Da se ne zaboravi: Pokolj u Grabovici 9. rujna 1993

Grabovica, ratni zločin, obljetnica, Ivo Josipović, Grabovica, Armija RBiH, ratni zločin, Grabovica, Grabovica, ratni zločin, ratni zločini, BIH, Armija BiH, Grabovica, ratni zločin, Armija BiH, obljetnica, križni put, Grabovica, Grabovica, napad, Grabovica, Armija BiH, Grabovica, ratni zločin, ratni zločinci
10.05.1993 .jake bošnjačke snage osvajaju Grabovicu u kojoj je bilo 35 vojnika HVO-a. Tijekom izvođenja ove akcije poginuo je u jedan pripadnik HVO-a, a četiri su zarobljena i odvedena u logor "Muzej" u Jablanici

Nakon zauzimanja Grabovice, pripadnici tzv. A RBiH strijeljali su vojnika HVO-a Željka Rozića koji se predao, a zapaljene su i dvije hrvatske kuće Dragana i Pere Mandića. Nakon što je tzv. A RBiH zauzela Grabovicu, u njoj je ostala 91 osoba hrvatske nacionalnosti, većinom starije osobe i petero djece. Svakodnevno je pljačkana hrvatska imovina (stoka, kućanski aparati, namještaj i dr.) što su činili muslimanski vojnici iz Jablanice i okolnih naselja. Kada se šezdesettrogodišnji starac Jozo Ištuk usprotivio pljačkanju svoje imovine i odvođenju stoke, pripadnici tzv. A RBiH su ga u srpnju 1993. godine ubili. Pored pljačke imovine svakodnevno je maltretirano i zastrašivano preostalo hrvatsko stanovništvo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U ovom razdoblju Grabovica je bila pod izravnim nadzorom postrojbi 6. Korpusa tzv. A RBiH, odnosno tadašnje OG Sjever-2 kojom je zapovijedao Zulfikar Ališpago - Zuka, koji je bio i zapovjednik postrojbe za posebne namjene ŠVK tzv. A RBiH "Zulfikar". Zamjenik i vršitelj dužnosti zapovjednika postrojbe "Zulfikar" u to vrijeme bio je Nihad Bojadžić, Pored pripadnika postrojbe "Zulfikar"na području Grabovice često su boravili i pripadnici "Drežničkog bataljona" pod zapovjedništvom Mustafe Beglerovića - Mujice, iz sastava 4. Korpusa tzv. A RBiH. Zbog otežane komunikacije između Mostara i Jablanice u ovom razdoblju nadležnost nad Grabovicom imale su i civilne vlasti Jablanice odnosno načelnik MUP-a Jablanica Emin Zebić i predsjednik ratnih predsjedništava općina Jablabica, Konjic i Prozor dr. Safet Ćibo.

Ovakvo je stanje potrajalo sve do početka rujna 1993. godine, kada otpočinju aktivnosti tzv. A RBiH za izvođenje akcije "Neretva 93", koju su odobrili predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i zapovjednik Štaba vrhovne komande (ŠVK) tzv. A RBiH Rasim Delić, što je imalo za cilj ovladavanje dijelom teritorija BiH od Bugojna do Jadranskog mora. Prema zapovijedima zapovjednika ŠVK tzv. A RBiH Rasima Delića, nositelji napadnih operacija u akciji "Neretva 93" bile su postrojbe iz IV. i VI. korpusa tzv. A RBiH, a pridodate su im i postrojbe iz III. korpusa, te I. korpusa tzv. A RBiH:
- Dijelovi 9. Bbr pod zapovijedanjem Ramiza Delalića - Ćele;
- Dijelovi 10. Bbr pod zapovijedanjem Mušana Topalovića - Cace, kao i manje postrojbe
za posebne namjene;
- "Igmanski vukovi" pod zapovjedništvom Ediba Šarića;
- Skupina pod zapovjedništvom Adnana Solakovića poznata kao "Solakovi ljudi" ili "Adnanova grupa"
- "Handžar divizija" i
- Odred za posebne namjene MUP-a BiH "Laste". Već od ranije na ovome području bila je nazočna postrojba za posebne namjene ŠVK "Zulfikar" pod zapovijedanjem Zulfikara Ališpage - Zuke i Nihada Bojadžića.

