BOŽIĆ U TUĐINI Daleko od ognjišta slavi se Isusov rođendan, ali jedna je želja svima zajednička

Božić je pred vratima, a milijuni ljudi diljem svijeta neće ga provesti u svom rodnom kraju i u krugu svojih obitelji i dragih ljudi. Za naše krajeve iseljeništvo nije nikakav novi pojam, a ako izuzmemo najnoviji val iseljavanja, u zapadnim zemljama već odrastaju generacije koje su tamo rođene i odrasle. Upravo su to naši sugovornici čije priče donosimo u nastavku.

Sandra je rođena u Chicagu. Otac je Hrvat, a majka polucrnogorka, no oboje su katolici i ona je odgojena u tom duhu. Za nju je velika razlika proslave Božića u SAD-u i Hrvatskoj...

"Glavna razlika izemđu Hrvatske i Amerike je to što je ovdje Božić strašno komercijaliziran. Trgovine rade produženo da se kupuju najbolji darovi, online shopovi su krcati božićnim akcijama. Žalosno je da se ovdje skoro i ne smije reći 'Merry Christmas' da se slučajno ne bi uvrijedilo nekoga tko ne vjeruje u Isusa Krista ili nije kršćanin, pa se u tom slučaju čestitaju blagdani, a možda je bolje reći u tom duhu da se može prevesti čestitanje praznika. Amerika je višenacionalna zemlja pa onda u isto vrijeme kad je Božić imamo i Hanuku te Kwanzaa, afrički blagdan slavlja. Sve je teže naći Isusa Krista u Božiću, to kao da nestaje iz naših života... Kad sam bila u Zagrebu primijetila sam da dosta tvrtki ne radi, ljudi uzimaju godišnje, druže se, smatram da je to lijepo jer nisu pokloni najbitnija stvar Božića nego polnoćka, obitelj i prijatelji", priča nam Sandra Korbar koja u tom američkom gradu vodi tamburašku skupinu 'Hrvatska loza' te je ujedno i plesna učiteljica maloj djeci u Hrvatskom kulturnom centru.

Iako je 'božićne' ponude svugdje, naša sugovornica i nije očarana previše.

"Imamo najveći božićni sajam, dođe mnogo ljudi i iz Njemačke, u Millenium Parku je okićen najveći bor. Cijeli grad, a pogotovo glavne ceste poput Michigan avenije i State street su okićeni, no opet ponavljam, jako teško je u svemu tome naći ispravne motive za proslavu Božića", opisuje nam svoje dojmove i dodaje da je za dosta Amerikanaca božićni običaj da na taj dan gledaju ili idu na utakmice NBA (košarka) i NFL (hokej).
Hrvati Chicaga još uvijek se ne daju komercijalizirati.

"Imamo 3 crkve u kojima djeluju hrvatski svećenici i i nekoliko hrvatskih klubova, a najvažnije okupljalište je Hrvatski kulturni centar. Svaka župa ima božićni program sa svojim hrvatskim školama i folklornim skupinama. Također, svaka župa ima svoj zbor koji je jaki bitan na slavljima mise polnoćke. Mladi Hrvati se na Badnjak skupljaju u centrima te se uz ples i druženje dočeka Božić", nastavlja.

Kao osobi koja drži do tradicije i folklora, teško je zamisliti da bi drukčije moglo biti i u njihovoj obitelji kad su u pitanju božićni običaji.

"Prije nego što mi je otac preminuo i majka nažalost morala u starački dom, držali smo se naših hrvatskih običaja. Recimo, tata je na badnjak znao kupiti bor i nosili smo ga do stana, a mama je bila zadužena za ukrase. Pokojni tata je volio kuhati i to mu je stvarno dobro išlo, pa je on slagao meni za badnjak. Od hrane bi za Božić najčešće bila sarma ili 'dobar komad' odojka. Mama i ja bi se pobrinule za bor i spremanje kuće. Obavezno smo na polnoćku išli u našu župu na sjeveru Chicaga", približava nam Sandra čari Božića u Chicagu te navodi da je svatko bio zadužen za neki dio čime bi se svi počastili nakon polnoćke, a ona je jedno vrijeme bila zadužena za kolače.

Ako mora izdvojiti nešto čudno kod američkih običaja navodi da je to preuranjeno kićenje i stvaranje božićnog ugoađaja jer, kako kaže, mnogi Amerikanci bor okite već u studenom, a onda ga skinu odmah dan poslije Božića.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

S druge strane, iz nama dosta bližeg područja dolazi obitelj Žugac. Dariov tata je iz Karlovca, a mama porijeklom iz Hamzića pored Čitluka. Nije mogao birati da se rodi i odraste u Njemačkoj, ali svoju životnu odabranicu pronašao je u Mostaru, a sa suprugom Anamarijom i sinom Josipom živi u Filderstadtu u blizini Stuttgarta.

Slično kao i Sandra iz Chicaga, Dario iz Stuttgarta također u gradskom blještavilu ne vidi ništa posebno, a smatra da je pravi smisao Božića daleko od svega ponuđenog.

