Daidža Šarčević - Umišljen pa savršen

Čak i pri površnoj obdukciji uočljivo je da njegovo viđenje najviše odgovra dijagnozi; njegova stvarnost je stanje prouzrokovano nedostatkom alkohola a svaki optimizam s očima uperenim u Sarajevo otkriva masovni nedostatak informacija ili u krajnjem slučaju ispražnjenu bocu. "Tempora mutantur et nos mutamur in illis" (Vremena se mijenjaju, a i mi s njima) važi za sve samo ne za daidžu Šarčević.On je bio i ostao ulizica naspram svake vlasti. Da je nekiim slučajme star 500 godina onda bi on bio uz noge i Stambolu, zatim Beču, kao što je  poslije bio alfa i omega u komunističkom kraljevstvu.

Sad  je jedan od vodećih daidža u Sarajevu očišćenom od multikulture ali zato ukrašen unitarizmom. Ima čovjek konstantu. Vlast je vlast. I za takav profitabilan i privilegiran status, njemu jer vrijedno izdati i Boga i svoj narod.

U ostalom uvjerite se i sami jer vam Šarčević uradak prenosimo u cijelosti i bez urednikove intervencije:

 

Tehnologija civilizovanih nacija

Ako bi se htjelo u dvije riječi sažeti ono što Rajko Vasić, izvršni sekretar Dodikova SNSD-a, iznosi u programskom intervjuu za herceg-bosanske portale: „Za Treći entitet je svatko onaj kome je stalo do BiH“, dobro bi pristajala sintagma koju je inače Mirko Kovač – jedan od najtemeljitijih kritičara ovdašnjih nacionalizama – izrekao za „kobnog oca srpske nacije“, Dobricu Ćosića: „natprosječno nepošteno“.

Piše: Fra Ivan Šarčević - oslobodjenje.ba

Natprosječno nepoštenje ne prihvaća argumente, jer „surova realnost“, koju brani Vasić, nepromjenjiva je čovjekova sudbina. Ta nepromjenjiva sudbina je ponajprije rat kojeg su, izričit je Vasić, izazvali „Veliki Krojači“, misli na velike sile i neprijatelje Srba, i naši „istorijski idioti“, „autisti“, „primitivci“, „marginalci“, „nacionalističke budale“ – Milošević, Karadžić, „naivni Mladić“, Tuđman, Izetbegović, i dr. Vasić se tobože odriče tih aktera rata i zločina, i istodobno ni pedlja ne odstupa od obrane eReSa, njihove krvave zadužbine. To se i događa kada je politika iznad morala, „hrišćanstvo“ sredstvo mržnje prema drugima, savjest zakržljali organ slabića i srbomrzaca. Nigdje trunka autorefleksije i samokritike koja bi razotkrila kontinuitet beščašća između ćosićevsko-miloševićevskog velikosrpstva i dodikovsko-vasićevskog republičkosrpskog nacionalističkog cilja: „podijeliti sve što se podijeliti može“, „nikada (se) ne miješati“ s drugima.

U intervjuu su dvije teme Vasiću i njegovom „hrvatskom“ pitaocu posebno na srcu. Prva je Vasićeva tvrdnja da je Bosna i Hercegovina, „nepostojeća“, da je „naseobina“. Posve logično iz kuta velikosrpske kolonizatorske i agresorske politike, koju smo mogli prepoznati po stereotipiziranju BiH kao „tamnog vilajeta“ i „proključalog bosanskog lonca“, koja danas, vasićevsko-dodikovski, privatno vlasništvo otima i pretvara u nacionalni teritorij, u vječnu i nepromjenjivu eres-kategoriju. Vasić i njegovi podržavatelji ne znaju za pravednost i nadoknadu za nepravdu, jer prema njima krivnje nema. Ako ima pravde, ona može biti samo među jednakima, a sa Srbima nema jednakih jer su oni vasićevski izabrani. A ako ima krivnje, ona je po izvršnom sekretaru SNSD-a u samoj prirodi ovog tla, „negdje u zemljinoj kori (gdje) ima nekih silnica i magnetizama koji, gore na zemlji, uslovljavaju da se ljudi ovako ponašaju“, pa su onda svi jednako krivi.

