BRAĆA STIPE I JOSIP PRVI URARI U BiH „Dok je svijeta i ljudi, mjerit će se i vrijeme, a ipak, ovaj zanat nam umire“

Kazaljke na satu ne smiju stati, a dok je svijeta i ljudi, mjerit će se i vrijeme, riječi su Stipe i Josipa Petrušića, rođenih Banjalučana i najstarijih urara u cijeloj Bosni i Hercegovini. Kroz precizne ruke ova dva brata do sada je prošlo na tisuće satova, baš na njihovu adresu tijekom više od pedeset godina rada došlo je namjenski na tisuće ljudi, a sve sa istim ciljem – da im se spasi ono najvrijednije, njihove uspomene.

Sat za ova dva urara nikada nije bila samo spravica za mjerenje vremena, nego upravo srce i žila kucavica, a kako i sami tvrde, teško da postoji neki kojeg ne bi mogli popraviti i vratiti u život.

„Naučio sam zanat od svog dvije godine mlađeg brata Josipa, koji i danas radi zajedno sa mnom. Posao se mijenjao kroz godine, istina, prije je bilo bolje kada su bili mehanički satovi. Tada čovjek kupi jedan sat i ima ga cijeli život, a kada se pokvari, lako smo nabavljali dijelove i popraviš začas posla. Sada, od 76-e godine, počeli su elektronski satovi, svijetleći, pa uvijek nešto novo. Imao sam sreće što sam imao edukacije gdje sam naučio raditi sa svim satovima, a moda kao moda, uvijek se mijenja“, započeo je Stipe Petrušić za Hercegovina.info.

Baš ova dva brata, sa svojih 78 i 76 godina, predstavljaju najstarije urare u Bosni i Hercegovini, a već 22. godine su u mirovini.

„Mladi ne žele učiti, žao mi je, pokušavao sam s nekoliko njih raditi i prenijeti im znanje, ali jednostavno, oni nisu zainteresirani. Misle li da neće biti posla, da nije moderno, da nije popularno, ja stvarno ne znam, ali ja im uvijek kažem, dok je svijeta – mjerit će se vrijeme i to je najveća istina. Ovaj zanat se ne cijeni, polako izumire. U rijetko kojem gradu danas ćete naći urara. Ljudi moraju ići daleko da bi spasili uspomenu“, objasnio je stariji Petrušić.

U mladosti se i sam školovao i završio više škole, imajući drugačije planove i život, a sa zanatom je sve počelo tako što je došao kod svog brata u radnju da radi sa knjigama i papirologijom.

„Gledao sam šta to Josip radi, nisam zapitkivao, a kada sam prvi sat sam popravio, više nisam stao i tome sam se posvetio. Onda sam završio i školu za urara, nje više i nema, pa ljudi danas imaju priliku samo od nas starih naučiti. Dobro mi je išla škola, ekonomija, matematika i gospodarska matematika, ali evo, život me naveo na zanat i nije mi žao. Sretan sam i zaljubljen u ovaj posao“, kazao je Petrušić.

Čak i za vrijeme rata, Petrušićeva radnja je opstala i nikada nije dirnuta, a kako kaže, tada je najčešće radio besplatno, ona ljudskost mu nije dala da u teškim vremenima naplaćuje i uzima novac, a valjda je to bila neka zahvalnost naposljetku.

„Najviše u ovo vrijeme se mijenjaju baterije, stakla i narukvice, a mušterija tijekom dana ima uistinu, naročito kada je i dijaspora tu. Dakle, ovaj posao je neophodan da se nastavi. Mi nismo toliko bogati da svaki put kupimo novi sat kad nam se stari pokvari, a znate, nije sve ni u parama, oni pretežno imaju neku drugu vrijednost i čar uspomene. Kada pogledate moj radni stol, reći ćete neuredan je, ali vjerujte, ja znam i žmureći naći svaki ovaj mali detalj koji mi je potreban da bih popravio jedan sat. Da bi netko mogao raditi ovaj posao, neophodno je imati želju, volju i preciznost. Ako se uči na silu, ne možeš raditi ovaj posao“, pojasnio je Petrušić za naš portal.

Na preciznosti oba Petrušića mnogi bi pozavidjeli, njihove ruke nikada ne drhte, a to zahvaljuju stilu zdravog života i sportu.

„Pomogla je ova naša mala radnja koga god je mogla i kako god je mogla. Nisam nikad htio obnavljati je iznutra, sve je to dokaz koliko i kako radimo. Nema veće sreće nego kad na ovu drvenu lamperiju zakačim novi sat ili certifikat. Kod nas su dolazili razni ljudi, poznati i oni manje poznatiji, iz mnogih zemalja, govoreći kako neki sat niko nije mogao popraviti. Mi jesmo. Imao sam tu sreću da i moj sin nastavi ovaj posao, ali život ga je pozicinirao u Hrvatsku, u Rijeku. Kažu da nema nadaleko boljeg urara, a ja s ponosom evo to ponavljam. Znali smo nekada nekim kvarovima dane posvetiti. Bilo je i onih koji su nas htjeli prevariti, ali sve je to život“, istaknuo je Petrušić.

Za kraj, kazao nam je kako zanatlijama ne treba puno, a opet mnogo im se na neke druge načine uzima.

„Želio bih kazati mladima da je i zanat dobra opcija za budućnost. Učite, sve što uradite svojim rukama je vaše. Svaki sat koji sam popravio nosi moj pečat i nema većeg ponosa. Može se od ovoga živjeti, dok je vremena, bit će i kazaljki na satovima. Volio bih kada bi i država imala malo više obzira prema zanatlijama što se tiče izdataka, ali eto, valjda će vremenom i to doći na svoje“, zaključio je Petrušić.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.