ŽARKO DODIG Čovjek zbog kojeg je u Hercegovinu stiglo šest Grand Slam titula

Od 1938. godine Hrvatska ima osvojenih 15 Grand Slamova, što pojedinačno, što onih u parovima. Od Dragutina Milića do Mate Pavića ove godine na US Openu. Od njih 15, čak ih je pet otišlo u Hercegovinu.

Marin Čilić donio je prvi pojedinačni Grand Slam u Hercegovinu 2014. godine kada je osvojio US Open. Nakon njega, odmah iduće godine, njegov prvi susjed, prijatelji i kum Ivan Dodig u paru s Brazilcem Marcelom Melom osvojio je Ronald Garros. Isti turnir Dodig je osvojio 2018. godine u mješoviti parovima s Latishom Chan, da bi 2019. s istom partnericom osvojio Roland Garros i Wimbledon. Pridodamo li ovome i Čilićev juniorski naslov u Francuskoj, Hercegovina se okitila sa šest Grand Slam titula.

Kada se 2014. godine u Međugorju slavio Čilićev naslov na US Openu, veliki zaljubljenik u tenis vinar Andrija Vasilj, Žarka Dodiga je na proslavi dočekao s riječima "Dobrodošao začetniče cijele ove priče."

Žarko Dodig za prijatelje Žare, inače je stric Ivana Dodiga. Razgovarali smo danas s njim u miru sportskog Centra Circle International u najsportskijoj ulici na svijetu Krstine u Međugorju. Upravo je čitao Sportske novosti i vijest kako se Ivan Rakitić oprostio od reprezentacije Hrvatske.

"Ma ima ga tko zamijeniti. Tu je mali Vlašić. Ima Hrvatska odličnih mladih igrača neće to biti problem, kaže nam Žare koji prati sve sportove.

"Kao mlad sam igrao tenis. U to vrijeme imao sam nekih financijskih sredstava i napravio sam jedan teren za sebe i društvo da se tu možemo zabavljati. Nakon toga smo osnovali sportsko društvo koje je uključivalo četiri sporta, a to su rukomet, tenis, nogomet i odbojka. Rukomet je najbolje krenuo, a s tenisom smo krenuli nešto prije rata. Ta generacija koja je krenula trenirati jednostavno se izgubila zbog rata. Brojni su otišli i u inozemstvo i sve se razišlo. Sve smo ponovno pokrenuli 1995. godine. U to vrijeme bilo je nekih nesporazuma u rukometu pa sam ga ja napustio. Ivan je tada kao klinac dosta toga sam naučio na terenu i ponovno smo pokrenuli klub. Tu je bila jedna cijela generacija. Bili su tu Ivanova braća Željko i Mišo, Marin Čilić, Barbarići, Buljan. Marin Čilić je išao s Ivanovim bratom Mišom u razred i on ga je doveo da zajedno treniraju i to je trajalo do njihove neke 13 ili 14 godine."

No, uvijek se akcent davao na ono što Ivan radi.

"On je imao stravično dobar voljni momenat. Nije sve bilo u talentu. Čak mogu reći da je mlađi brat Mišo bio veći talenat od njega. Ali, ja sam znao da se s Ivanom mogu napraviti dobre stvari. On je kao dijete slušao i radio bez ikakvo prigovora što bi mu se god reklo."

Prvi međunarodni turnir Ivan je igrao s 11 godina.

"Otišli smo u Njemačku na međunarodni turnir i on je osvojio treće mjesto u Münchenu. Nakon toga smo krenuli na brojne turnire. Već s 12 godina on je imao osvojenih dvadesetak turnira, što u paru, što pojedinačno. Ja sam u to vrijeme želio da on igra i parove. Meni su oni ljepši dio tenisa. U paru je igrao s bratom koji je tri godine mlađi od njega."

Ivanov stariji brat Željko dodaje.

"Ivan je u to vrijeme od svih igrača bio najmanji rastom, ali uvijek je igrao najatraktivniji tenis. To je ljudima bilo zanimljivo. On je uvijek išao na voleje, imao je neki svoj stil"

"On je imao kasni rast", dodaje stric Žarko.

"Bio je najmanje dijete u cijeloj konkurenciji. Uvijek me je pitao hoće li ikada igrati s nekima tko je visok kao on", kaže nam Žare uz smijeh. 

"No, on nije imao respekta prema nikome. On je igrao s odraslima. Igrali smo jedan turnir u Širokom Brijegu. Sjećam se tada su nastupali Lovro Zovko i Konjuh iz Dubrovnika. Ivan je pobijedio Konjuha. Tada zaradio svoj prvi novac od tenisa. Bilo je to 500 maraka."

