ARHITEKT O POTRESIMA U HERCEGOVINI 'Ovakve jače očekujemo svakih 20-22 godine, a sigurnost dodatno ugrožava neplanirana i stihijska gradnja'

Potresi na području Hercegovine postaju sve učestalija pojava. Nakon travanjskog razornog potresa magnitude 6.0 prema po Richteru u kojem je mlada djevojka izgubila život na području Stoca, prije tri dana se dogodio još jedan potres od 4.3 magnitude, a epicentar mu je bio otprilike u istom dijelu regije kao i onaj od prije 8 mjeseci. Komentar na aktualna podrhtavanja, kao i odgovor na to jesmo li sami krivi i što možemo učiniti da možemo biti sigurniji za hercegovina.info dao je arhitekt Boro Puljić.

"U proteklih trideset godina gradomrzitelji su vladali gradom. Nešto nemarom, nešto svjesno, a nešto nesvjesno uništavali su gradske institucije. Nestajali su urbani sdržaji, gubile se društvene funkcije. Tako su se ponašali i u gradskoj upravi, mnogim javnim poduzećima i ostalim institucijama. Postala je to opća klima onih koji su trebali voditi brigu o gradu. Spomenimo samo neke izgubljene institucije kojih više nema ili čija dokumentacija je uništena", ističe Puljić.

Nekad se nešto i mjerilo, pratilo, dok je bilo 'onih sprava'...

"Na padinama brda Hum od 1976. nalazio se Geofizički opservatorij, (Seizmološka stanica, pa Geofizički zavod Mostar). Dvadeset četiri sata dnevno je bilježio geofizičke podzemne aktivnosti ispod grada i regije. Radio analize, preporuke za buduću gradnju i planiranje grada kojima bi se izbjegle strašne posljedice mogućih zemljotresa, i materijalnih i ljudskih šteta koje može donijeti. Tlo ispod grada je živi organizam, stalno aktivno, svakog momenta događa se neki drhtaj. Pokušao je otkriti zakonitosti pokreta u zemlji. Kao po pravilima na prostoru Mostara događao se potres svaka 22, a nešto jači 44 sata. Oni slabiji 1-2 stupnja Merkalijeve skale, pa malo zatišje i onda proradi rascjelina na prostoru Raške gore, pa se dogodi potres od 3-4 stupnja. Biokovsku obalu i južnu Hercegovinu potres promrda svakih 20 do 22. godine. Tako se dogodio 1903., 1923., 1942., 1962.,…", nastavlja naš sugovornik.

Arhitekt Puljić naglašava da nije čudno zašto potres, uglavnom, ima epicentar na istom području.

"Njihov intenzitet se pojačava zbog nekoliko podzemnih rasjeda, klisura u zemlji ispod izvorišta Radobolje i Bune, kao i veliki rasjed na prostoru od Stoca do Ljubinja, kao i one na prostorima Nevesinja i Širokog brijega i Hutova blata, a posebno velika od Gruda do Ljubuškog. Sve one su potencirale pomjeranje zemljinih ploča kada se oslobađa velika seizmička energija kao ona kod velikog zemljotresa 1962. godine koji je pogodio obalu od Makarske do Ploča.
Tako su se u povijesti događala mnoga pomjeranja zemlje, a od onih zabilježenih izgleda da se najgori dogodio 1852. od 8 stupnjeva po MCS-u, a 1897. 7 stupnjeva po MCS-u. Godišnje ih se dogodi u prosjeku od 250 do 1000, ali ljudi većinu ne osjete, već samo precizni instrumenti. Djelatnici opservatorija su analizama izradili karte zemljotresne opasnosti Hrcegovine kao i kartu mikroreonizacije potresne opasnosti grada Mostara. One su bile u funkciji projektiranja i izgradnje objekata koji su trebli biti otporni na potres, kao i lociranju objekata javne namjene kao I zona izgradnje kod planiranja grada. Danas skoro da se za nju ne zna", kaže nam.

Hercegovina i Mostar u širim okvirima su u zoni obuhvata velikog rasjeda gdje se događaju redovna pomjeranja podzemnih ploča.

"Ova pomjeranja su pojačana s još jednim prirodni faktorom, a to je kraški sastav terena sa mnogim podzemnim jamama povezanim u jedinstveni sustav kraških šupljina. Na sve to ljudi su svojim aktivnostima pojačali opću seizmičnost prostora gradeći rudnik i velike hidroakumulacije. U zadnjih trideset godina grad je nepromišljenim aktivnostima izgradnje zadnjih etaža zgrada i povećavanjem katnosti objekata, bez dodatnog stabiliziranja smanjio snjihovu statičku stabilnost. Time smo dovedeni u situaciju da u slučaju potrsa njegovo razaranje generalno bude intenzivnije. Uz sve ovo neplaniranje i stihijska gradnja potrošila je slobodne prostore koji su bili ostavljeni za intervencije tjekom pojave kataklizmi: zazidani su pasaži za prolaz vatrogasnih i ostalih vozila, parkovi kao prostori sklanjanja ozljeđenih i bijega od rušenja su izgrađeni, smanjeni gabariti ulica, nije poštovana sigurnosna udaljenosti objekata itd. Bez vođenja računa o potresnim zahtjevima kako u planiranju tako i u gradnji stanovnici grada su dovedeni u neželjeno stanje", upozorava Boro Puljić.

Dio današnje nebrige može se pripisati ratu i njegovim posljedicama, no velika odgovornost je na prošloj i aktualnoj vlasti.

"Pokreti zemlje u Mostaru promatraju se i analiziraju od 1901. godine, kada je grad dobio Seizmološku stanicu koja je radila do pred Drugi svjetski rat. Pripreme za pokretanje nove, opremljene najsuvremenijom opremom, počinju 1966. i ona se definitivno uspostavlja 1976. godine. Radila je u okviru Zavoda za planiranje grada, a opremio ju je UNESCO i bila je dio svjetske seizmološke mreže. Stanica je snimala pokrete zemlje, analizirala i izrađivala dokumente za opće dobro grada i njegovih građana, a posebno u funkciji izrade prostornih, urbanističkih i provedbenih planova te izgradnje značajnih objekata. Kao dio nebrige 1993. godine je opljačkana, oprema uništena, a dokumentacija bačena. Da se to dogodilo možemo pripisati ratu, ali nema opravdanja da njena obnova i ponovno pokretanje nikomu nije palo na pamet do danas. Tako mi danas ne znamo ništa o svojoj seizmičkoj prošlosti i teško možemo uspostaviti potresnu statistiku. Kako ćemo onda planirati I graditi, ne samo kako ćemo u budućnosti već kako smo to jest nismo koristili ta znanja u dosadašnjih trideset godina. Suvremeni svijet koji smo davno dobrovoljno napustili to ne može razumjeti. Najtragičnije od svega je što ni danas gradska uprava ne osjeća potrebu ponovne uspostave geofizičkog laboratorija za planiranje grada. Ni načelnici, ni planeri grada ni gradska uprava nitko se nije sjetio da ovu službu ponovo aktivira. Oni se lijepo osjećaju u svom 'sjaju bogatstva, neznanja I neodgovornosti", zaključio je Boro Puljić s višegodišnjim iskustvom u arhitekturi koji nadodaje da se sva uništena oprema može ponovno nabaviti, čak i još suvremenija, ali uništiti arhiv i dokumentaciju je nenadoknadiva šteta koju sami sebi mogu uraditi samo primitivni narodi.