ISPOVIJEST PODUZETNIKA RODOM IZ BiH Zbog sestre i nećaka sam izgubio 10 milijuna eura

"Rođen sam u Hercegovini, u selu kod Buškog Blata, a u Njemačku sam otišao s 14 i pol godina. U Njemačkoj sam, da tako kažem, prvi put vidio automobil. Završio sam zanat i mnogo radio: vario danju, noću, po željeznicama, po bagerima… Još uvijek čuvam akreditaciju za Olimpijadu u Münchenu 1972., za koju sam također radio. Radio sam dan i noć, svakakve poslove. Osnovao sam i tvrtku", priča u ispovijesti Nacionalu Marijan Šarić, vlasnik tvrtke Europatrade iz Sesveta, bivši zastupnik Samsunga u Hrvatskoj i BiH te glavni dioničar Karlovačke banke. Optužuje sestru i nećaka za probleme te banke i raskid dugogodišnjeg zastupstva za čuvenu korejsku tvrtku. 

‘Afera Karlovačka banka” poznata je bankarska kriza u sklopu koje su protiv poznatih javnih osoba proteklih godina vođene istrage i sudski procesi, a golemi novac u toj je banci zamalo izgubila i Katolička Crkva. Jedna od manjih hrvatskih banaka, Karlovačka banka, pozornost javnosti privukla je 2006. kada su u nju novac uložili imućni sportaši poput tenisača Gorana Ivaniševića, nogometaša Darija Šimića i košarkaša Ivice Žurića, ali i poduzetnici Boris Vidić, suvlasnik kurirske službe City Express, Mate Šarić, tadašnji zastupnik JVC-a, i Marijan Šarić, zastupnik Samsunga za Hrvatsku. No problemi su počeli relativno brzo pa je ta banka 2009. završila s 20,4 milijuna kuna gubitka, koji se povećavao da 2011. poraste gotovo četiri puta.

O svim tim događajima Nacional je iscrpno izvještavao, a 2012. je objavio i kako je postala upitna sudbina između 23 i 28 milijuna kuna Zagrebačke nadbiskupije pohranjenih u Karlovačkoj banci, zbog čega se u to vrijeme “jako uznemirio” i nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić. U travnju 2016. na Županijskom sudu u Zagrebu potvrđena je optužnica protiv poduzetnice Marije Šole, njezinih sinova Sandija, Petra i Tomislava i još petero osoba zbog, kako je u to vrijeme objavio Nacional, nezakonitog plasiranja više od 280 milijuna kuna iz Karlovačke banke.

Sandi Šola bivši je predsjednik Uprave Karlovačke banke i bivši predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza. U sklopu višegodišnjeg pokušaja pravosudnog rasvjetljavanja mutnih poslova u Karlovačkoj banci, u žižu interesa pravosuđa ušle su i druge poznate osobe, poput bivšeg potpredsjednika HDZ-a Milijana Brkića, bivšeg predsjednika Uprave Dalekovoda Luke Miličića, poznatog neurokirurga Josipa Paladina, poduzetnika Zdravka Pašalića…

Jedan od većinskih vlasnika Karlovačke banke bio je i Marijan Šarić, brat Marije Šole i ujak Sandija, Petra i Tomislava, vlasnik tvrtke Europatrade iz Sesveta i bivši zastupnik Samsunga. Upravo je u Šarićevu trgovačko-poslovnom centru Europatrade u Sesvetama Karlovačka banka 2006. otvorila prvu zagrebačku poslovnicu. Devedesetih godina Šarić je bio jedan od, kako se uobičajilo govoriti, “hercegovačkih tajkuna” koji su svoja poslovna carstva izgradili na kombinaciji poslovne spretnosti stečene radom u Njemačkoj s okolnostima anarhične tranzicije s prijelaza osamdesetih u devedesete godine, uz uzajamno velikodušno potpomaganje s vlašću Franje Tuđmana. Šarić je, želeći očito skinuti stigmu kontroverzi vezanih uz Karlovačku banku i sudske procese sa Samsungom, nedavno kontaktirao uredništvo Nacionala i ponudio intervju u kojemu bi objasnio dio kompliciranih odnosa sa sestrom i nećacima u prekidu njegova zastupanja Samsunga u Hrvatskoj i BiH te s posrnućem Karlovačke banke.

