Hrvatski branitelji: Protivimo se svakoj obnovi i obilježavanju ZAVNOBiH-a kao Dana državnosti BiH

...ministar rada i socijalne politike u Vladi FBiH, Vjekoslav Čamber, koji je na tu dužnost došao iz HSP-a BiH, proglašava 25. studenog neradnim danom:

"Federalno ministarstvo rada i socijalne politike obavještava javnost da je Zakonom o proglašenju 25. novembra/studenog Danom državnosti Bosne i Hercegovine ("Službeni list RBiH", broj 9/95), utvrđeno da na taj dan poslodavci, ustanove, organi uprave, kao i druge pravne osobe ne rade."

Na odluku federalnog ministra Vjekoslava Čambera prvi se očitovao HKZ Troplet, priopćenjem u kojem se navodi kako je navedena odluka u suprotnosti s Ustavom BiH i Ustavom FBiH.
Županija zapadno-hercegovačka u mandatu Zvonke Jurišića (predsjednik HSP-a BiH), od 2006.-2010. godine, nezakonito je uvela 25. studenog kao neradni dan, a godine 2010. Vlada Zdenka Ćosića (HDZ BiH) je 25. studenog definirala kao radni dan budući da je isto bilo definirano županijskim zakonom o neradnim danima.
Hrvatski narod u BiH ima tragična iskustva kada je u pitanju Drugi svjetski rat, posebice od dana kada su na snagu stupile odluke iz I., II. i III. zasjedanja ZAVNOBiH-a.

Odluka donesena na I. zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić gradu kojom se navodi kako Bosna i Hercegovina nije ni hrvatska ni srpska ni muslimanska, nego srpska, muslimanska i hrvatska, je izrazito utjecala na negativan položaj hrvatskog naroda u BiH, a time je otpočelo desetljetno urušavanje povijesnog prava hrvatskog naroda na Bosnu i Hercegovinu.

Posebno je bilo značajno II. zasjedanje ZAVNOBiH-a, održano u Sanskom Mostu 30. lipnja 1944. godine, kada je ZAVNOBiH svojom Deklaracijom zajamčio ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata u BiH, čiji sadržaj navodimo u cijelosti:
"U plamenu pravednog oslobodilačkog rata iskiva se bratstvo Srba, Muslimana i Hrvata, i time se udara siguran temelj slobodne i zbratimljene BiH, ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj federativnoj Jugoslaviji. Prvi put u historiji Srbi, Muslimani i Hrvati Bosne i Hercegovine, ujedinjeni u Narodno-oslobodilačkom pokretu, stupili su na isti put, počeli da izgrađuju svoj zajednički dom, u čije su temelje uzidane kosti njihovih najboljih sinova. Prvi put u historiji oni su postali kovači svoje sudbine, čvrsto riješeni da jednom zauvijek sahrane vijekovnu mračnu i tešku prošlost i da izgrade državnu zajednicu u kojoj će živjeti u ravnopravnosti, slobodi, miru i blagostanju.

Oličena u narodno-oslobodilačkim odborima i ZAVNOBiH-u zajamčuje:
* Ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina;
• Slobodu vjeroispovijesti i savjesti kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti;
• Slobodu zbora i dogovora, udruživanja i štampe;
• Ličnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu;
• Ravnopravnost žena sa muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti;
• Izborno pravo u demokratskoj Bosni i Hercegovini birači će vršiti tajnim glasanjem na osnovu opšteg, jednakog i neposrednog prava glasa;
• Aktivno i pasivno izborno pravo ima svaki građanin i građanka koji su navršili 18 godina života, a nisu toga prava lišeni na osnovu zakona;
• Borci narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije imaju to pravo bez obzira na godine starosti;
• Svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritužbe svim organima državne vlasti;
• Nitko ne može biti osuđen bez prethodnog sudskog postupka."

