DRAMA U SRCU VELEŽA Ta je planinarka bila najiskusnija. Poskliznula se, pala sedam metara u provaliju i udarila glavom

"Strpljenje. Strpljenje. Strpljenje. Mi sad moramo imati strpljenje. Doći će netko. Ne znamo kad, ali doći će", to je, pripovijeda Nenad Igrc, kazao ozlijeđenoj planinarki kratko nakon što su u nedjelju oko podneva nazvali gorsku službu spašavanja. Njih dvoje stajali su u kilometrima dugačkoj stijeni Veleža, istočno od Mostara, na visini od 1650 metara, na okomitoj litici, piše Jutarnji list.

Bili su osigurani, u ruksacima su imali dovoljno vode, hrane, utoplili su se, fizički namjestili koliko su mogli, priljubljeni uz vrlo uske kamene police, toliko uske da on svih jedanaest sati, koliko je s njom čekao pomoć, nije mogao sjesti.

"Sjeverna je stijena, ali nije bilo ni prehladno, bilo je minimalno vjetra. Odmah sam, da ne bi kasnije došlo do pothlađivanja, ozlijeđenu utoplio astrofolijom, na sebe obukao jako uočljivu jaknu narančaste boje, da nas lakše uoče u stijeni. Jer, to je ogromna stijena na kojoj je teško čovjeka primijetiti ako na sebi nema nešto jako kričavo. Imali smo cijelo vrijeme dovoljno vode. Kad sam se drugo jutro konačno spustio još sam u ruksaku imao litru i pol preostale vode, a i ona je imala još litru vode kad su je skinuli sa stijene."

Igrc je iskusan planinarski vodič, član vjerojatno trenutno najmlađeg zagrebačkog planinarskog društva Gea koje je najvećim dijelom osnovala skupina bivših članova PD Matica.

"Ozlijeđena je sjedila na uskoj kamenoj polici, osigurana gurtnama, a ja sam sve vrijeme stajao nedaleko nje, na polici od oko 25 cm. Nisam mogao nigdje sjesti. Pokušao sam, ali čim bi probao sjesti imao sam osjećaj da ću pasti. Jer, kad sjediš noge su na tako maloj polici još manje na tlu, moraš biti leđima okrenut prema stijeni, pogled ti ide u daljinu, imaš osjećaj da nemaš sigurnost, ni ne sjediš cijelom težinom... "

‘Ona je bila najjača karika‘

Na taj četverodnevni izlet, za koji su spojili vikend i Dan državnosti, iz Zagreba je otputovalo dvadesetak ljudi. No, nisu svi išli na feratu.

Dio grupe se na vrh Veleža uputio planinarskom stazom, a manja skupina, njih devetoro i troje lokalnih ljudi, su išli feratom. S njima je bio i lokalni vodič i član tamošnje gorske službe spašavanja.

"Ta je planinarka u ekipi od nas dvanaestero, ako ne računamo nas vodiče, bila najjača karika. Najiskusnija je, s najviše ferata u nogama i najviše planinarskih tura. No, dogodilo se da se poskliznula. Dok je imala snage u rukama, držala se za gazište, kad su ruke popustile pala je sedam metara u provaliju. Ostala je vezana, na ipsilonu, ali gurtna se nije otvorila. Udarila je glavnom, ali imala je kacigu. Napukla su joj četiri rebra. Psihički je cijelo vrijeme bila dobro i nije bilo panike", govori planinarski vodič Nenad Igrc koji od 2011. vodi ture, piše Jutarnji.

"Na izletu je bilo nas 23 planinara, no nisu svi išli na tu feratu. Mi vodiči smo u subotu večer odlučili tko sutra, ako želi, može na feratu. Godinama ponavljam da ferate nisu zafrkancija. Od kako je počela korona ljudi su, pogotovo u to doba korone, krenuli masovno po feratama. A, pad na ferati je bolan i opasan, to je šok. Svatko tko ide na feratu mora biti svjestan opasnosti."

Ferata Srce Veleža dugačka je oko 600 metara i na toj dužini sajle treba savladati oko 400 metara visinske razlike. Ferata vodi prema vrhu Veleža koji se zove Botin.

Planinarka je pala dok su bili na oko 1650 metara, oko tri stotine metara im je još trebalo do vrha.

"Nesreća se dogodila u 11:45, ostao sam s ozlijeđenom kolegicom do 23:00, tj. do časa kad su je počeli spuštati. Trasnportirao ju je EUFOR."

‘Helikopter nije mogao do nas‘

Prvo je oko 16:00 do njih stigao helikopter iz Banje Luke.

No, uzalud su dolazili, nisu mogli pomoći. "Ja sam im i kazao, kad smo zvali pomoć, ‘Nema svrhe da dolazite ako nemate sajlu i vitlo.‘ Ipak su krenuli, kod nas su bili za 40 minuta, napravili su deset, petnaest zaleta i shvatili da su nemoćni."

Planinari su pomoć zvali oko podne, javili su se gorskoj službi spašavanja.

Slučaj je htio da je njih 20-ak imalo vježbu na Rujištu, što je, pripovijeda Igrc, "pola sata voženje i dva-tri sata hoda do mjesta nesreće".

"Da bi se prišlo ferati treba hodati 3 sata. Ta je ekipa bila spremna za akciju, ali su čekali što će se dogoditi s helikopterom. I tek kad je helikopter odustao, oni su dobili naredbu da krenu prema nama. U 18.00 su krenuli, 2 sata su penjali, s užadima, bušilicama, po ferati. Kod nas su bili oko 20.00 sati, potom su sat i pol pripremali sidrište.

Došao je oko 23 sata i helikopter EUROR-a, imao je austrijsku posadu. Lebdjeli su dvadesetak metara iznad nas, očekivali su da će spustiti vitlo od 70 m, ali kad su došli iznad nas rekao sam da je bolje da se maknu, jer elipsa helikoptera je bila pola metra od stijene. Da su zakačili stijenu i oni i mi bi bili gotovi. Potom su odletjeli na višu poziciju, 50 m iznad nas, ali ni od tamo nisu mogli spustiti sajlu. Odletjeli su. I tek tad je počelo spuštanje planinarke užetom. Uz nju je bio doktor koji je držao uže, a ona priljubljena uz njega."

Ozlijeđenu su spustili užetom oko 250 metara, potom je nosili po teškom i nepristupačnom terenu pokrivenom siparom, naposljetku ju je s jednog mjesta helikopter digao vitlom.

U akciji spašavanja sudjelovale su gorske službe Jablanice, Mostara, Posušja, Sarajeva. Ozlijeđena je u ponedjeljak operirana u bolnici u Mostaru, u stabilnom je stanju i trebala bi ovih dana biti prevezena u Zagreb.