Nacional je sa Šarićem razgovarao u velikoj zgradi Europatradea na zapadnom ulazu u Sesvete, koju je Šarić sagradio početkom devedesetih, pretvorivši je tada u prvi privatni trgovačko-prodajni centar u Hrvatskoj. Danas su prodajne hale te zgrade prazne, ali je Marijan Šarić na prvom katu zadržao ured prilagođen svojim potrebama: već tridesetak godina, naime, boluje od multiple skleroze, zbog čega je u invalidskim kolicima. Bližeći se sedamdesetoj godini, Šarić je htio baš u Nacionalu, koji je o svim tim događajima često izvještavao, objasniti svoje viđenje tih kontroverznih događaja i uloge svojih rođaka u njima.

Bili ste najveći dioničar Karlovačke banke. Kako je do toga došlo?

-Doveli su me da budem, ali veze s tim nisam imao. Nisam to vodio.

Ali kupili ste dionice. Uložili ste novac.

-Sestra Marija Šola i njezin sin Sandi nagovorili su me na to. Ali uopće se time nisam bavio. Ono što ne znam raditi, ne radim. Sandi mi je rekao da kupim dionice. Napravio sam to, ali nije me interesiralo jer bježim od onoga što ne znam raditi. Nisam ni gledao svoj interes u tome. Riječ je o 18 milijuna kuna dionica. Rekao sam: Sandi, ne tražim ništa od toga. Vrati mi taj novac nakon dva mjeseca. Prošla su dva mjeseca, a Sandi kaže: „Ako digneš taj novac, ode banka.“ I što sada? Nisam išao u to da bih zaradio. Na kraj pameti mi nije bilo. Nemam ja škole za to. ‘Dok nisu pritvorili moju sestru Mariju i Sandija, nisam ni bio u Karlovačkoj banci. Tada sam saznao da sam najveći dioničar. Pojma o tome nisam imao. Zvali su me i tada sam prvi put došao u banku’

Drugim riječima: imali ste svoj novac, a onda je Sandi Šola htio ući u taj biznis i vi ste mu dali novac, ali se Karlovačkom bankom niste bavili?

-Negdje 1993. ili 1994. je Petar Šola, Sandijev brat, bez moga znanja prebacivao na hibride Karlovačku banku. Nisam znao što se tu i zašto radilo. Tu je izgubljeno mnogo novca. Dok nisu pritvorili moju sestru Mariju i Sandija, nisam ni bio u Karlovačkoj banci. Tada sam saznao da sam najveći dioničar. Pojma o tome nisam imao. Zvali su me u Karlovac i tada sam prvi put došao u banku. Dotad nisam ni znao gdje je. Nakon što su Marija i Sandi pritvoreni, inspektori Porezne uprave i financijske policije došli su u Europatrade u Sesvete. Istraživali su dvije i pol godine i istražili „od a do ž“. Dolazili su prvi ujutro, a izlazili kasno navečer. Nisu našli ni jedne protuzakonite kune. Europatrade platio je sto milijuna kuna poreza na dobit i blizu milijardu kuna PDV-a na promet sa Samsungom. Ja sam u tome, dakle, potpuno čist i o tome imam rješenje Porezne uprave. Nakon toga sam razgovarao s Markom Vukovićem i Ivanom Žabčićem i oni su kupili Karlovačku banku.

Iza Karlovačke banke ostalo je dosta nerazjašnjenih dilema, a bilo je istraga i protiv poznatih imena.

-Sandi je razdijelio te kredite i napravio velike greške.

Znači, vi se apsolutno ne osjećate odgovornim za to što se događalo u Karlovačkoj banci?

-Ne da se ne osjećam odgovornim, nego sam prevaren. O tome nisam znao ništa: ni da sam dioničar niti sam u tome imao interes.

Jeste li izgubili svoj novac u Karlovačkoj banci?

-Da, mnogo novca. Reći ću vam: na kraju sam imao 930 tisuća dionica. U početku su te dionice plaćane po 150, 100 i 50 kuna. Na kraju sam sa Žabčićem i Vukovićem dogovorio da ih otkupe po pet kuna po dionici. A dobro sam i dobio. Izgubio sam gotovo deset milijuna eura.

Bili ste i zastupnik Samsunga?

-Da. Osobno su došli ljudi iz Koreje, iz Samsunga, i mjesec dana me nagovarali da idem u Seul na pregovore. O Koreji nisam znao ništa, a za Samsung nisam bio ni čuo. Ipak sam otišao, a sa mnom je išao direktor Hypo banke. Bilo je to 1990. godine. U sljedećim godinama bio sam još šesnaest puta u Seulu, jer sam komunicirao samo sa sjedištem tvrtke u Koreji. Ja sam zastupništvo Samsunga dobio na svoje ime, kao Marijan Šarić, a ne na ime Europatradea. Kad smo prvi došli u sjedište Samsunga u Seulu, ponudili su nam da budemo zastupnici za cijelu Jugoslaviju, ali na kraju smo preuzeli zastupstvo za Hrvatsku i BiH. Ponuđeno nam je i zastupstvo za Hyundai, čak smo i dobili prvi kontingent od 30 automobila. Pokušali smo i s tim, ali se pokazalo da Europatrade nema kapaciteta za prodaju automobila pa smo odustali. Vrijeme je bilo takvo da su ispred naše hotelske sobe u Seulu čekali u redovima s ponudama za zastupanje i prodaju korejskih proizvoda na našim prostorima. Upoznao sam i vlasnika Samsunga, družio se s njim.

Koliko je trajala suradnja sa Samsungom?

-Trajala je 25 godina. Počeli smo praktički od nule. Prve godine imali smo deset tisuća eura prometa, a dogurali smo do 70 milijuna eura po zadnjem godišnjem prometu. Imali smo 130 zaposlenih. Bila je to sjajna suradnja.

Zašto je prekinuta?

-Hrvatska je ušla u Europsku uniju 2013. Dobili smo još dvije godine zastupstva.

Smatrate li da je taj raskid bio nekorektan prema vama?

-Apsolutno nekorektan. Poslali su čovjeka kojega nikad nisam vidio. Tada sam završio u bolnici zbog liječenja multiple skleroze, od koje već dugo bolujem.

Iza tog raskida još se vuče nekoliko sudskih procesa.

-Po meni, ti su sudski procesi meni montirani. Plaćao sam odvjetnike, da ih sad ne imenujem, ali nitko od njih nije se pojavio na sudu. Ja nisam znao kad su ročišta. Sve presude su donesene u odsutnosti predstavnika moje tvrtke. Dao sam povjerenje odvjetnicima. Nisam pratio što se događa, a oni nisu odlazili na ročišta. Tvrdim da su svi bili umreženi: odvjetnici, javni bilježnici, pa i mnogi drugi. Korupcija ne traži pravdu, traži samo interes. Nevjerojatno mi je da se presude mogu tako donositi. Kako je moguće da mene nitko ništa ne pita?

Ali zašto niste išli na sud?

-Htio sam ići, ali nisam znao kad se održavaju ročišta, a moji odvjetnici nisu mi govorili.

Želite li reći da su svi ti procesi bili namješteni i da su u to bili uključeni i vaši odvjetnici?

-Garantirano. Sve se da dokazati. Umiješanost sudaca i odvjetnika prijavio sam DORH-u i Uskoku i oni rade izvide. Imena tih sudaca i odvjetnika ne mogu reći.

Sigurni ste da to možete dokazati?

-Apsolutno. Sve.

Znači, tvrdite da je to bio komplot?

-Nisam glup, vidim. Sve je to povezano. A mene niti je tko zvao niti sam išta znao. Nije u tome bilo nikakve logike: da sam se samo pojavio na sudu, sve bi to odmah bilo završeno.

Procesi još traju ili su završeni?

-Ne znam. Samsung nije dao nikakvu punomoć. Tvrdim da se tu radi o velikim mafijaškim poslovima. Ne želim nikoga imenovati da sutra ne bi bilo ovako-onako, ali to što vam govorim vidljivo je u dokumentima milijardu posto. Zvao me je jedan odvjetnik i rekao da će povući tužbu ako mu dam 500 tisuća eura. Zašto da mu dam? Za što?

Niste do kraja objasnili što se dogodilo kad ste završili u bolnici.

-Sandi Šola, sin moje sestre Marije Šole, izdao je robe u vrijednosti 42 milijuna kuna. Nagovorio me je da ga imenujem izvršnim direktorom Europatradea dok sam ja u bolnici. Nijedna kuna nije naplaćena. A Samsung je do tada nama bio dužan oko tri milijuna kuna. Tada su krenuli zahtjevi da dam novac kako se ne bi vodio sudski proces. Odbio sam to. Nije bilo razloga za sudski proces jer je po ugovoru Samsung meni trebao nadoknaditi štetu. U tužbama se, na primjer, spominje Samsung Austrija, a mi smo iz austrijskog Samsunga dobili dopis da oni nisu tužili Europatrade, što je i logično jer s njima nismo nikad surađivali, nego smo uvijek kontaktirali izravno s centralom u Koreji. Tvrdim da su sve to čiste prevare.