Nakon toga Ivan se uvelike okrenuo međunarodnim turnirima.

"U to vrijeme bilo je jako puno featuresa u našoj regiji, naročito u Hrvatskoj. Sa 17 godina u Čakovcu osvojio je svoja prva dva boda. Na tom turniru Ivan je pobijedio tri Talijana koji su bili između 300-te i 500-te pozicije na ATP listi. Nakon toga je sve krenulo. Igrali smo po cijeloj Europi."

Sve se to jako teško financiralo i Ivan je prošao put kao malo koji sportaš u Hrvatskoj ali i šire.

"Ivan je kao mladić igrao Orange Ball u Americi pa samo za dvije karte je trebalo izdvojiti 5 tisuća dolara. Sjećam se dva turnira u Nigeriji. Kada su se premještali iz jednog grada u drugi, u jednom dijelu su bile krave i deve, a u drugoj polovici ljudi koji su sjedili na klupama. Spavali smo u autu, po parkovima. Gdje bi god došli snalazili bi se i tražili jeftini smještaj. Iz terena nisu mogli izađi čuvala ih je vojska. Bilo je to teško razdoblje. Kao obitelj smo to nekako financirali. Bilo je i nekih sponzora. Pokojni fra Slavko Barbarić je također pokrenuo jedan fond za talente i on je znao pomoći. Što da vam kažem, snalazili smo se na sve načine. Teško je pratiti jedno dijete u tenisu", kaže Žarko.

Tenisom su se bavili i Ivanova braća. Stariji Željko je igrao do 14 godine, ali tenis mu je bio drugi sport.

"Više sam se bavio rukometom. Osobno sam više gledao da se educiram u tenisu kao trener i sudac", kaže Željko.

"Mišo je bio najveći talent koji je igrao kod nas. Međutim ja sam znao da će Ivan biti profesionalac. Bilo je rijetko vidjeti dijete. Jednostavno sam vjerovao u njega", ističe stric Dodig.

Njegov uspon je počeo u Zagrebu

"Prije toga je Ivan imao veliku šansu za ulazak u TOP100. Igrao je u Danskoj finale jednog challengera s jednim Srbinom koji je imao državljanstvo Engleske. Na meč loptu Ivana suci su krivo dosudili out. Nakon toga u pauzi je Ivan u sebi gunđao, a sucu je neko prijavio da je psovao njega. Ivanu su tada oduzeli bodove i suspendirali ga. To ga je jako pogodilo", priča Ivanov stric. To ga je poremetilo, tako da je tek s 24 godine ušao u sto najboljih. Od tada je krenuo njegov uspon."

Ivan je pojedinačno dogurao do 29. mjesta na svijetu. Kaže Žarko Dodig kako je imao potencijal za više, ali da do toga nije došlo zbog parova.

"On je nekada imao po dva meča u danu. No, ja sam inzistirao na tim parovima. On je to igrao fantastično. Kasnije se to ispostavilo ispravno, osvojio je četiri Grand Slama. Imao je on odličnih igara i pojedinačno. Posebno se pamti pobjeda protiv Nadala u Montrealu. No, prije nekih šest godina je osjetio da ne može na dva fronta, pa se opredijelio za parove. Fizički je to bilo prezahtjevno."

U paru je krenuo s Melom.

"To je u samom početku bilo relativno dobro. No, Brazilci imaju jako čudan mentalitet. Jedan dan im se radi punom parom drugi dan im se ne da ništa. Ivan to nikako nije mogao razumjeti. Njemu se uvijek trenira i radi. On tenis igra iz ljubavi, ne samo zbog novca i zarade. On ima 35 godina, a igrat će dok god bude imao volje. Pa vidite samo Ivu Karlovića. Čovjek može i hoće."

Svega se kaže nagledao od strane bolesno ambicioznih roditelja.

"To je česta pojava u tenisu. Doživio sam katastrofalne stvari. Roditelji su tukli djecu nakon poraza. Jedan je otac protivnicu svoje kćeri gađao kamenjima dok je servirala, a kada je njegova kćer izgubila istukao ju je. Roditelji preko svoje djece liječe frustracije i to je žalosno. Meni su dovodili djecu i nakon tri mjeseca ona bi prestala trenirati. Roditelji bi rekli da je razlog taj što ne mogu pobijediti Ivana, a on trenira već tri godine. Sport je proces od 15 godina. Samo pravi izdrže na tom putu."

Kaže nam Žarko kako mu je žao Novaka Đokovića.

