CYBER BOSANKA Jesu li hrabriji oni što odoše, il' oni što u ovom mulju ostaju

Zeničanka Hana Kazazović u blogerskom svijetu je već deset godina, a blog pod imenom Cyber-Bosanka po kojem je prepoznatljiva postoji od svibnja 2009. godine. Njen blog jedan je od najčitanijih u Bosni i Hercegovini, a svoju publiku ima i u Srbiji i Hrvatskoj. Kaže kako piše o temama koje ju u određenom trenutku dotaknu, naljute, inspiriraju odnosno kada nešto želi pokazati ili objasniti ljudima. 

U razgovoru za hercegovina.info, Hana govori o početcima, razvoju bloga u ono što je danas, perspektivi mladih u BiH, razlici između američke i bh. politike te društvenim mrežama.

Sve je počelo iz ljubavi prema pisanju, a mogućnost feedbacka od čitatelja ju je gurao dalje te je tako počela istraživati komunikacije na internetu i društvene mreže.  Tako da sada povremeno održi predavanja o pisanju bloga i osobnom brendiranju na internetu.

Iza sebe ima brojne nagrade kojih ima previše tako da smo ju zamolili da nam izdvoji najznačajniju. „U suštini mi je najznačajnija nagrada  ona koju sam dobila od UN Woman za najbolju kratku priču na temu “Žene – jučer, danas i sutra” - 2015. godine.“

Objasnila je kako mnogi blog često nazivaju svaštarom jer tu ima svega – od recenzija knjiga, osvrta na emisije i serije koje joj se svide, preko priča o ljudima i biznisima ili mjestima koje je posjetila, pa sve do nekih stavova i razmišljanja o temama koje smatram važnim za društvo. „Ne volim krute forme i zato ni ne pokušavam blog ukalupiti u bilo što sa točno određenim granicama“

Zašto ste blog nazvali Cyber Bosanka, kako ste došli na ideju da krenete pisati blog, što vas je inspiriralo?

Kad sam razmišljala o tome kako da nazovem blog nisam bila sigurna da ću uvijek živjeti ovdje, ali sam razmišljajući o tome postala svjesna da ću uvijek biti upravo to – Bosanka, ma gdje bila. A kako je blog vezan za Internet, nekako mi se to dvoje u glavi spojilo u ovu, za mnoge simpatičnu, kombinaciju. Često znam reći da sam Cyber Bosanka zbog toga što bolje znam napraviti blog nego pitu.

Blog sam počela pisati tako što sam počela čitati dosta blogova koji su u to vrijeme bili jako popularni. Čitajući ih svidjelo mi se to što odmah možeš dobiti reakciju na napisano pa sam željela i sama to probati. Tako je počelo, a onda su mi se svidjele reakcije na pisanje i evo, to traje već duže od 10 godina.

Zadnje tri godine pisali ste o putovanjima u BiH, a sada želite tu priču razviti na još veći nivo. Ne planirate otići iz BiH, a kažete kako izgleda da je najsumornija perspektiva nas koji ostajemo. Na koji način želite o ovome pisati, koji cilj koji želite dosegnuti?

Nisam pisala samo o putovanjima, nego i o ljudima u BiH. Puno sam mjesta u BiH posjetila i upoznala dosta zanimljivih ljudi i sa dosta njih sam uradila razgovore ili priče o njima. Imamo veliki potencijal u BiH, ali je problem što je totalno neiskorišten i sve su prilike da će neke druge zemlje te naše potencijale dobiti na korištenje.

Kad razmišljam o tom mom ostanku nekad me strah s kim ću ostati, da budem iskrena. I sumornost ostanka koju sam spomenula se odnosi na to što ne vidim rješenje koje će stanje ovdje popraviti u nekom skorijem razdoblju. Situacija u BiH je takva da bi sve snage i svi ljudi trebali raditi maksimalno na tome da se popravljaju stvari koje ne valjaju. A umjesto toga mi i dalje imamo 95% političara koji se prepucavaju i natežu oko svega i uzimaju ogromne novce za svoja natezanja i nerad.

Zato ljudi i odlaze, jer su izgubili nadu da će biti bolje. A mi koji ostajemo tu trebamo naći neki način da opstanemo i da u svemu tome imamo nešto što iole liči na život.

Voljela bih pisati o tim stvarima, o ljudima koji ostaju i koji se trude da neke stvari promijene. Voljela bih pisati o hrabrosti i o tome jesu li su hrabriji oni koji idu u nepoznato počinjući život od nule ili oni koji ostaju ovdje u ovom mulju u kojem smo zaglavili. I imam ideje za takve priče, samo mi treba malo vremena i podrške da ih realiziram. Nadam se da ću u tome uspjeti.

Vaš komentar na bosanskohercegovačku situaciju trenutno, mladi odlaze, a službene brojke to potvrđuju. Događa se masovni odliv mozgova, kakva nam je perspektiva?