"Glavna i najvažnija razlika je zapravo u samom Božiću. Nažalost, u Njemačkoj se uglavnom na Božić gleda s materijalne strane. Koliko će se poklona kupiti, kako će izgledati bor i gdje ćemo na ručak. Izgubio se sami smisao Božića. Stara generacija Nijemaca drži još uvijek do tradicije i običaja, ali mlađe generacije nažalost vjerojatno i ne znaju što se točno slavi, odnosno koja je svrha i što se obilježava, sve se svodi na adventske sajmove i blještavilo. U domovini bih rekao da je porođenje Isusovo još uvijek na prvom mjestu, iako nitko ne bježi ni od blještavila. Na svu sreću, hrvatske zajednice u Njemačkoj su žive i brojne, samim tim mi imamo mogućnost ispovijedi i slavljenja Svete Mise kako polnoćke tako i na sami Božić, kao i uostalom svake nedjelje", priča nam Dario navodeći da je to ono što ih raduje u današnje vrijeme kad već nisu u mogućnosti biti za Božić u domovini.

U Njemačkoj ništa ne nedostaje, ali...

"Kako je moja obitelj tu, rekao bih da za mene nema previše nedostajanja, budući da sam ovdje rođen, a i kao što sam već naveo sve obrede imamo u blizini. Naravno, lagao bih kada bih rekao da mi i dalje nije najljepše kada smo za Božić svi zajedno u domovini, gdje je i ženina cijela obitelj i prijatelji", priča nam.

Bez obzira na kilometarsku udaljenost, običaji se nisu izgubili, a pjesme, slavlja i veselja ne nedostaje.

"Kitimo bor i kroz Došašće se pripremamo za porođenje Isusovo. Na Badnjak se ide kod bake na ručak i tamo provodimo zajedničko vrijeme iščekivanja Polnoćke. Neki poput nas idu na dječju u 19 sati u zadnje vrijeme, ali i to je novi smisao Božića za nas mlade roditelje (smijeh). Na Božić idemo na jutarnju sv. misu, te nakon toga na ručak kod bake, gdje se okuplja cijela obitelj. Na večer se ide kod druge bake gdje čeka drugi dio rodbine. Svakako se cijeli dan jede i pije i pjevaju se božićne pjesme", ističe 'mostarski zet' dodajući da druženje, obitelj i ljubav moraju biti na prvom mjestu.

Kod Nijemaca mu je čudno dosta stvari, a posebno se začudio kad je trebao pronaći figure za jaslice.

"Čudno mi je najviše kako se ne gleda na porođenje Isusovo nego tko će kome koji poklon kupiti. I to što se na Badnji dan čestita Božić jer se tad valjda otvaraju pokloni koji su centralni dio Božića ovdje. Ne bih znao objasnit zašto je to tako. Al evo to mi je čak najčudniji običaj. Na misu stariji idu, a mlađi i srednjovječni ljudi čekaju da se ide na neki Brunch ili ručak. Primjerice, budući da sam se nakon ženidbe osamostalio i gradimo vlastite trenutke i običaje u našem domu, imali smo problem naći figure za jaslice. To ovdje valjda više ne postoji, možeš naći raznih Orašara i likova, ali figurice one koje su nama bitne morali smo naručivati i duuugo čekati", zaključuje na kraju razgovora naš sugovornik.

Nakon Njemačke, vraćamo se opet na Chicago. Iz dalekih, u ovim trenucima i iznimno hladnih krajeva, stiže nam božićni doživljaj iz obitelji Sudar iz Konjica koja je nakon progona u proteklom Domovinskom ratu, svoj dom našla u Sjedinjenim Američkim Državama.

"Mi u Chicagu imamo sreće da imamo mise i sve ostalo vezano za crkvu na hrvatskom jeziku tako da doživljamo Božić nekako isto kao i kući. Prave se kolači, sarma, ispeče se janje ili prase. Pohodimo obiteljski polnoćku, odnosno i sve događaje vezane uz Božić. Stvarno bih rekao da je sve slično kao i da smo u Hercegovini, jedino nam ta emotivna strana Božića teško padne u ove dane kad bi voljeli da smo tu", ističe Kazimir Sudar na početku razgovora.

Dok razmišlja o starim običajima, Sudar nam kaže da je jako teško očuvati identitet katolika u tuđini za vrijeme Božića.

"Znam dosta Amerikanaca i dosta njih je izgubilo stari način Božića, upravo zato što je cijeli zapad upao u poklone i svjetla, odnosno kićenje kuća. Naravno i mediji stalno forsiraju to blještavilo i poklone. Čak ima svake godine natjecanje tko je bolje ukrasio svoje dvorište", naglašava da svi oni koji su odrasli u Hercegovini neće izgubiti svoje običaje, ali da je to puno teže djeci koja su srasla s američkim društvom i zapravo, 'sjede na dvije stolice'", tvrdi on.

Zajedničko kod svih naših sugovornika je što su istaknuli da se vjera u vrijeme vjerski blagdana zapravo slabo prakticira, a njemački i američko društvo su se odmaknuli od crkvenih običaja te se priklonili na ono svjetovno. Još uvijek su žive te prve generacije iseljenika koji ne zaboravljaju svoje porijeklo i svoje običaje, ali svakog narednog Božića je pitanje što će se i kako slaviti među katolicima koji su se u potrazim za boljim životom rasuli diljem planeta.