Dokle ćemo živjeti pod nasiljem i ucjenama onih koji su 'nosili puške'?

Opće mjesto svakog hohštaplera, kriminalca, primitivca, nesposobnjakovića, sitnog ili krupnog prevaranta u ovoj zemlji, primjerice u onom dijelu zemlje koji je strukturno premrežen ljudstvom i ideologijom Stranke demokratske akcije, jest: ja/on sam/je se borio za ovu zemlju, ja/on sam/je nosio pušku.

Tom magičnom rečenicom svaki hohštapler, kriminalac, primitivac, nesposobnjaković, sitni ili krupni prevarant ističe sebe kao moralnu vertikalu, kao nekoga tko voli ovu zemlju, kao njezinog pravog vlasnika, kao građanina prvog reda.

piše: Franjo Šarčević I Prometej.ba

I više od 24 godine nakon završetka rata ta magična rečenica mnogima je pokriće za svo zlo koje rade ovoj zemlji. Oni drugi, koji nisu hohštapleri… prevaranti, ucijenjeni su i od njih se također traži certifikat borbe, rata i nosanja puške, ukoliko žele da budu građani prvog reda.

Svaki put kad hohštaplersko-primitivno-prevarantska bulumenta okupljena oko Bakira Izetbegovića, Željka Komšića i drugih velikopatriotskih nosača pušaka želi prikriti svoje loše poteze ili diskvalificirati političke protivnike ili čitave skupine građana ove zemlje, oni posegnu za ovim magičnim rečenicama.

I svaki put oni kojima su te diskvalifikacije upućene pristanu na ta nakaradna pravila prljave igre. Svaki put kad netko iz izetbegović-komšićevskog miljea za Predraga Kojovića, predsjednika Naše stranke, kaže da se nije borio u ratu ili da nije bio u BiH za vrijeme rata, poručujući mu na taj način da je manje vrijedan, a implicitno i da je neprijatelj ove zemlje, Kojović ima potrebu da se obrazlaže, da se dokazuje, kako bi nekome opravdao razlog svog postojanja.

Zašto Kojović to radi? Zato što je, ukratko rečeno, svaki Srbin (i Hrvat) u Izetbegovićstanu kriv dok ne dokaže suprotno. Zato Srbin ili Hrvat, posebno ako je političar u ovom dijelu zemlje na koji izetbegovićevci polažu ekskluzivno pravo, mora da prolazi kroz taj samoponižavajući ritual čišćenja, u kojem dokazuje kako voli ovu zemlju, kako je BiH njegova domovina, kako se borio u Armiji BiH ili kako – u najmanju ruku – obožava Armiju BiH i njezinog vrhovnog zapovjednika. Ako se zoveš Amir ili Ejup, tvoje bosanstvo i „ljubav“ prema BiH se podrazumijevaju pa makar da si bogu ukrao nogu. Ako se zoveš Predrag ili Ivan, onda se ništa ne podrazumijeva pa makar da si u Sarajevu napravio astronomski opservatorij i riješio problem zagađenosti zraka, nego će ti se vjerovati nakon što se sam izbičuješ.

Ali Kojović, niti bilo tko drugi, to ne bi trebao raditi, zato što, “svjestan ili ne, na taj način podržava ovaj karikaturalni model multietničnosti gdje si dobar ili prihvatljiv „drugi“ samo ukoliko se dodvoravaš SDA-ovskom tipu etnonacionalističkog emocionalističkog patriotizma” (N.Š.) – i u kojem će te, kao takvog, držati kao vazni kaktus za dokazivanje vansvemirske otvorenosti i multietničnosti.

Ne bi trebao to raditi u ime svih građana koji nisu bili u ratu u BiH – i šta što nisu? Možda su bili u izbjeglištvu, možda su – kao autor ovih redaka – bili u pelenama. Ne bi trebao u ime budućnosti ove zemlje, jer ako je učešće u ratu mjera svih stvari, onda Sarajevo nikada neće u pravom smislu postati glavni grad Bosne i Hercegovine niti će u njega željeti dolaziti oni koji nisu nosili puške, ili čiji roditelji ili djedovi nisu nosili puške, ili su ih nosili na „krivoj strani“. Osim toga, ako je učešće u ratu mjera svih stvari, onda se na duži rok možemo pozdraviti s izgradnjom društva koje će funkcionirati na osnovu kriterija relevantnih za sadašnjost i budućnost.

Treba s radošću čekati dan, pod pretpostavkom da će ikada doći, kada će se pojaviti jaka politička ličnost koja će onima kojima priča počinje i završava s nosanjem puške imati hrabrosti poručiti: Dosta ste nas maltretirali s vašom borbom. Ako ste se borili za državu u kojoj će nečija djeca i unuci morati da vam se klanjaju kao gospodarima, samo zato jer ste se „borili“, onda niste morali ni da se „borite“, to smo mogli imati i bez vaše borbe.

I pri tome ne biti linčovan.