U gotovo svakom svome tekstu Vasić govori o tome kako je „surova realnost“ nepromjenjiva sudbina. Ljudi nisu gospodari svojih djela. Nisu slobodni pa ne mogu biti ni odgovorni, jer je iznad njih iracionalna „sila istorije“ kojom ne upravljaju moćnici, ideološki krvnici, nego se ona sama od sebe pokreće i razvija. Vasićev čovjek je desubjektiviziran, depersonaliziran, u konačnici dehumaniziran. Ljudi su samo „prsti ludih/tuđih umova i očiju“ na „bunjištu zla“. Zlo je jače od dobra. Zato ni „Republika Srpska nije kriva što je ostala bez življa (misli na Hrvate i Bošnjake) koje je ranije obitavalo na toj zemlji. Krivac je rat.“

Druga tema za koju se prema hrvatsko-pitaočevim vrućim nakanama trebalo naći zajednički dogovor, uvijek protiv BiH, Sarajeva i muslimana, i uvijek za stožernu srpsko-hrvatsku politiku karadžić-bobanovskog tipa, jest pitanje Posavine, odnosno Hrvata iz Posavine. Pitalac očekuje makar mali srpski ustupak prema hrvatskoj Posavini, ali Vasić je – na „udivljenje“ hrvatskih portalovaca – posve „iskren“: „Hrvati su u RS-u manjina“, „konstitutivnost je nametnuta“, „ključ izumiranja (hrvatske) Posavine je Sijekovac“, Posavina je „dirigovano napuštena“, „odumiruća teritorija“, „Posavina je hrvatska greška“ i „greška Hrvatske“. I potom slijedi jedan iznimno prazan ali politički vrlo ubojit i ideološki zakovan Vasićev zaključak: „Republika Srpska ne traži ništa od Hrvata, ne zato što ne da Posavinu, nego što mislimo da to nije tehnologija civilizovanih nacija u trećem mileniju.“

„Tehnologija civilizovanih nacija“ sastoji se u poricanju velikosrpske agresije, genocida te da se granice RS-a shvate kao „kineski zid“. Samo u tom slučaju, smatra Vasić, postoje „poklopljivi interesi“ Srba i Hrvata, način kako da „ojačamo Hrvate“, a što se konkretizira u Dodik-Čovićevom sporazumu: teritorijalna autonomija za koju vrijeme radi, dakle treći, hrvatski entitet, ali za koji nema ni metra od RS-a. To je srpsko-hrvatsko „strateško partnerstvo na ekonomskim i hrišćanskim(!) osnovama“.

Vasić uvijeno niječe da je ideolog ikome, pa ni Dodiku. On je ustvari ista vrsta nacionalističkih ideologâ koji su vodili rat, ne „civilizovani“ kako za sebe misli. I njegov nacionalizam, kao i svaki, izlazi izvan civilizacijskih normativa, ni formalno ne priznaje ikakvo moralno pravilo, niti ikada govori o pravednosti, nego izopačuje sve. To je postkaradžićevska ideologija totalne laži.

Takvi su ideolozi hladni cinici, koje se, kako smatra filozof Spaemann, ne može napadati argumentima, jer od početka zauzimaju stranu „nepromjenjive realnosti“, ustvari „besmislene zbilje“. No protiv njih treba biti uvijek, posebno ondje gdje ih drugi oponašaju. To su, ponajprije „stožerni“ Hrvati čija politika još od 1992. nije ni samostalna ni odgovorna nego slijepo slijedi prije velikosrpsku nacionalističku politiku a danas republičkosrpski dodikovski nacionalizam i tako odvodi svoj narod u definitivnu propast.

Ima još nešto što se od spomenutog filozofa eventualno može predložiti Vasiću i sličnima: „Pomoći mu može u najboljem slučaju netko tko mu na način koji nije argumentacijski otvara svijet smisla, netko koji mu daje da stekne iskustvo o vrednotama. Možda mu može pomoći ljubav, ali samo ako on hoće i ako uviđa da je cinizam bolest koja samom čovjeku ubija smisao njegova života.“ Ovo „samo ako on to hoće“, Vasić naveliko potvrđuje u svom romanu „Prsti ludih očiju“. Iako iznimno naširoko, pa i s nekom simpatijom, priča o vezi između Novoga (Srbina) i Belkise (Bošnjakinje), on ne dopušta da se oni zavole. Ideologija mržnje, podjela i nepomirenja ne dopušta ljubav među ljudima. To će se, kaže Vasić i u intervju, dogoditi tek u novom romanu, trilogiji, koju najavljuje, ali nikako u Bosni i Hercegovini, nego „na nekom drugom kraju svijeta“, jer „ovdje nema ni pomirenja ni suživota“, a tamo je „samo ljubav. Tamo. A ovdje je mržnja.“ Tako novi srpski tehnolog nacionalizma „civilizira“ entitet i iz njega iseljava nesrbe i ljubav da bi ga preplavio nacionalističkom mržnjom.

B u u u u m m…….The End

posavski-obzor.info