bosne i Hercegovine, kao stručnjaci za to područje.

Piše: dr.sc.Ivo Lučić

Kada postavljenu tezu prevedemo na jezik dnevne politike onda dobijemo sljedeću sliku: tobože, BiH je bila jedno skladno društvo i jedna funkcionalna država, a onda su se Franjo Tuđman i Slobodan Milošević sastali u Karađorđevu i dogovorili njezinu podjelu. Nevjerojatno je kako je jedna ovakva krajnje pojednostavljena i krajnje besmislena priča postala gotovo opće mjesto u govoru o BiH. Unatoč odsustvu bilo kakvog argumenta, unatoč odsustvu najobičnije logike i zdravog razuma. A to je postala upravo zbog dnevno-političke upotrebe. Zbog potrebe dijela političara u RH, a naravno i u Srbiji i BiH (i vani), da politički diskreditiraju i kriminaliziraju Franju Tuđmana i tadašnje hrvatsko političko vodstvo.

BiH nikada nije funkcionirala kao jedinstvena država, niti je ikada bila jedna kultura. Najprije, kako i ime kaže, radi se o Bosni i o Hercegovini, teritorijalno-političkim entitetima koji imaju svoje posebnosti što se ne mogu tek tako olako prebrisati. Neću govoriti o osmanskim miletima i odvojenim društvima u tom vremenu, ali ću se kratko osvrnuti na modernu povijest BiH, a to onda svakako uključuje i povijest podjela BiH. Iznijeti ću samo nekoliko, po mom mišljenju, važnih događaja iz prošlosti BiH, koji nam mogu pomoći u razumijevanju same ideje BiH, odnosno njezine upotrebe u različitim vremenima i različitim nacionalnim i državnim konceptima.

Suočen sa snagom nacionalnih ideja, pred kraj Osmanskog Carstva, točnije 1868. godine Midhat-paša je proglasio Osmansku naciju i po prvi put na prostoru jugoistočne Europe dekretom pokušao nametnuti sintetičku naciju. Znademo da projekt nije uspio, čak ni u Turskoj.

Osmanska diplomacija, suočena s nepovoljnim razvojem događaja uoči Berlinskog kongresa ponudila je europskim silama da Austro-Ugarska okupira Hercegovinu, a njoj ostavi Bosnu, što je austro-ugarski ministar vanjskih poslova Gullay Andrassy odbacio i ocijenio potpuno neprihvatljivim.

Nedugo nakon što je Austro-Ugarska Monarhija zauzela obje pokrajine, i njezine su vlasti pokušale malo eksperimentirati s nacionalnim identitetima. U tome se posebno istakao Benjamin Kállay koji je (od 1882.) započeo široku akciju stvaranja „bošnjačke" nacije. Kállay je htio spriječiti nacionalizaciju b-h muslimana u srpskom ili hrvatskom pravcu, te „potisnuti tursku državnu ideju i njihovu emotivnu povezanost s ranijim osmanskim tradicijama".

Državna politika Monarhije smatrala je BiH tek prvom fazom prodora na istok, pa je njezin poseban interes bio zadobiti „simpatije muslimanskog stanovništva". Djelom zbog stabilnosti uprave, a dijelom zbog propagandnog efekta na ostalo muslimansko stanovništvo na Balkanu i dalje na istoku.

A-U vlast je posebno veliku opasnost po svoje interese smatrala političku suradnju Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini. Naime, njima je BiH zbog svog geografskog položaja i strukture stanovništva trebala poslužiti kao „klin između Srbije i Hrvatske koji će u buduće zapriječiti bilo kakav oblik jugoslavenskog sjedinjenja". Kako se taj klin pokazao nedovoljno čvrstim i nepouzdanim te kako se Austrija i Ugarska nisu mogle složiti oko uprave nad njim, austrijski general i guverner BiH Oskar Potiorek, predložio je u jesen 1914. da se BiH podijele između Austrije i Mađarske.

Ni od toga nije bilo ništa! Ispunilo se proročanstvo biskupa Juraja Strossmayera, koji je još prigodom zauzeća BiH tvrdio da će Monarhija doživjeti istu sudbinu kao i Osmansko carstvo, te će propasti i nestati s historijske scene. I to najviše, pisao je Strossmayer, „zbog samoljublja i ambicija dviju dominantnih nacija, koje su izazvale animozitet kod slavenskih naroda čiji su zahtjevi i interesi potpuno ignorirani". Ne mogu ne primijetiti sličnost tadašnje situacije u A-U s današnjom situacijom u BiH, gdje opet „dvije dominantne i samoljubive nacije ignoriraju zahtjeve i interese treće.

