Čovječe, pa i mi smo potpisali Daytonski sporazum!

Prva je pomisao bila - narod je gladan i nezadovoljan činjenicom da mu elita zadnjih 20 godina izbija i posljednju marku iz džepa. No nije trebalo dugo da se brzinskim čitanjem između redova u moru informacija kojima su nas zapljusnuli svi važniji domaći i regionalni mediji uoči jedna bitna stavka...

Oni ljudi koji su sudjelovali u demonstracijama i divljačkom paljenju prvenstveno institucija kantonalnih vlasti potaknuti su centralističkim idejama o unutarpolitičkom dizajnu Federacije Bosne i Hercegovine čiji je jedan od glavnih zagovaratelja Zlatko Lagumdžija (SDP BiH).

Priča o centralističkoj Federaciji s apsolutnom dominacijom većinskih Bošnjaka, koja bi se ostvarila ukidanjem decentralizacije Federacije na kantone, pokušala se progurati do božićnog drvca Bruxellesa i prije. Umotana je u predivni paketić multietničke zajednice Hrvata i Bošnjaka u kojoj su pripadnici oba naroda ravnopravni, jednako zastupljeni, a vlastodršci anacionalni. Baš onakvi kakvim jedan prosječan udžbenik studija politologije opisuje idealtipske multinacionalne demokracije.

Uručivanjem takvog jednog paketića Bruxellesu (ali i New Yorku) BiH bi se integrirala u euroatlantske institucije na djelomično veselje Milorada Dodika koji je u nekoliko svojih izjava pokušao diskreditirati tu državu. On već ima svoju Republiku Srpsku, na opće veselje Lagumdžije, Izetbegovića, Tihića i inih centralista koji bi ostvarili dominaciju na drugih 50 posto teritorija kojeg ne kontrolira Dodik te na opće zaprepaštenje Hrvata koji bi u takvom jednom dekantonaliziranom i centraliziranom sustavu pod teškom čizmom preko 90 posto bošnjačkog Sarajeva bili degradirani na status nacionalne manjine.

Srećom, Europski je parlament svojim stavovima i deklaracijama osudio svaki pokušaj centralizacije i unitarizacije države, a centralistima nije preostalo ništa drugo nego da iskoriste ionako napaćeni i gladni narod kao instrument za realizaciju nasilnog "socijalnog" divljaštva prvenstveno prema institucijama kantonalne vlasti.

Pod krinkom socijalnog nezadovoljstva i multietničnosti započeto je tzv. "bosansko proljeće" čiji glavni i zametni cilj nije bila gospodarska renesansa, već ukidanje kantonalne vlasti i centralizacija koja bi onda ionako majorizirane Hrvate dovela u još nezavidniji položaj.

Lagumdžija na navedeno odgovara poput malog djeteta u stilu "Nisam ja, oni su", a ova infantilna obrana od optužbi zapravo najbolje potvrđuje teatar apsurda u njegovoj režiji. Ovaj se put pokušao podignuti na europsku razinu ne bi li i pod prijetnjom ugrožavanja europske sigurnosti Bruxellesu konačno uručio paketić: "Kako to da se ruše upravo institucije i pale zgrade institucija u onom dijelu koji je netko zamislio da valjda pred pregovore sa Europskom unijom budemo mekši pa da im kažemo Evo vam treći, mi ćemo ostati u spaljenom drugom entitetu. To se neće desiti, mi nikad nećemo pristati na tako nešto..."

Lagumdžija, dakle, proziva Hrvate za ono što su pokrenuli Bošnjaci, a što se najbolje može opovrgnuti mostarskim primjerom - navijačima bošnjačkog Veleža (Rođeni) koje su mediji pod lažnom multietničnošću tog grada povezali s navijačima Zrinjskog (Ultrasi), no demanti o bilo kakvom demoliranju grada od strane zajedničke akcije Ultrasa i Rođenih pročitan je na zahtjev Ultrasa u HRT-ovu Dnevniku 9. veljače.

Zlatko Lagumdžija zapravo za vlastite neuspjehe degradiranja hrvatskog naroda na status nacionalne manjine krivi taj isti narod jer se narod i njegove (slabe) vođe tomu opiru. Krivi i institucije Europske unije jer mu brane čvrstoću centralizma i unitarizma koji bi gazio slabijeg svjesno ignorirajući činjenicu da EU zastupa ideje liberalne demokracije, ljudskih prava, poštivanja međunarodnih sporazuma i vladavine prava. Ona ne može kontra svojih zacrtanih načela još od Maastrichta 1992. Europska unija sigurno će raditi i već radi na tome kako bi iznudila najbolji mogući institucionalni okvir za Bosnu i Hercegovinu.

Citirana izjava pokazuje kako je Lagumdžijina osobna i stranačka politika zapravo u fazi pucanja po šavovima. Na fin se način nije mogla uručiti Bruxellesu, a sve je vjerojatnije da se neće moći ni utrpati ovom grubom metodom koju je inicirao po Bosni i dijelom po Hercegovini. Bruxelles je na vrijeme prepoznao opasnost centralizma koji prijeti BiH, do kraja će inzistirati na decentraliziranoj državi, a tu se otvara jedinstvena prilika za vladu Zorana Milanovića koja diplomatski mora pritiskati i Europsku uniju i postojeće institucije Bosne i Hercegovini.

Prilika je to da se Hrvatima u toj državi osigura veći stupanj samostalnosti i spriječi majorizacija od strane brojčano jačih Bošnjaka. Prvi je korak Milanović učinio 9. veljače posjetom hrvatskom gradu Mostaru i (slabim) vođama hrvatskog naroda, uglavnom HDZ-ovcima, čime je jasno pokazao da je očekivanu stranačku solidariziranost sa SDP-om BiH ciljano izbjegao, a potporu dao strankama prohrvatske politike.

Predstoji nam vrlo vjerojatna korjenita promjena unutarnjeg političkog uređenja Bosne i Hercegovine te osjećaj zadovoljstva činjenicom da se hrvatska politika konačno aktivnije uključila u unutarpolitička pitanja BiH jer Hrvatska, kao jedna od supotpisnica Daytonskog sporazuma, ima obvezu to činiti.

Ipak, mnoga pitanja još uvijek ostaju otvorena (slučaj Sejdić - Finci, presuda šestorci HVO-a itd.), a samo je jedno sigurno - uz potporu EU i RH kantonalni ustroj FBiH zasigurno ostaje. Promijeni li se, bit će na obostrano zadovoljstvo i jednog i drugog naroda.

Piše: Nikola Novak

zkhs.hr