Postoji li još uvijek Europatrade?

-Europatrade je u stečaju. Kao što sam rekao, od 42 milijuna kuna robe koja je izdana, ni kune nije naplaćeno.

Tvrdite li da je Europatrade tim postupcima namjerno otjeran u stečaj?

-Svaki od tih odvjetnika radio je s nekim interesom. Nad Europatradeom, odnosno njegovim pravnim sljednikom, otvoren je stečajni postupak na temelju jedne presude zbog ogluhe koja je donesena temeljem fiktivne tražbine, bez dokumentacije. Te fiktivne tražbine su danas predmet kaznenih postupaka. Evo, spomenut ću jedno ime: odvjetnik Krunoslav Canjuga, bivši županijski državni odvjetnik u Zagrebu. I on me je zastupao. Radio je kod mene nakon što je odstupio iz Županijskog državnog odvjetništva. Nije otišao na ročište, a kasnije je poziv za ročište kod njega pronađen. Ja za to uopće nisam znao. U nizu svih odvjetnika koji su me zastupali, izdvojio bih Dina Vukšića, rođenog Šibenčanina sa zagrebačkom adresom, pravog profesionalca i prijatelja s kojim sam i danas u poslovnim i prijateljskim odnosima.

Jeste li još uvijek vlasnik Centra Marijan u Bolu na Braču, kod Zlatnog rata?

-Jesam.

Kako ste stekli taj centar?

-U Bolu sam bio još sedamdesetih i jako mi se svidjelo. Zemlju sam počeo kupovati još u Jugoslaviji. Ništa nije napravljeno protuzakonito. Centar je sagrađen na građevinskom zemljištu. Otvorio ga je Milan Bandić. Zemlja je kupljena od trideset vlasnika. Centar je sagrađen s građevinskom dozvolom i uz suglasnost konzervatora. Dio je sagrađen izvan gabarita pa je općina zemljište na kojem je sagrađen taj dio centra naknadno prenamijenila u poljoprivredno zemljište. To je apsurdno jer je građevina već bila sagrađena na građevinskom zemljištu i legalizirana. Pokrenuli smo sudske tužbe i čekamo presudu.

Kako je počeo vaš poslovni put?

Rođen sam u Hercegovini, u selu kod Buškog Blata, a u Njemačku sam otišao s 14 i pol godina. U Njemačkoj sam, da tako kažem, prvi put vidio automobil. Završio sam zanat i mnogo radio: vario danju, noću, po željeznicama, po bagerima… Još uvijek čuvam akreditaciju za Olimpijadu u Münchenu 1972., za koju sam također radio. Radio sam dan i noć, svakakve poslove. Osnovao sam i tvrtku. Njemačko državljanstvo dobio sam 1983. Osamdesetih sam u Münchenu, u Goethestrasse 5, vodio trgovinu tehničkom robom u koju su dolazili kupci iz cijele Jugoslavije. Tako sam već tada uspostavio dobre poslovne veze i u Njemačkoj i u Jugoslaviji, a 1989. godine u Beogradu je osnovana tvrtku Europatrade. Prvi direktor bio je pokojni Ante Šola. Ja sam u to vrijeme u Europatradeu bio gotovo kao vanjski suradnik, ali sam financirao tvrtku svojim novcem, a kasnije sam također financirao izgradnju zgrade u Sesvetama. Otprilike u isto vrijeme profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, šibenski ekonomist Ante Pulić, upoznao me s posljednjim premijerom Jugoslavije Antom Markovićem.

Jeste li krajem osamdesetih slutili da će biti rat?

-Tko bi to slutio? Kako? Nitko na to nije računao. U Münchenu smo se svi družili, nitko nije gledao tko je tko, sve do 1990. Bio je jedan lokal, držao ga je čovjek iz Banje Luke, dolazio je Marijan Beneš, ljudi iz Beograda, Zagreba, cijele bivše države. Svi smo se tu nalazili i družili. Sjećam se, dolazio je i tenisač Nikola Pilić. Pa ja nisam nikad prekinuo odnose s ljudima u Srbiji i BiH. Dobri smo i dandanas. Ne mrzim nikoga i poštujem svakoga ma koje vjere i nacionalnosti bio.