Tijekom Prvoga svjetskog rata, postupno se realizira jugoslavenska ideja. Skupina političara u inozemstvu organizira Jugoslavenski odbor. Stanovništvo Bosne i Hercegovine, zapravo Srbe iz BiH, u Jugoslavenskom odboru predstavljala su trojica srpskih političara Stojanović, Kovačević i Srškić). Zanimljivo je vidjeti razloge njihovog uključivanja u Jugoslavenski odbor. O tome Nikola Stojanović (poznat po tekstu Srbi i Hrvati i onoj čuvenoj rečenici - Do istrage vaše ili naše) piše:

„Mi Srbi Bosanci i Hercegovci (jedini Srbi u početku, članovi Jugoslovenskog Odbora, osim G. grof. Pupina, koji nije dolazio iz Amerike), kao i svi ostali naši saplemenici zaneseni opštim patrijotskim poletom, bili smo bezuslovne pristalice jugoslovenskog pokreta, a imali smo i jedan specijalan razlog da to budemo: Bosna i Hercegovina su geografski centrum projektovane Jugoslavije, pa mi nismo mogli dozvoliti da bosanski problem bude odvojeno srpski ili hrvatski, da se eventualno Bosna cepa, i da se tim stvore preduslovi za neku samostalnu hrvatsku državu koja bi prirodno bila neprijateljica srpske države."

Dakle, jedinstvo Bosne i Hercegovine onemogućiti će stvaranje bilo kakve hrvatske države, a Bosna i Hercegovina će bit centar „projektovane Jugoslavije" i garancije njezine stabilnosti. U svim parlamentima za vrijeme A-U ili Jugoslavije, u BiH su birani predstavnici nacionalnih stranaka, odnosno glasači su birali predstavnike svojih nacija, pokazujući što smatraju glavnim društvenim problemom. Nakon izbora i zabrana, Obznane i atentata, u kolovozu 1939. godine postignut je sporazum hrvatskog i srpskog političkog vodstva i uspostavljena je Banovina Hrvatska. Ali, opet prekasno, nakon manje od dvije godine Drugi svjetski rat ju je poništio.

Tijekom rata obnovljena je Bosna i Hercegovina - kakva je bila za A-U uprave. Komunistička partija Jugoslavije, odnosno vijećnici ZAVNOBiH-a na njegovom prvom zasjedanju, održanom 25. studenog 1943., u Mrkonjić Gradu, definirali su Bosnu i Hercegovinu i odnose u njoj Rezolucijom, u kojoj piše:

„Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino političko predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska nego i srpska i muslimanska i hrvatska bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi Bosne i Hercegovine učestvovaće ravnopravno sa ostalim našim narodima u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije."

Komunisti su definirali BiH kao zajednicu tri potpuno jednaka i ravnopravna naroda. Naravno, život se razlikuje od svečanih rezolucija pa su stvari kasnije izgledale potpuno drukčije. U komunističkoj BiH (od 1945.-1990.) Hrvati su bili trećerazredni narod. Svaki pokušaj iskazivanja političkog hrvatstva bio je sprječavan i okrutno kažnjavan. Nakon pada komunističkih režima u istočnoj Europi, došlo je do promjena i u bivšoj SFRJ. Unatoč otporima komunističke vlasti i u BiH je otvoren prostor za višestranačje. Osvrnuti ću se samo na najvažnije političke stranke u BiH i njihove glavne poruke, odnosno političke zahtjeve.

Čelnik tada vladajućeg Saveza komunista BiH (SDP) Nijaz Duraković izjavio je da „normalan čovjek danas jedino može biti komunist!" i upozorio da „nekome smeta" što je na njihovim skupovima „sve puno jugoslavenskih zastava i partijskih barjaka".

Vođa SDA Alija Izetbegović ponovio je riječi sa skupa iz Velike Kladuše da će Muslimani „braniti oružjem Bosnu", te da je izbor sveden na dvije mogućnosti: „građanska republika ili građanski rat".

Radovan Karadžić predstavio je SDS kao socijaldemokratsku stranku i rekao da ga je na njezino čelo izbacila rečenica: „Srbi, uprkos svim progonima, pokoljima, pritiscima i stradanjima, još uvijek postojite i smijete da budete Srbi."