Radi praćenja provođenja akcije kao i koordiniranja postrojbi 4. i 6. K tzv. A RBiH te ostalih postrojbi koje su sudjelovale u akciji, zapovjednik ŠVK zapovjedio je da se formira IZM ŠVK sa sjedištem u Jablanici u sastavu: Sefer Halilović, Vehbija Karić, Zićro Suljević, Rifat Bilajac, Džemal Najetović, Edin Hasanpašić i Namik Džanković. Istodobno u Zapovjedništvo OG Sjever-2 uz zapovjednika Zulfikara Ališpagu - Zuku pridodani su Edib Šarić, Huso Alić, Kasim Korjenić i Reuf Sidran.

Spomenute postrojbe dana 06. rujna 1993. godine počinju pristizati u Jablanicu a odatle ih se većina upućuje na smještaj u Grabovicu, tako da je u Grabovici bilo više od 700 vojnika. Za prihvat i razmještaj postrojbi ispred IZM ŠVK zaduženi su bili generali Vehbija Karić i Zićro Suljević. Prema iskazima svjedoka, odmah nakon dolaska spomenute postrojbe počele su praviti izgrede, a Vrehbija Karić je pred postrojenim pripadnicima tzv. A BiH zapovjedio da se postrojbe smještaju po kućama u kojima žive Hrvati, te rekao:"ako se ko bude bunio, bacite ga u Neretvu"!

Prije dolaska postrojbi tzv. A RBiH u Grabovicu, u selo su dolazili predstavnici civilne vlasti iz Jablanice i predstavnici tzv. A RBiH na čelu s generalom Karićem te prenijeli lokalnom hrvatskom stanovništvu da će u selo doći pripadnici tzv. A RBiH, te da ih trebaju primiti u svoje kuće i da se ničega ne trebaju plašiti.
Koliko se nisu trebali plašiti pokazuje krvavi pir "vitezova" ABIH u noći 8/9. rujna 1993. godine. U masakru u svojim kućama su mučene i masakrirane 32 civilne osobe hrvatske nacionalnosti. Živih svjedoka navedenog zločina nema, osim dvojice braće Gorana i Zorana Zadre, tada dječaka od 11 i 13 godina, koji su očevici ubojstva svoje obitelji: majke Ljubice, oca Mladena, sestre Mladenke, babe Matije i djeda Ivana, a vidjeli su i nekoliko mrtvih tijela ubijenih susjeda.

"...Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali - Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na `talijanku', drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao i on bi poginuo. Rekao sam mu: `Hajde da se sklonimo.' I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: `Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.' Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri je bilo taman pune četiri godine..."

U suludom krvavom piru pripadnika "viteške i slavne " ABIH 8./9. 9. 1993. godine ubijene su sljedeće osobe:

1. Pero Čuljak , rođen 1913. godine;
2. Matija Čuljak, rođena 1917. godine;
3. Cvitan Lovrić, rođen 1936. godine;
4. Jela Lovrić, rođena 1940. godine;
5. Mara Mandić, rođena 1912. godine;
6. Ivan Mandić, rođen 1935. godine;
7. Ilka Miletić, rođena 1926. godine;
8. Anica Pranjić, rođena 1914. godine;
9. Franjo Ravlić, rođen 1917. godine;
10. Pero Marić, rođen 1914. godine;
11. Ivan Šarić, rođen 1939. godine;
12. Dragica Marić, roena 1914. godine;
13. Josip Brekalo, rođen 1939. godine;
14. Luca Prskalo, rođena 1939. godine;
15. Andrija Drežnjak, rođen 1921. godine;
16. Mara Drežnjak, rođena 1921. godine;
17. Dragica Drežnjak, rođena 1953. godine;
18. Ilka Marić, rođena 1921. godine;
19. Ruža Marić, rođena 1956. godine;
20. Martin Marić, rođen 1911. godine;
21. Marinko Marić, rođen 1941. godine;
22. Luca Marić, rođena 1944. godine;
23. Marko Marić, rođen 1906. godine;
24. Matija Marić, rođena 1907. godine;
25. Ruža Marić, rođena 1935. godine;
26. Ivan Marić, rođen 1906. godine;
27. Matija Marić, rođena 1923. godine;
28. Mladen Zadro, rođen 1956. godine;
29. Ljubica Zadro, rođena 1956. godine;
30. Mladenka Zadro, rođena 1989. godine;
31. Živko Drežnjak, rođen 1933. godine te
32. Ljubo Drežnjak, rođen 1932. godine.

Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način kao da su ubojice izašle iz horor filmova .

Nakon učinjenog masakra Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi - Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo. Iz izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH koji je bio nazočan u Grabovici izdvojen je dio koji govori o postavljanju punktova jednog od pripadnika ABIH:
"Bio sam osobno prisutan kad je Vehbija izdao naredbu da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. Naredbu su izdali Zuki i znam da je on odmah poslao po tri čovjeka s  naređenjem da ni policija, ni UNPROFOR, ni novinari, niti bilo ko drugi ne smije stupiti nogom u selo Grabovica."
Sa svrhom skrivanja dokaza o učinjenom masakru, osim zapovijedi da se leševi pobacaju u Neretvu,( prigodom razmjene nakon prestanka sukoba, razmijenjeno samo 11 tijela) neki od najviših časnika tzv. ABiH su zatražili da se pogube i dvojica dječaka, svjedoka zločina kako bi se zločin prikrio. O tome govori u svojoj izjavi za sarajevski tjednik "Dani" od 24. listopada 1997. godine i Ramiz Delalić-Ćelo:
"...Onda sam njih dvojicu stavio u auto i poveo u Zukinu bazu u Donju Jablanicu. Ispričao sam im sve što sam čuo od dječaka. Tu su bili: Sefer Halilović, Zuka, Vehbija, Zićro, Bilajac, Nihad Bojadžić, Zukin zamjenik... Pojedinci su rekli da djecu treba ukloniti, da se ne bi saznalo za ofenzivu. Bio sam kategoričan: djecu treba poslati ujaku i ujni i skloniti ih na sigurno. Neću da kažem ko je dao takav prijedlog za djecu, jer sam i to rekao u svojoj izjavi Upravi vojne bezbjednosti."

Sa sastanka civilnih i vojnih dužnosnika rujna 1993. godine u Konjicu na kojemu su bili : Rusmir Mahmutčehajić, Safet Ćibo, Bakir Alispahić, Sefer Halilović i Vehbija Karić upućena su Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću izvješća o zločinu počinjenom u Grabovici. Odmah poslije počinjenog zločina, izjave od počinitelja zločina uzeo je časnik Uprave bezbjednosti Namik Džanković, a kasnije je tim Uprave bezbjednosti proveo istragu s jedinim ciljem da se zataška i prikrije odgovornost članova GŠ tzv. A RBiH, posebno generala Vehbije Karića.

Prema kasnijim izjavama u tisku nekadašnjih pripadnika ABIH govori se da je Uprava bezbednosti a time i čitav vojni i civilni bošnjački vrh do u tančine znao sve detalje oko masakra u Grabovici. Za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH. Enesa Šakraka je Županijski sud u Sarajevu osudio na 10 godina zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić.

Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubojstva troje članova obitelji Zadro i to Ivana, Matije i Mladena. Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, no Haški sud oslobodio ga je optužbi, navevši u presudi: "vojna operacija Neretva 93. uopće nije postojala. General Halilovića teretilo se po zapovjednoj odgovornosti, budući da je bio obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Armije BiH i što je bio koordinatorom operacije "Neretva '93".
Optužnica je navodila da general Halilović nije poduzeo mjere za spriječiti pokolj u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici. Poslije ga je Haaški sud oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovice.