Hrvatski „Veselin”

U “mirnodopsko” vrijeme političari se najčešče oglašavaju priopćenjima o važnosti njihovog navodnog uvažavanja i sastančenja. I sve to u europskom duhu. Molim ja vas lijepo! Na žalost, oni u stvari sastančenjem troše novce poreznih obveznika, održavaju sebe na vlasti , loču i prežderavaju se, grle, ljube, orgijaju i tek ponekad - zbog eurovizijskih i plemenskih poena – zaškrguću umjetnim kutnjacima dok zašiljenim mamuzama ubadaju jedan drugog u rebra.

Za razliku od rijetkog mirnodopskog “groma iz vedra neba”, u izbornoj utrci drže se one „čovjek je čovjeku vuk“. Epiteti pljušte na sve strane: „;mali ustaša“, „grabovački sabljar“, „kradezovska lutkica“, „90-kin puž od obraza ima guz“, „rahmetli babe feudalista“, „bošnjački istjerivač „đavola“ –možete ići ali ništa sa sobom ponijeti-“, „Tihin prdomir“, „Sejdo Bajramović izdajnik“, „Dodikistanski separatista“, “gotovina od 100 KM za gals” itd…itd. Svoju dobrotnu sposobnost i grijehe konkurencije, istovremeno razvlače dugačko i polako baš kao sline iz nosa. Ipak, bez obzira tko izgubio, a tko dobio, nitko od predsjedničkih kandidata neće ništa bitnog izgubiti niti će skončati na socijali. Samo djeca onih što glasuju, bilo „Za“ ili „Protiv“, i dalje će ići u slastičarnu tek doskočiti želji za sladoledom promatrajući kako ga fino marišu bogato zbrinuta djeca kandidata. Ako imaju volje mogu sebi priuštiti i dva. Ili tri sladoleda na dan. Ima se, može se….Djeci siromašnih roditelja jedino ostane onaj od oligarha bijedi namijenjen perverzni aksiom: “Želje su lijepe samo dok se ne ostvare.”

Promatrajući sav ovaj izborni razvrat i maslijanje, sjetim se TV emisije koju je početkom ovog stoljeća osmislio i vodio srpski glumac Milan „Lane” Gutović. Konkretno, pala mi je na pamet njegova priča o onim konjima čija se glavna uloga nesretno odvijala prije samog glavnog čina. Ili točnije, prije samog parenja. Radi se o konjima koji su kobilu prije parenja morali „razveseliti“, navlažiti i milostivnom je učiniti. Priča simbolizira široko rasprostranjenu pojavu u mnogim vidovima života, i nosi naziv „Veselin“. U originalu je prilično kratka. Sadrži tek par rečenica. Ali, zato što je priča „makar što“, zaslužila je nadograđenu izvedbu.

Tko je ustvari „Veselin“?!

Veselin je konj. I to ne bilo kakav nego onaj lijepi ždrijebac pun snage. Njegova jedina nesreća je što nije rasni konj već svašta pomalo. Elem, dovedu ga do kobile, a on - čim ju je spazio - pohotom narajcan počne je njušiti, frktati, i još češće zaskakati. Zadignutog repa i kao ambrela raširenih nozdrva, njišti i oblijeće oko kobile dok kopitima po zemlji kopa tako snažno da iskre i kamenčići vrcaju na sve strane. I taman što skoči, a kobila se izmakne. Savije rep i stegne ga među butine ko` Manda „onu stvar” kad se zainati pa neda, dok nadušak cvrkuće „de nemoj“. Pa ti sad budi pametan što činiti? Il` de, ili nemoj?! I što se ona više nećka, njega želja još više pritišće. Sa otegnutim “muštulukom” do zemlje - od muke i pohote ujedno – još bi se žešće ritao, njištao i zaskakao. Na to bi kobila pokazala zube ugrizajući ga po dugom vratu, a on bi se visoko propeo na stražnje noge kao da je umjesto ugriza dobio vlažan poljubac u erogenu zonu. Međutim, dok je stažnjicom zamamno njihala kobila bi i dalje lijevo-desno izmicala. Kao prava dama. Neda od prve i točka. I kako netko ne bi pomislio da je laka roba, ritala se do nebesa. Zadnjim kopitima odlamila bi ga tako snažno po rasplodničkim prsima, das u okupljeni dvnonožni gledatelji jauknuli s bolnom grimasom u licu. A on bi ko` mutav još više navaljivao. Ganjanje je znalo potrajati, bogme, i po pola sata. Naravno, uz zajedljivo cerekanje dvnožaca koji su se - za svaki slucaj - sklonili s drugu stranu visoke tarabe. Izgledali su sretni kao da je ždrijebac “razveseljavao” njih, a ne kobilu. Kad se kobila konačno “razveselila” i napalila, stala bi kao ukopana sa visoko podignutim repom i stražnjicom tik ispred njegovih raširenih nozdrva. Ždrijebac bi se visoko izvio i skočio na nju kao Blanka na 210 cm. Taman nacilja “muštuluk” u “centar svijeta” i krene, kad ga četiri jaka momka svuku sa kobile. Isfrustriran zbog neutažene silne pohote, otrgnuo bi se momcima i tutnjajućim galopom rastjerao bi sve oko sebe. U korak bi ga pratila sad već napaljena kobila.Tek što bi stali i on skočio, opet bi ga s kobile skinula ona četiri momka vukući ga u štalu. Onako zavezan u štali njištao je i skakao uz jasne zvuke lomljavine. Istovremno, momci bi iz štale izveli rasnog pastuva kojeg je “razveseljena” kobila jedva dočkala. Naravno, uz sladostrasno njištanje koje je ždrijepca u štali još više dovodilo do ludila. Došavši na gotovo, rasni pastuv bi bez udvaranja skočio i završio stvar. Kobila često zna dugooo dugooo mučiti skakača, a rasni pastuv -zbog velike potražnje za njim - i nije baš sexualno ugrožen. Kako ne bi izgubio volju i odustao izvedu ga da umoči tek kad se kobila “usafunja”. Eto, zato je s kobile skinuti ždrijebac Veselin jer on “razveseli” kobilu drugim rasnim pastuvima i tako im olakša “stvar”.