Stjepan Kljuić iznio je niz podataka o neravnopravnoj poziciji Hrvata u BiH ustvrdivši da su „Hrvati dosta odležali" i istaknuo „pravo Hrvata da sami biraju svoje predstavnike." (Na žalost, možemo konstatirati da Hrvati još uvijek leže po zatvorima kao politički zatvorenici - tu svakako mislim i na generala Slobodana Praljka - ali i da Hrvatima u BiH drugi biraju njihove političke predstavnike").

Prvi slobodni izbori u Bosni i Hercegovini održani su 18. studenoga 1990. Koalicija nacionalnih stranaka uvjerljivo je pobijedila osvojivši svih sedam mjesta za članove Predsjedništva i 84% mandata u Skupštini BiH. Hrvati U BiH su možda po prvi put bili zadovoljni i imali osjećaj ravnopravnosti. Ali, BiH je bila u Jugoslaviji, a Jugoslavija se raspadala. U tom kontekstu raspada Jugoslavije mora se sagledavati problematika odnosa u BiH. Isto kao što se i njezino stvaranje mora sagledavati u kontekstu obnove Jugoslavije 1943. godine.

Srpska politička elita je htjela, po svaku cijenu, sačuvati Jugoslaviju, ili kako su to govorili, nisu htjeli izići iz Jugoslavije. Muslimani-kasnije Bošnjaci, nisu bili protiv Jugoslavije, većinom su bili za nju, ali su inzistirali na očuvanju cjelovitosti BiH. Hrvati su bili za BiH, ali ako neće ostati u Jugoslaviji. Unutar tih postavljenih okvira odvijala se politička borba koja je na kraju rezultirala raspadom Jugoslavije i podjelom BiH uz velike ljudske i materijalne žrtve.

Govoriti o svim uzrocima i razlozima rata uzelo bi i previše vremena, a i prezahtjevno je. Umjesto toga, ja ću se osvrnuti na nekoliko po mom mišljenju važnih pitanja iz naše nedavne prošlosti. Ona se izravno tiču i šestorice hrvatskih dužnosnika optuženih pred Haškim tribunalom, jer optužnica protiv njih počinje rečenicom: „Počevši od 18. studenoga 1991. godine...Naime, tada je osnovana HZ HB što Haško tužiteljstvo uzima početkom tzv „zločinačkog pothvata".

Ni danas, čak niti unutar hrvatske politike, ne postoji konsenzus o tome je li je trebalo osnovati HZHB, ili možda nije. Kao sudionik i svjedok stvaranja Herceg Bosne i kao netko tko se već dugi niz godina bavi istraživanjem novije povijesti tvrdim da bi Hrvate u Hercegovini, Duvnu i Livnu te dijelu Bosne, bez Hrvatske zajednice Herceg Bosna i bez Hrvatskog vijeća obrane, snašla sudbina Hrvata iz Škabrnje ili Bošnjaka-muslimana iz Srebrenice, a većinu Hrvata iz Središnje Bosne sudbina naših sunarodnjaka iz Vareša, Kraljeve Sutjeske ili današnje Republike Srpske. Dopustite mi ovu tvrdnju potkrijepiti i nekim činjenicama.

Već odavno su nam poznate namjere i planovi Jugoslavenske narodne armije. Nekadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović iznio ih je u svojoj knjizi „Poslednji dani SFRJ", gdje uz ostalo piše: „Preseći Hercegovinu i Hrvatsku na liniji Mostar-Ploče. Tako izrezana Hrvatska bila bi pred kapitulacijom". To je zapravo citat iz Jovićevog Dnevnika, a odnosi se na 20. rujna 1991., kada su u Hercegovinu došli dijelovi Užičkog i Titogradskog korpusa JNA popunjeni rezervistima iz Srbije i Crne Gore.

Sve to potvrdio je u svojoj knjizi i bivši jugoslavenski odnosno srbijanski general Jevrem Cokić koji je po zapovijedi Blagoja Adžića 19. rujna 1991. postavljen na čelo Druge operativne grupe sa sjedištem u Kifinu Selu nedaleko od Nevesinja. Odatle je zapovijedao svim snagama JNA i srpskim paravojnim formacijama na prostoru Hercegovine i Dalmacije, koje su činile jedinstveni ratni prostor spomenute Operativne grupe. Nedavno uhićeni Ratko Mladić, isto to napisao je u svom dnevniku, koji je odnedavno dostupan dijelu javnosti.