Zašto je važan Ante Marković?

-Njegova vlada promijenila je zakone tako da smo 1990. u Zagrebu, u Ilici, profesor Pulić i ja otvorili prvi Duty Free Shop u Jugoslaviji. Do tog vremena bilo je problem jedan televizor prenijeti preko granice, satima bi vas držali i naplaćivali carinu. Odjednom se dogodila nevjerojatna stvar, praktički preko noći: granice su otvorene, plaćate šest posto poreza na dobit i vozi, prodaj, radi. Odjednom vam daju otvorene ruke da zaradite nevjerojatan novac. I logično, kad smo otvorili taj Duty Free Shop, enormno smo zarađivali. Osobno sam kamionom vozio robu iz Njemačke u Zagreb, dan za danom.

Drugim riječima, vi ste svoj prvi veći novac napravili u vrijeme Ante Markovića?

-Tako je. Dotad sam spajao kraj s krajem iako nisam loše zarađivao. Zaradio bih, recimo, dvije i pol tisuće maraka, ali znate kako je: mlad si, zaradiš, pa u noćni bar… Mladost-ludost. Ali kad je Marković otvorio granice i kad smo otvorili Duty Free Shop, te sam godine zaradio, nakon što sam platio porez, šest milijuna maraka.

Dakle, vaš poslovni uspjeh nije omogućio HDZ?

-Nije. Od države nikad nisam uzeo ni centa. Samo sam im pomagao što god su tražili. Imam sav popis donacija. Kompjutorizirao sam bolnicu Rebro. Poznajem sve hrvatske političare, od Tuđmana nadalje. Tuđman mi je nudio brda i doline: hotele, tvornice, novine… Za razliku od mnogih, ništa nisam uzeo. Rekao sam: Ja imam dovoljno i neću se time baviti. Niti sam za to sposoban niti me to interesira. Poznajem Sanadera, točno znam zašto je otišao, ali nije moje da to govorim. S njim sam bio naročito blizak. Ja sam mu doveo Mladena Barišića, na moj ga je nagovor postavio za glavnog rizničara HDZ-a. Sjećam se kad me je jednom pozvao u vladu, ministri stoje kao u stroju. Ja sam s njim drugačije razgovarao, pa kažem: „Ivo, daj, neka ljudi sjednu…“ A Sanader kaže: „Oni su tu da rade što im ja kažem.“

Jeste li se iznenadili kad je završio kako je završio?

-Mislim da nije to zaslužio. Kazne su preteške. Bilo je mnogo gorih od njega.

Poznajete vjerojatno i mnoge druge političare?

-Poznajem Mesića, Kolindu Grabar-Kitarović, Milanovića, Plenkovića, Matu Granića, Jandrokovića… Poznavao sam Ivicu Račana. U isto vrijeme ležali smo u bolnici. Nema generala kojeg ne poznajem. Svjedočio sam dogovorima s operativcima CIA-e uoči Oluje. Odlikovan sam trima državnim odličjima, a primio sam i mnogobrojne zahvalnice za donacije, primjerice, iz KBC-a Rebro i Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj ulici u Zagrebu. Imam stotine zahvalnica od hrvatskih postrojbi.

Jeste li davali novac za oružje?

-Osobno sam 1991. u torbi odnio 150 tisuća maraka u Predsjedničke dvore. Primio me je Tuđman. Novac sam predao Šariniću. Nikad nisam pitao na što je taj novac potrošen. To je samo jedna od donacija. U vrijeme tog nesretnog rata gotovo svakoga dana bio sam u Predsjedničkim dvorima. Bio je tamo i pokojni Šušak. Tada nije funkcionirao ni bankovni sustav ni mnogo toga drugoga, pa je mnoge stvari trebalo obaviti. Puno sam u svemu tome pomogao. Neprestano su me zvali pa gotovo mogu reći da je izgledalo kao da gore radim. Ali mnogi su me izvarali, a više puta bila mi je i glava u torbi. Teško je objasniti što se sve događalo u to vrijeme: kad bih rekao sve što znam, nastao bi kaos. Sve će to jednom trebati objasniti, ali ne bih sada išao u detalje jer je toga jako, jako mnogo. Sve mogu dokumentirati.

Jeste li član HDZ-a?

-Cijenim sve ljude dobrih namjera. Bio netko iz SDP-a ili HDZ-a, meni je važno da je dobronamjeran. Mi bismo u Hrvatskoj svi mogli živjeti „kao lordovi“.