"Prema njemu je načinjena nepravda. Ja njega poznajem. To je jedan jako fin dečko. No, on jednostavno nema imidž u svijetu poput Nadala i Federera. On nije prepotentan, Novak poštuje svoje protivnike. S Ivanom i Marinom je kao dijete često putovao i on ih poštuje. Đoković će biti najveći tenisač svih vremena", kaže nam sa sigurnošću.

Ono što je Žarko započeo, nastavlja Željko. Tenis klub Međugorje ponovno diže na višu razinu.

"Ovo što je Željko sposoban to nije nitko u Hrvatskoj i BiH. On ima tu organizacijsku žicu. U ovakvoj situaciji on je doveo 500 ljudi i tu se odigra dvije tisuće mečeva, to je velika stvar. On to voli i veliki je radnik. Mi da imamo uvjete kakve ima Mostar i Široki Brijeg radili bi čuda, budite sigurni u to."

Željko nam priča kako je krenuo stričevim stopama.

"Tenis sam trenirao do 14 godine ozbiljno. Budući da je stric počeo putovati s Ivanom ja sam lagano počeo preuzimati školu tenisa i tako sam ga pokrivao. Sve više me to zainteresiralo i krenuo sam na studij za sport. Pošao sam u smjeru da postanem teniski trener i sudac. Završio sam fakultet, ali i položio međunarodne licence za trenera i suca. U tome sam uživao i pričinjavalo mi je zadovoljstvo. Kada sam sve to završio, ispolagao i ja sam krenuo malo putovati s Ivanom kako bi skupio iskustvo."

Gledao je kaže kako rade drugi po svijetu.

"Pratio sam kako funkcioniraju tenis škole i akademije drugih klubova te sam tako skupljao iskustvo i znanje. Nakon toga sam preuzeo naš klub, postao predsjednik i krenuo s projektima razvoja TK Međugorje", kaže Željko.

Prva stvar je bila okupljanje tima.

"Želio sam okupiti tim stručnjaka koji će ovdje napraviti nešto. Željeli smo napraviti veliku akademiju. Ivan i Marin mogu akademiju otvoriti gdje god žele u svijetu, ali nam je svima cilj da se fokusiramo na Međugorje da nešto ostavimo za naše mjesto i nove generacije. Tu su se uključili braća od Marina Čilića i Tome Brkića. Tu smo okupili sve talentirane igrače s ovih prostora, imali smo u to vrijeme dvadeset juniora. Cijela priča krenula je dobrim smjerom, no, onda smo zapeli na dijelu infrastrukture. Ovo što mi ovdje imamo je nedovoljno za veći projekt. Vi danas ne možete napraviti dobre igrače ako nemate dobru bazu. Za dobru bazu treba vam dobra infrastruktura. Jednostavno nismo željeli djecu zavlačiti jer im nismo mogli pružiti najviše od sebe i ispoštovati cijeli proces te smo akademiju morali rasformirati i djecu slati u Ameriku na koledže ili u druge klubove."

Kaže kako je to velika šteta.

"Mi imamo Marina i Ivana i odličnu pozadinu. Željeli smo napraviti najjaču akademiju u regiji ali nažalost nismo uspjeli."

Nakon toga dobio je poziv iz Libanona.

"Otišao sam u Libanon gdje sam dobio prigodu krenuti s jednom akademijom s nule. Napravili smo jedan jako uspješan projekt i oformili jako dobru akademiju. Korona je malo sve zaustavila, ali sve funkcionira te će se i dalje razvijati. Sada sam se vratio u Međugorje, ponovno pokrenuo klub. Dižemo klub na višu razinu. Kreću projekti koji će biti od velikog značaja za razvoj djece. Od tu vodim i koordiniram sve u Libanonu. Imamo šest trenera iz Europe i oni sada vode cijelu priču zajedno sa mnom."

Od projekta akademije i kampa kažu ne odustaju.

"To smo stavili u jednu fazu čekanja i mirovanja. Od toga nećemo odustati", kaže Željko.

I sam stric Žarko je uvijek potencirao akademiju i veliko tenisko središte u Međugorje.

"Nama treba vrhunska infrastruktura za vrhunske igrače. Međutim mi smo napravili nešto što nije nitko u svijetu. Iz ovog kluba je poteklo desetak vrhunskih trenera koji rade po svijetu, a imamo ih osam koji trenutno to studiraju. Nadam se da će se otvoriti mogućnost za to. Mi bi sve te ljude vratili ovdje. Mogli za dvadeset godina vladati svjetskim tenisom", zaključio je Žarko Dodig.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.