Već sam dala najveći dio odgovora na ovo pitanje, ali ću ovdje dodati još nešto što me „muči“ u svim ovim pričama o odlivu mozgova. Kad to čujem uvijek se zapitam je li to znači da mi koji ostajemo nemamo mozga? I valjda zbog toga što sam tu i ne planiram nigdje, malo me to i vrijeđa.

Ne mislim da smo svi mi koji ostajemo bez mozga i znam da ima tu itekako pametnih i sposobnih ljudi. Svi imaju neke svoje razloge zbog kojih se nisu zaputili u novi život i svi ti razlozi su bitni. Naša perspektiva nije sjajna, ali se nadam da će se neke stvari popraviti. Da je samo nekako na mjesta na kojima se odlučuje dovesti poštene i ljude koji već sada rade super stvari utemeljene na svom entuzijazmu, umjesto ovih koji samo gledaju sebe i svoje interese, sve bi se vrlo brzo popravilo.

Najzastupljenije teme u prošloj godini o kojima ste pisali su bh. ljudi, bh. mjesta, i bh. biznisi, odnosno u pitanju su pozitivne priče iz Bosne i Hercegovine. Kako ste saznali za sve te uspješne ljude?

Zahvaljujući internetu. Neko zna nekog pa mi kaže, nekad sam pitala i na Facebook stranici koja prati blog i uvijek sam dobivala super preporuke. Ima takvih priča puno i nažalost nisu u fokusu. Da nema super ljudi u cijeloj BiH koji rade fantastične stvari iz ljubavi i iz svog osobnog entuzijazma, davno bi ovdje situacija postala mnogo gora. Sigurna sam da nas upravo to i održava za sada.

Od svih tema o kojima ste pisali, imate li neku koju bi izdvojili, koja Vas je inspirirala?

Teško mi je sad izdvojiti neku temu jer zaista ima puno toga što me dotaklo na poseban način. Ali recimo, pamtit ću dugo priču sa Ramzijom Dedić, majkom Azre Dedić, šampionke u džudu i prve zaposlene djevojke u BiH sa Down Sindromom. Iz njene priče sam saznala koliko malo država pomaže ljudima koji imaju djecu s poteškoćama u razvoju i koliko su ti roditelji u stvari pravi heroji koji se bore za svoju djecu. Sve je na njima bukvalno.

Isto tako priča o Ljubici Matošević, ravnateljici vrtića u Novom Travniku je najbolji primjer toga koliko jedan pametan i sposoban pojedinac može napraviti. Ona je svojim angažmanom uz pomoć raznih projekata na koje je aplicirala, a koji joj nisu u opisu posla, tako sredila vrtić u Novom Travniku da sam bila oduševljena.

Izdvojiti ću još jednu noviju priču o Sumeru, a to je u stvari Savez organizacija za podršku osobama s intelektualnim teškoćama. Oni pomažu takvim osobama da žive dostojanstven život u stanovima uz podršku asistenata. Jako je važno ono što rade, a upoznala sam nekoliko njihovih štićenika i dok sam živa pamtiti ću njihovu sreću što žive samostalno, a ne smješteni u domovima gdje se gubi svaka individualnost i osobnost.

Koliko bosanskohercegovačkih gradova ste upoznali, posjetili kako bi o njima pisali? Možete li predložiti neki skriveni biser koji trebamo posjetiti?

Do sada sam bila u nekih 30-ak gradova. Nije skriveni biser, ali bih svima preporučila da posjete Jajce i da u njemu provedu bar 2-3 dana. To je jedno od mjesta u koje se uvijek rado vraćam i nekako se tamo uvijek osjećam kao kod kuće. Jako mi se dopao i Gradačac. Planiram čim prije da ponovo odem do njega. A jesenas sam bila u Blagaju i po ko zna koji put pomislila kako bih voljela živjeti u Hercegovini, zbog klime i čistog zraka kojeg mi u Bosni od zagađenja sve rjeđe možemo udahnuti.

Kako izgleda radni dan freelencera, te kakvo je vaše mišljenje o poslu freelancera u BiH, može li se od toga živjeti? Imate li način na koji zaradite od ljubavi prema pisanju?

Svaki freelancer je priča za sebe. Od načina rada koji zavisi od svake osobe posebno i njene organizacije, do onog čime se bavi. Ista je stvar i sa zaradom – oni koji rade traženije poslove, posebno one koje mogu prodati van BiH, sigurno imaju veće šanse za zaradu. Ja povremenom nađem način da zaradim pisanjem zahvaljujući nekim projektima koji imaju za cilj da podrže blogere ili građansko novinarstvo na primjer. A drugi način je taj da često pišem tekstove za web stranice tvrtkama, kad im tako nešto treba. Na taj način prodajem svoje pisanje.

