ISS MOSTAR Riskiraju svoje živote da bi spasili tuđe, a financiraju se sami

Većina nas se sjeti službi spašavanja tek kada netko nastrada. Špilja, stijena, dubina, planina – njima je svejedno. Nije problem ni biti neplaćen jer svakako to rade iz ljubavi, ali biti neprepoznat i ovisiti o mrvicama u ovakvoj državi je pravilo i praksa.
Povodom nedavnog pronalaska tijela nesretno stradalog mladića u mostarskom jezeru, nadasve hrabrog podviga, kojeg Zoran Vlaho, načelnik Interventne spasilačke službe (ISS) smatra običnim, razgovarali smo s njim o akcijama i uvjetima u kojima rade.

Bili smo na pravoj adresi jer je Zoran osobno pronašao tijelo na 46 metara dubine. Pitali smo ga kakav je osjećaj zaroniti na tu dubinu i osjeti li se ikakav strah.

„Pa obzirom na to da imam dugogodišnje iskustvo u ronjenju, iza mene je velik broj zarona, ne mogu govoriti o strahu. Iskreno, jedino me malo iznenadila ta dubina u mostarskom jezeru, nisam očekivao da će biti tako duboko, ali svaki zaron se morate pripremiti za nešto neočekivano“, kaže nam Vlaho.

Mnogi Mostarci su se začudili da je jezero toliko duboko.

„Mi što smo dosad većinom ronili, bilo je u nesretnim slučajevima s kupališta ili plaža u tom predjelu, tu je dubina 15-ak metara. U starom koritu Neretve se to poveća na 20 ili 25 metara, a u ovoj pretrazi sve što smo pretraživali nije išlo preko 30-ak metara dubine, osim tog jednog kanala koji se suzio i vodio u dubinu“, priča dalje.

Većina laika nije ronila ni blizu spomenutih dubina, te smo pitali Vlahu koje mu misli prolaze kroz glavu. Međutim, ovaj profesionalac ne preza ni pred mutnom vodom i velikim dubinama.

„Ma nije to tako strašno. Mislim, ja imam iskustva s dubinskim zaronima, ovdje sam isto bio maksimalno pripremljen i imao adekvatnu opremu. Veći problem je bilo samo izvlačenje jer je zapravo jako usko, širina je 1 do 1,5 metar i teško se okrenuti. Sama dubina od 46 metara nije ništa strašno“, istaknuo je.

Osim što im ništa nije strašno i strano, praktično rade iz ljubavi i poriva, jer ih nitko ne podržava.

„Prije 5-6 godina smo dobili određena sredstva od Civilne zaštite HNŽ i Civilne zaštite Grada Mostara, od tada nije bilo neke podrške oko odluka, održavanja opreme ili financiranja. Mi se na dnevnoj bazi borimo da preživimo, da platimo struju u klubu, naspemo gorivo. To nam je puno veći problem od same opreme. Oprema se kupi i napune se skladišta, nije to toliki problem“, ističe načelnik Interventne spasilačke službe.

Čak i gorivo sipaju sami.

„Nemamo nikakav stalni izvor financiranja, sve što zaradimo od nekih tzv. komercijalnih intervencija, ulažemo u funkcioniranje kluba i stanice“, ističe.

Nijedna razina vlasti ih ne financira. Ni lokalna, županijska, ni federalna.

„Imali smo jednokratnu pomoć u vidu opreme, ali nikakav izvor financiranja nemamo“, naglašava Vlaho.

I bez ikakvog izvora financiranja, ISS je stabilna organizacija spremna za sve izazove.

„Kod nas su svi članovi volonteri, pa brojka varira. Nekad dođu novi momci koje obučimo pa nas bude 20-25, ali generalno nas ima 7-8 iskusnih članova već duži niz godina pa ostali uskoče ovisno o akcijama“, pojašnjava Vlaho.

Ronjenje nije jedina aktivnost ISS, opremljeni su i za druge vrste akcija.

„Jasno. Mi smo članica saveza Gorskih službi spašavanja i naši su članovi obučeni kao sve druge GSS stanice za više vrsta akcija, bilo potražnih ili akcija spašavanja u stijeni, špiljama, planinama i idemo gdje god se ukaže potreba. Obzirom na to da u Hercegovini ima dosta stanica koje se bave „kopnenim“ spašavanjem, mi smo se onda više fokusirali na spašavanje na vodi i pod vodom. Kao jedini ili rijetki koji se bavimo tom vrstom spašavanja, uvijek smo prvi izbor pri takvim intervencijama“, zaključuje naš sugovornik.

Podsjetimo, u nedavnoj trodnevnoj potrazi za utopljenim mladićem tri dana se tragalo. U konačnici je tijelo na 46 metara pronašao upravo Vlaho.