Dopustite mi ovdje malu digresiju. U našim medijima ističu se i naglašavaju sadržaji pregovora Mladića i srpskog vodstva s hrvatskim političkim i vojnim vodstvom, koji su prikazani kao izrazito antibošnjački. Pri tome se ignorira činjenica da je Mladić, odnosno srpsko vodstvo istovremeno (u ljeto 1993.) vodilo razgovore i s Bošnjacima- muslimanima na čelu s Arifom Pašalićem, Safetom Oručevićem i Fatimom Leho. Tadašnji gradonačelnik bošnjačko-muslimanskog dijela Mostara Safet Oručević razgovarao je s Mladićem o „zajedničkom izlasku na Neretvu i do Neuma" i stvaranju srpsko-muslimanske hercegovačke regije, uz tvrdnju da Muslimani u Mostaru „sa Srbima mogu i hoće da žive, a s Hrvatima ne mogu i neće." Muslimansko-Bošnjačka Armija BiH mjesecima je plaćala Srbima da svojim topništvom tuku hrvatske ciljeve u Mostaru. Navodno su Srbi povremeno tukli i više nego je bilo plaćeno uz opasku da „oni časte". O rečenom možete čitati u knjizi Šefke Hodžića „Operacija Jesen 94." Koja je objavljena u Sarajevu 2007. godine i u tekstu protojereja Alekse Zubca objavljenom u časopisu Vidoslov broj 3. iz 1994. godine.

No, vratimo se na plan jugoslavensko-srpskog vrha o presijecanju Hrvatske, o kojem smo govorili. Taj plan nije uspio prije svega zbog političkih podjela unutar srbijanske političke elite, uslijed čega je došlo do urušavanja JNA i izrazito lošeg odaziva na mobilizaciju u Srbiji, a zatim (ili možda prije svega) i zbog odlučnosti Hrvata da brane svoju državu i izborenu demokraciju. Zbog svega toga planovi su reducirani. Cokićeva vojska nije krenula prema Pločama i Splitu, nego je početkom listopada 1991. sravnila Ravno i napala Dubrovnik. Na sve to vlasti u Bosni i Hercegovini nisu reagirale. Još gore, tadašnji predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović izrekao je čuvenu rečenicu „Ovo nije naš rat".

Kako god je danas tumačili (i pravdali) ona je značila samo jedno To nije muslimanski-bošnjački rat, već je to rat Srba i Hrvata. I dok se bosansko-hercegovačka vlast odricala rata, JNA je razarala Hrvatsku i Vukovar koji je pao na isti dan kada je osnovana HZ HB (18. 11. 1991.). Herojski otpor branitelja Vukovara je slomljen, a zarobljeni stanovnici, branitelji i ranjenici ubijani su i bacani u masovne grobnice ili su transportirani u logore u Srbiju.

I sada se možemo zapitati što su Hrvati u BiH tada trebali napraviti? Zar su smjeli ne organizirati obranu? Zar su trebali čekati milost od Cokića, Mladića, Šljivančanina, Torbice ili Perišića? Ili su možda trebali tražiti pomoć od Durakovićevog SDP-a ili kakve slične tobože „multinacionalne stranke"? Oni su naime tada, zajedno sa SDS-om i SK-Pokretom za Jugoslaviju, organizirali mitinge podrške JNA i Federativnoj Jugoslaviji. Jesu li trebali čekati pomoć i zaštitu međunarodne zajednice - što god da to bilo?

Neki teoretičari (a među njima i pisac nekorektne i otužne analize HZ HB naručene od tužiteljstva haškog tribunala Ciril Ribičić) tvrde da su se Hrvati u BiH trebali uzdati u zaštitu i autoritet republičkih tijela vlasti? U čiji autoritet? Radovana Karadžića i Biljane Plavšić? U čiju zaštitu? Alije Izetbegovića i Ejupa Ganića ili možda autoritet i političku moć Stjepana Kljuića i Jure Pelivana? Upravo taj Pelivan je u izvješću Skupštini desetak dana poslije tragedije u Ravnom rekao da u Republici „nisu vođeni veći oružani sukobi". Izetbegović je još ranije rekao da to nije njegov rat i tvrdio je da BiH nema problema s JNA. Pozivao je stanovništvo da ništa ne radi protiv „armije", da joj „ne pravi probleme". U isto vrijeme organizirao je „Zelene beretke" i „Patriotsku ligu", spremajući ih za „svoj rat".