Sagledavajući sve odluke sadržane u Deklaraciji s II. zasjedanja ZAVNOBiH-a, mogao se steći dojam kako će narodna vlast pod vodstvom Komunističke partije na čelu s Josipom Brozom Titom jamčiti svu sigurnost u vidu nacionalnih i ljudskih prava te imovine građanima hrvatske nacionalnosti u BiH, no zločini koji su nastupili nakon Drugog svjetskog rata poprimili su tragediju genocida nad hrvatskim narodom od strane komunističkih vlasti, kada su se masovno ubijali svećenici, intelektualci i Hrvati bez obzira na spol i životnu dob, bez ikakvog suđenja i dokaznog postupka, u suprotnosti s Deklaracijom s II. zasjedanja ZAVNOBiH-a.
Četrdeset i pet godina komunističke diktature, koju je svojom Deklaracijom osudilo i Vijeće Europe, srušeno je na prvim višestranačkim izborima 1990. godine, kada je najmalobrojniji hrvatski narod u Bosni i Hercegovini koji je preživio dugogodišnji komunistički režim, ubojstva, progone i prisilno iseljavanje, utemeljio Hrvatsku demokratsku zajednicu BiH, koja je u svom programu pozvala na ujedinjenje iseljene i domovinske Hrvatske i pomirbu potomaka Hrvata koji su u Drugom svjetskom ratu bili na različitim stranama, pokušavajući na taj način spasiti pravo hrvatskog naroda da u Bosni i Hercegovini živi kao jednakopravan, konstitutivan i suveren narod.

Početkom 1992. godine, predstavnici hrvatskog naroda u BiH su, svjesni opasnosti koja vreba od jugokomunističke i velikosrpske ideologije u Beogradu i njihove mreže suradnika u Bosni i Hercegovini, pozvali hrvatski narod na Referendum o neovisnosti Bosne i Hercegovine koji se održao 29. veljače i 1. ožujka 1992., kada su masovno potvrdili referendumsko pitanje koje je glasilo: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?"

Nažalost, hrvatski narod u BiH, iako je u najvećem broju izašao na referendum, ni do danas nije ostvario svoje pravo na jednakopravnost u Bosni i Hercegovini, što samo dokazuje kako ustav, deklaracije i međunarodni sporazumi nisu dovoljne za zaštitu nacionalnih interesa jednog naroda te kako nacionalnu sigurnost i jednakopravnost hrvatskom narodu u BiH mogu jamčiti jedino prostori koje je HVO obranio u Domovinskom ratu.

Mi hrvatski branitelji smo najzaslužniji za obranu i opstojnost hrvatskog naroda u BiH, i na našu veliku sreću još uvijek nismo oboljeli od „demencije", tj. zaborava, i nećemo podržati nikoga tko ponovno vraća hrvatski narod u okvire ZAVNOBiH-a i na taj način opravdava sve žrtve i nedaće koje je hrvatski narod podnio u komunističkoj Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji.

Pravo lice ZAVNOBiH-a je diktatura proletarijata, koja je bila u funkciji zločinačke komunističke ideologije uperene protiv nacionalno svjesnih naroda koji imaju svoju povijest i kulturu, i danas sve više uzima maha u Bosni i Hercegovini kroz institucije vlasti, elektronske i tiskovne medije u BiH i na najboljem je putu da nas vrati u okvire jednoumlja, političkih progona i verbalnog delikta.

Winston Churchill je nakon završetka Drugog svjetskog rata na pitanje novinara: „Tko će biti sljedeći fašisti?", odgovorio: „današnji antifašisti", što se kasnije i potvrdilo u brutalnoj agresiji JNA na Hrvatsku i BiH koju su predvodili oficiri JNA na čelu s Veljkom Kadijevićem, Ratkom Mladićem i Blagojem Adžićem.
Antifašizam i ZAVNOBiH u rukama bivših komunističkih vlastodržaca i njihovih novih/starih sljedbenika moraju imati ideološke neprijatelje koji se danas mogu pronaći jedino u slobodnomislećim ljudima u Bosni i Hercegovini, a zbog svog neravnopravnog položaja i malobrojnosti, najteže posljedice će zasigurno imati predstavnici hrvatskog naroda u BiH.

Stoga, protivimo se svakoj obnovi i obilježavanju ZAVNOBiH-a kao Dana državnosti Bosne i Hercegovine i tražimo od hrvatskih predstavnika da ne zlorabe ustav i zakon te poštuju sjećanja na žrtvu koju su podnijeli pripadnici hrvatskog naroda u BiH od 25. studenog 1943. pa sve do prvih višestranačkih izbora kada su narodi BiH jednoglasno srušili komunistički režim, koji je i uspostavljen na I. zasjedanju ZAVNOBiH-a.

KOORDINACIJA UDRUGA PROIZIŠLIH
IZ DOMOVINSKOG RATA HZ-HB