I kakve veze ima ova priča sa predsjedničkim izborima?

Poveznica su hrvatski predsjednički kandidati koji su u stvari tek pljunuti Veselin. Izigravajući pri predsjedničkim izborima nacionalnorasne pastuve, oni s pjenom na ustima njište, ritaju se, frktaju, oblijeću i skaču, a zapravo su tek predigra koja ima zadatak “razveselili” hrvatsku predsjedničku stolicu za nekog drugog skakača.

Druga dva naroda puštaju na svoju predsjedničku stolicu sve same rasne nacionalističke pastuve. Jedino hrvatska stolica neće dobiti hrvtskog, pa čak ni tuđeg rasnog pastuva, nego će na nju skočiti tek obična mula. Bez obzira što neki tvrde kako Hrvati potiču od Iranaca, ovaj put, ne radi se o šerijatskoj muli iz Irana već o muli ovdašnje pasmine. Poznato je da mula nastaje križanjem magarca i kobile. U ovom slučaju mula je nastala tako što je prethodno komunistički magarac oplodio unitarističkobošnjačku trulu kobilu. I zato što ima ljudski lik i neljudsko djelovanje, njegovo ime piše se velikim početnim sovom “M”. Znači Mula. Zdevetana u sarajevskom vilajetu kako bi “pošteno” nosila teret beha Hrvata. Odnosno, kako bi oplodila hrvatsku predsjedničku stolicu. Ne zna se što je veća sramota za Hrvate. Imat Mulu za “oca nacije” ili za skakače tek Veselina???!!!!

Uz bošnjački unaprijed osmišljen marifetluk “samo jaši svi smo naši” - bar u Titanicu od F BiH - efendistan zadovoljno trlja ruke dok se između sebe tamane „hrvatski“ ispali Zubovi, pokerske neznalice, gotovina od 100 KM za gals, ravničarski goniči i tupoglavi magarci. Zahvaljujući upravo njima, hrvatskim tamandžijama, samoproklamovane bošnjačke “dobrice” podmeću Hrvatima ofucanu Mulu iz Grabundžijine štale. I to iz multi-kulti pobuda… podrazumijeva se. Gdje god Muli u venama tražili hrvatski DNK-a, ni u jednoj veni nije moguće pronaći živog Hrvata. Osim možda onih mrtvih iz Bugojna. I zna to Mula i sama. Zna zločin. Ali neće reći. Boji se Mula netko bi mogao spasti sa stolice. U tom slučaju umjesto otete predsjedničke stolice slijedila bi ga KP Zenica. Za sad mu je željezara daleko i može mirno spavati. Dok je ovakvih hrvatskih Veselina, neće Muli griva obijeliti.

Što na kraju čeka našeg Veselina? Nakon što u predigri “razveseli”, slijedi mu - s mudima što se vuku po zemlji - ridajući povratak u stranačku štalu. I dok tuđa Mula bude glasno svršavala na otetoj im presjedničkoj stolici, skakač u prazno nastavit će u deseteračkom stilu s plačljivim mastrubiranjem po hrvatskom narodu. Nije to nikakvo čudo. Mora se i naš Veselin na nekome olakšati.

A narod?

Kako će se hrvatski narod olakšati? Vjrojatno će i dalje svršavat s onom životnom iluzijom u kojoj ti cijeli život sole pamet, a - neimaštinom i brigama smoren - umreš od šećera. Sviknut na kajle narod će ostati poslušno ponižen i, tu i tamo, sebi u bradu isukrstati.

I što bi Lane Gutović rekao: „Neznam zašto sam uopće ovo definirao, ali u svakom slučaju ne može škoditi, a čim ne škodi, znači da koristi.“