Rad na blogu Vam je otvorio mnoga vrata u poslovnom svijetu, ljudi su vas zamijetili?

Da, sve svoje angažmane i suradnje s tvrtkama sam i dobila zahvaljujući blogu. To je lako objasniti – blog je moje ogledalo i sve ono što znam i čime se bavim predstavljam tamo. Ljudi su znali prepoznati neke vrijednosti koje nudim i angažirati me – je li za pisanje tekstova koji njima trebaju ili na primjer za predavanja o tome kako pisati blog ili kako sebe brendirati u Internet svijetu. Sam blog je u stvari jedan od najboljih načina da se predstavite drugima.

Putovali ste u Ameriku zahvaljujući činjenici da Vas je Američko veleposlanstvo u BiH izabralo da sudjelujete u ILVP program? Ispričajte nam doživljaje, koliko ima razlika između Amerike i BiH. Prednosti i mane?

Da, zahvaljujući pozivu Američkog veleposlanstva išla sam na IVLP putovanje koje je organizirao State Department. Bila sam u srpnju 2016. godine i to ću pamtiti cijeli život i to ne samo zbog toga što mi je to bilo prvo putovanje u inozemstvo. Posjetili smo 5 gradova – Washington, St. Louis, Portland, Pittsburgh i New York, proveli tamo 3 tjedna, vidjeli mnogo toga zanimljivog. Tijekom boravka sam svaki dan pisala tekst na blogu pa se svi ti utisci skoro u realnom vremenu mogu pročitati ovdje. Mislim da se lako u tekstovima može iščitati oduševljenje posjetom.

Ono što je meni najveći dojam Amerike jeste da oni itekako koriste svoje snage i uz puno truda rade super stvari. Kad sam iz Amerike sagledala BiH shvatila sam koliko smo mi očito nesposobni da iskoristimo sve prednosti koje imamo. Cijela BiH je manja od na primjer New Yorka i opet ne možemo funkcionirati normalno.

Druga stvar koja me oduševila jeste njihov odnos prema politici i političarima. Oni su itekako svjesni da oni postavljaju političare na njihove funkcije i kad god im nešto smeta ili žele neku promjenu bukvalno zovu telefonom ili šalju emailove i idu razgovarati s ljudima koji su odgovorni za te stvari. I ti njihovi političari itekako znaju sve to.

Pričali smo s dosta njihovih državnih službenika koji su veoma svjesni da su oni upravo tu da služe narodu i tako se i ponašaju. A onda se sjetim svih naših političara i ostalih koji se ponašaju kao da su građani tu zbog njih, a ne oni zbog nas i to je ono što je veliki problem. Ako bih jednu stvar voljela prekopirati iz Amerike onda bi to bio taj odnos.

Savjeti o društvenim mrežama, koje platforme su sada najbolje za blogera, kako ostvariti komunikaciju sa javnošću, što ste naučili kroz sve ove godine od kako ste u ovom poslu?

Ono što bih ja kao ključni savjet dala svima koji koriste društvene mreže jeste da budu svjesni činjenice da je sve što napišu na njima i bilo gdje na internetu javno. Ako to što pišete niste spremni slušati na sve strane, na dnevniku u pola 8 na TV-u, na jumbo panou širom grada – onda to nemojte ni pisati.

A drugo – odnosi s javnošću su odnosi s ljudima. Kad komunicirate s bilo kim na internetu budite svjesni da su to ljudi kao i vi. I da zaslužuju poštovanje ako su vam se obratili, po mogućnosti i odgovor na pitanje. Osim, naravno, ako su tu da bi vas vrijeđali ili omalovažavali. U tom slučaju trebate znati da sve što napišu više govori o njima nego o vama.

Veoma je teško danas podnijeti sve stvari koje su nam donijele društvene mreže i svu tu količinu negativne energije i frustracija koje mnogi presipaju na njih. Ali se nadam da ćemo u vremenu koje je pred nama doći do načina na koje će ti negativni utjecaju biti svedeni na minimalno ili bar biti kažnjavani i sankcionirani.

A što se tiče društvenih mreža za blogere koristim Twitter, Facebook i Instagram od kako sam počela. Sad je trend Instagram, ali osobno najviše volim Twitter jer mi je on kao mala, lokalna kafana u koju dođem popiti kavu i popričati s rajom. Svako treba za sebe odabrati ono što mu najviše odgovara kao osobi.

Planirate li pisati knjigu o svim iskustvima koje ste skupili radeći na blogu?

U planu i u glavi imam ideje i recimo započete bar dvije, možda i tri knjige. Nisu direktno sve vezane za moja iskustva, ali su spremne i samo čekaju pogodan momenat da sjednem i ispišem ih. Malo me tu zeza vrijeme jer sam uglavnom zauzeta življenjem i obavezama koje mi to mogu osigurati. Ali se nadam da ću u nekom skorijem razdoblju naći vremena i za njih.