Da, dobro ste čuli, za svoj rat. Jer, nije Izetbegović bio tek „blagi siroti produhovljeni starčić" kakvim ga se često predstavlja neinformiranoj javnosti. Prije nego započne taj svoj rat, Izetbegović je htio osigurati međunarodnu podršku i priznanje. Za to mu je trebao referendum, a za uspjeh referenduma trebali su mu Hrvati. Na zatvorenoj proširenoj sjednici Glavnog odbora SDA održanoj 25. veljače 1992. Izetbegović je rekao da je sporazumom u Lisabonu obećao Hrvatima (kako on to navodi) „nekakva nacionalna priznanja", „nekakvu suverenost" i „nekakve regije", a sve to da bi ih pridobio za referendum koji bi bez Hrvata propao. Obećao i prevario! To je bio ključni trenutak raspada hrvatsko - muslimanskoga saveza. Trenutak kada je Alija Izetbegovićev svjesno i namjerno prevario hrvatsko političko vodstvo i Hrvate.

Hrvati su svoje obećanje ispunili. Svi, ili gotovo svi, hrvatski zastupnici u Skupštini BiH sudjelovali su u izglasavanju Odluke o raspisivanju referenduma 25. siječnja 1992. godine u ranim jutarnjim satima, nakon što su srpski zastupnici napustili Skupštinu. Možda nije nevažno reći da je jedan od hrvatskih zastupnika, koji je bio na toj sjednici i glasao za Odluku o referendumu o neovisnosti BiH, bio i Mate Boban. Naravno, nitko od njih nije znao, niti je slutio kako će Izetbegović postupiti.

Nesporno je da je političko vodstvo Hrvata u BiH bilo za neovisnost BiH i da je ustrajno radilo na toj neovisnosti BiH. Ono što je bilo sporno, a što je i danas sporno, to je kakva ta neovisna BiH treba biti. To su ta „nekakva nacionalna priznanja", ta „nekakva suverenost" hrvatskog naroda u BiH, te „nekakve regije". Sve što su s Izetbegovićem već bili dogovorili u sklopu zajedničkog nastupa pred stranim diplomacijama i zajedničkom obranom BiH. Hrvati su tada htjeli, a i danas hoće „sami birati svoje političke predstavnike". Hrvati u BiH žele sačuvati svoj identitet i politički subjektivitet. Niti su imali, a niti danas imaju ikakvih veliko-državnih ambicija, kako im se podmeće izvlačeći nečije neodmjerene, neodgovorne ili neumjesne izjave, a zanemarujući sve što je urađeno - od Odluke i realizacije Referenduma, do potpisivanja svakog mirovnog rješenja koje je uključivala osnovna ljudska i politička prava.

S druge strane, muslimani-Bošnjaci su od samoga početka vidjeli BiH kao svoju nacionalnu državu i u skladu s tom idejom su se i ponašali. Alternativa je bila u ovladavanju sa što više teritorija BiH. Da bi njihovo tobožnje pravo na BiH bilo još uvjerljivije muslimanska elita je na zasjedanju 22. prosinca 1992. promijenila nacionalno ime Muslimani u Bošnjaci. Ustvrdili su da je sve muslimansko bosansko, ali i sve bosansko muslimansko. Za završetak procesa poistovjećenja potrebno je (bilo) još „samo" iz naziva države izbaciti Hercegovinu. Tada bi po zamislima bošnjačkih nacionalista Bošnjaci bili temeljni (državni) narod Bosne. Govorili bi bosanskim jezikom, a oni kojima se to ne bi sviđali mogli bi - kako to često govore - seliti.

Kada sve ovo znamo, moramo se zapitati, pa je li Hrvatima uopće bilo moguće izbjeći sukob s Bošnjacima-muslimanima? Jeste, isto onako kako je i Hrvatskoj bilo moguće izbjeći sukob s Miloševićevom Srbijom. Trebalo je odustati od slobode, od identiteta i političkog subjektiviteta. Ali, Hrvatska nije pristala na to da joj netko u Beogradu bira predstavnika u vlasti i vlast, kao što je to slučaj s Hrvatima u BiH danas. Dakle, taj sukob je bio ugrađen u bošnjačko-muslimansku politiku dovršetka nacionalnog konstituiranja, odnosno stvaranja svoje nacionalne države.

Zapovjednik Izetbegovićeve Patriotske lige, Sefer Halilović donio je još 25. veljače 1992. „Direktivu za obranu suvereniteta BiH" u kojoj je tzv. „ekstremno krilo HDZ-a" svrstao u neprijateljske snage zajedno sa srpskim snagama. To je baš onaj dan kada su zastupnici tog „neprijateljskog HDZ-a" glasali za Referendum, a Alija Izetbegović obavještavao svoje stranačko vodstvo da je Hrvatima obećao „nekakvu ravnopravnost", ali da je to samo zato da bi ih pridobio za referendum! Te da obećanje neće ispuniti.

Budući da javnost pridaje veliku važnost izjavama aktera proteklih događaja, onda bih i ja iznesenu tvrdnju o bošnjačko-muslimanskoj odgovornosti ili suodgovornosti za rat potkrijepio i nekim izjavama. Za ovu prigodu uzeo sam izjave iz transkripta Bošnjačkog sabora održanog 27. i 28. rujna 1993., koji je dospio u javnost (tjednik DANI brojevi 592.-596., listopad i studeni 2008.). Izdvojiti ću tek nekoliko rečenica iz izlaganja dvojice sudionika Sabora, koje nam u danom kontekstu i zajedno s ranije iznesenim činjenicama daju jasniji odgovor na postavljeno pitanje „Je li se mogao izbjeći sukob s muslimanima".

Najprije bih citirao Halida Čengića Izetbegovićevog najbližeg suradnika i u to vrijeme vjerojatno i najmoćnijeg čovjeka u SDA, odnosno Armiji BiH, koji je rekao: „Po meni, Zapad želi uništiti naš islam, i konfrontirati nas i pravoslavlje. Mi bismo trebali pokušati da animiramo islamski svijet da se s Rusijom nađe neko rješenje, jer ovo slijedi, odnosno najvjerojatnije čeka, i Rusiju. Prema tome, zajednički neprijatelj i muslimana i pravoslavlja je katoličanstvo."

Drugi citat odnosi se na Smaila Klarića tadašnjeg predsjednika mostarskog ratnog okruga koji je rekao: „Dugo smo taktizirali s Hrvatima radi poštivanja zahtjeva Vlade i Predsjedništva BiH da bi se u BiH preko Mostara, uvezli hrana, materijalno-tehnička sredstva, repromaterijal i slično". Dakle „dugo smo taktizirali", a onda smo jednoga dana prestali taktizirati i krenuli u otvoreni sukob. Klarić navodi kako su prije tog „prestanka kalkuliranja", odnosno sukoba, uklonili kako on kaže „prohrvatsko vodstvo" SDA na čelu sa dr. Ismetom Hadžiosmanovićem.

Kakvo je to bilo „prohrvatsko" vodstvo? Pa to je bilo ono vodstvo SDA koje se zajedno s Hrvatima borilo za demokraciju i zajedno s Hrvatima pripremalo obranu Hercegovine odnosno BiH od Jovićevih, Adžićevih, Cokićevih i Mladićevih osloboditelja. Umjesto takvog (kako Klarić reče) prohrvatskog vodstva došlo je antihrvatsko, a onda i antikatoličko, koje je bilo uvjereno da su katoličanstvo i hrvatstvo njegov glavni neprijatelj. Došlo je vodstvo koje je jasno kazalo da „ne može i neće živjeti s Hrvatima" i koje je planiralo zajedno s Mladićem i srpskom vojskom izbiti na Neretvu i do Neuma na more.

Dakle, nije uopće pitanje je li se mogao izbjeći sukob s Bošnjacima-muslimanima devedesetih, nego je pitanje može li se izbjeći sukob s Bošnjacima-muslimanima u skoroj budućnosti? Mislim da može, ali samo ako tu opasnost ozbiljno shvatimo i ako se potrudimo da je izbjegnemo. Jer, mobilizacija je već na djelu. Svi koji imate MAX TV možete gledati Dnevnike Hayata i FTV. Redovito počinju s masovnim grobnicama, ubijenom djecom, žrtvama koje pozivaju na pravdu, ali i na osvetu. Mislim da je žrtava rata, kao i žrtava licemjernih i nepoštenih politika i previše.

Dvorana hotela Regent (Esplanade), Zagreb, 1. lipnja 2011.